Književne novine

Pesnik i zakon teže

KAD PADNE KAMEN s vrha kuće, to je zakon teže, Ali ako od tog kamena pogine prolaznik na ulici, to nije više zakon teže, nego nesreća. A kad taj kamen ubije, ne nepoznatog prolaznika, nego našeg sina ili kćer, to je za nas takav bol, da ne marimo i da nećemo da znamo ni za kakav zakon; i kada bi nam neko uzeo objašnjavati da je smrt našeg sina ili kćeri nastala po zakonu teže, za mas to objašnjenje ne bi bila naučna istina, već uvreda, a njegov tu-

mač nečovek. A ako bi taj kamen ubio mene.

ili vas, to već ne bi za mene ili za vas bio užas, već prestanak svega, uništenje sveta. — Nije pad kamena s kuće na čoveka samo zakon teže. Nesrećan pesnik, umetnik, filozof, uzalud zna ili ne zna da je on žrtva istorijskih, društvenih, porodičnih, novčanih ili bilo kojih zakonai uslova. On se ne miri sa uslovima, on ne može da se pomiri s njima, on bi da piše, govori, slika, živi. I nema dokaza koji bi ga mogli uveriti da je u zabludi, da greši, isto onako kao što se smrtno bolestan čovek ne može uveriti da treba i mora umreti. |

Tumačenje umetnosti

NIŠTA NIJE dalje od umetnosti no njeno tumačenje, i ništa je manje ne tumači mo suvišne reči. Umetnost je starija od doktrina, kao što je život primarniji od misli. Metafizičke injekcije su sudbonosne po umetnost, i od njih su sudbonosnije po nju još samo političke. Naibolje se slikalo i vajalo kad se o slikarstvu i vajarstvu nije pisalo.

»Prošlost se ne vraća«. Slava velike prošlo-

sti nije u tome što se vraća nego što trajno

ZIiVI,

Varljivost definicije

MALA ILI VELIKA, jedna umetnička i književna epoha, s mentalitetom svojih ljudi, svojim stilom, bojama, rečnikom, umre, ali ne izumre. Bilo kad, ona se, na istoj osnovi, u novom vidu, tu gde je nastala ili na drugom mestu, opet javi. Neki put, ona živi a da se ne viđi da Živi, ili je zovu imenom koje joj ne liči. Romantizam, između dva svetska rata, nije bio u zapadnoj Evropi na. velikom glasu. Prošle su godine dok su se na koncertnim programima pojavili List i Vagner, i dok ie neko smeo da prizna da voli Šopena. U to vreme, engleski prerafaeliti su krišom i stidljivo pominjani u istorijama umetnosti; Bajron i Šiler su čitani samo po zađatku. Kad se pisalo o Alfredu de Miseu, više se govorilo o njegovoj ljubavi 5 Žorž Sandovom, nego o njegovim stihovima. Jedino su Rusi ostali verni Puškinu i Ljermontovu, može biti i zbog toga što ni pre ni posle

njih dvojice nisu imali velikih pesnika.

„U svojoj suštini uvek isti, u imenu uvek drukčiji, romantizam je živeo i između dva svetska rata, samo preobražen, toliko da. ga nisu poznavali ni njegovi nosioci. Ništa u istoTiji književnosti i umetnosti nje varljivije nego definicija.

Romanske sklupture u Šartru i gotske u Strasburu, hrišćanske po imenima i temama, više su klasične po shvatanju i osećanju nego figure klasicista Kanove i Torvaldsena. Flamansko slikarstvo XV veka, kome je dano ime renesansnog, sve je više nego vaskrs antičke Umetnosti i antičke kulture. Baroka nije bilo samo u Evropi XVII veka; bilo ga je već u Egiptu. i –

Kad pređe u patetičnost i deklamatorstvo, naturalizam neminovno pređe u romantiku, na primer u romanima Emila Zole i Maksima Gorkog. Romantičan je i futurizam kad od njega ne ostane drugo do njegovih parola, — na primer u stihovima Majakovskog. Stavljajući i skidajući sa sebe maske, nadrealizam je išao pod ruku s romantikom u svim svojim mena:ma, — nema romantičnije figure od Aragona u društvu Elze Triole. .

Veliki romantičar u hrvatskoj književnosti nije Šenoa, nego Krleža.

Sličnost i različnost

POHVALE, NOVAC, dobre želje, — i njihove suprotnosti: kuđenje, siromaštvo, — to su Spo ljašnji, ne unutrašnji znaci umetničkog i književnog života. Ma šta činilo, nijedno društvo ne može imati drugu književnost i umetnost nego onu u kojoj se, s nepogrešivom tačnošću, Jao u najsavršenijem ogledalu, to društvo OBE· eda. | | U vreme renesansa i baroka, u srednjem veku, u antičkom svetu, kad je umetnost stvarana za mase, ne Za pojedince, njena sudbina je bila u rukama malog broja ljudi, koji su lie li neograničena materijalna sredstva i veliku kulturu. U ta vremena, svi slikari i vajari, arhitekti, kompozitori, pesnici, filozofi, liče jedan na drugog, i jedva da ima među njima BoDOeTe nog i zbunjenog sveta. U ta vremena, čini Se, nema loših umetnika, ni slabih mislilaca.

U XIX i XX veku, umetnost je u rukama 'svačijim i ničijim, okrenuta ne k miaSdinB; o go k pojedincima, a umetnička i književna, de a fantastično različita, po obliku, po lepoti, P idejama, po vrednosti. Nikad se u istoriji ik večanstva nije naslikalo toliko hiljada glupih stl!ka i napisalo toliko budalastih knjiga koliko za dva veka moderne evropske kulture.

Publika i umetnost VELIKA UMETNOST ne prilazi ka masama.

nego k nioj. Kad bi bilo drukčije, orkestar bi še kaz gusle, a balet na tvist, Tol-

KNJIŽEVNE NOVINE

stoj je prestao biti ličnost i postao član gomile Onog trena kad je napisao prvu narodnu pripovetku. Demagogija je smrtonosna isto toliko po umetnika koliko po čitaoca.

Nije dosta imati oči da bi se razumele ja-

panske knjige; treba znati i japanski jezik i japansko ismo. Gledati slike, to se uči, kao što se uči čitati slova i muzička partitura. . Ko traži od kritičara da mu odabere sliku i objasni mu šta je na njoj lepo, za toga je bolje da je ne kupuje. Prvo treba da uči da gleda i zna šta vidi; ako nije lišen sluha, možda će naučiti.

Ima po muzejima i izložbama i takvih namernika koji ništa ne pitaju i sve znaju. Oni i

ne prođu kroz dvoranu jedne umetničke galerije nego još sa praga kažu da im se ne sviđa-

ju izložene slike i skulpture. To su gluvi koji se čude onima što čuju.

Postanak dela

KAO šTO JE DOBRA SLIKA samo ona koja je življa od života, tako su dobri stihovi samo oni koji su prirodniji od proze. Ticijanove boje nisu prirodine, nego njegove. Kad bi bile prirodine, tad bi svi slikari bili Ticijani. Umetnikove boje ne postoje dok ih on ne stvori, kao što ne postoje zvuci dok ih muzičar ne napiše.

Ni najingenioznije tuđe doktrine ne čine i ne mogu činiti suštinu stvaralačkog rada. Nema umetničkog ni književnog dela bez životne drame, niti književnika i umetnika bez sudbinskc borbe: veliki pisci i umetnici su samo oni koji su u sukobu sa sobom i sa svetom.

Lasta ne leti što je gladna, veš što ima krila.

Misao i tehnika

UVEK SU SE bogatstvo i sila objavljivali u mramoru, raskoš u plemenitim metalima, reli-

gioznost u ikonama, mistična misao u bojenom

staklu, mašta i nemir u drvetu, senzualnost u uljanim slikama na platnu. U antičkoj Grčkoj je već sam materijal, kamen, upućivao na jasne misli, aa. geometrijske ideje, na jednostavnost osećanja i odmerenost reči, isto onako

kao što je, u srednjem veku i baroku, u:Nemač-

koj, u Rusiji, drvo davalo mogućnosti da se brutalnost i instinkti izgovore u fantastičnom obliku. I po materijalu na kom se radi, — pergament, — i po dimenzijama u kojima se đaje, — knjiga za čitanje, — minijatura je predodređena za gracioznu liniju, nežnu boju, skasku. Pastel je došao kao stvoren da se njime slikaju šuštave haljine od brokata i napuđrane perike XVIII veka. U mođerno vreme, čije je slikarstvo prvo čulno, pa zatim ostalo, sve tehnike je prevazišla uljana boja, po meri želje i potrebe za što većim izrazom senzualnosti; iz decenije u deceniju, iz veka u vek, boja je bivala sve svetlija, sve čulnija, sve pastoznija, đa, sa: impresionizmom i fovizmom, pređe u freneziju i ekstazu. Savremena umetnost, umetnost naših dana, veličanstvena je i leđena, kao što su veličanstveni i ledeni armirani beton i staklo.

Pesnik poraza

SLABAČKI ODSEV zapaljenih mađarskih pesnika, Dušan Vasiljev je od nekoga nazvan pesnik poraza. Poraza, čijeg?

Sudbina je htela da mali srpski narodni učitelj Dušan Vasiljev bude rođen u ogromnoj Austro-ugarskoj imperiji i da, za prvog svetskog rata, bude mobilisan u njenu vojsku i poslan

AV av AMiiroslav ĐUROVIĆ

KOST UNJAVI lakci

da mevolje i konje lakše uzjašu da visine i daljine brže ukrote

pola čudnovati pola na sudbinu ljuti planina im pod koljenom

puška pod ramenom

Kad im grad berićet ubije stvrdnu se ponosom popritegnu

k hizinama se pravi otiskuju ćutke a žehe im bliznad rode za utjehu

do podne očaj i rakiju piju ljube se i ujedinjuju očevinu i rusiju

Moji rođaci

ma fromt. Ne zabeleženo da li je ?mao mogućmosti, ni da li je imao volje i smelosti, da pređe brisani VrOSteS pred sobom na bojištu i da, i dući za hiljadama, svojih sunarodnika i zemljaka, — đaka, seljaka, zanatlija, trgovaca, intelektualaca, — ode u dobrovoljce u srpsku vojsku u Dobrudži i na solunskom frontu i u njoj se tuče protiv svojih nemačkih i mađarskih gospođara. Suđeći po Vasiljevim stihovima, njega, u to presudno vreme, kad je moglo izgledati da će srpskog naroda nestati sa lica zemlje, nije zabrinjavala narodna sudbina, Sav svet je znao zašto ratuje srpski narod, jedino on nije.

·Ako je Dušan Vasiljev uistinu pesnik poraza, tada je to svog sopstvenog. Njegovi sunarodnici su izišli kao pobedioci iz ratova koji su vođili ni za što drugo nego da budu gospodari svoje sudbine, a ne tuđe sluge.

Beda Dušana Vasiljeva je. za žaljenje; za divljenje, nije.

Umetnost i prevara

· ZAŠTO SE OSEĆAMO nelagodno kad čujemo

o nekoj slici da je falsifikat ili kopija?

Najmanje stoga što ne valja, što je rđavo urađena, ružna. Ima falsifikata i kopija koje i najiskusnije oči teško razlikuju od originalnih dela.

Više nas vređa u kopiji to što ona nije kreacija, već mehanika. Suštinska osobina umelničkog dela je baš u tome što je ono neponovljivo. Pastiš je gola činjenica; originalno delo Je otkriće.

Ono što nas uistinu revoltira u falsifikatu i kopiji poturenoj za original jeste prevara, Otkrivena obmana pri prilaženju ka umetničkom ili pesničkom delu nije estetički, već moralni bol, i zato i jeste tako ljut.

Umetnost. je jedna od onih retkih pojava na svetu — kao dijamant, istina, zlato, ljubav A Ke: koja nestaje onog trena kad se laž pojavi u njoj.

O mudrim i naivnim

DA LI TREBA poznavati i piščevu ličnost i njesov život, ili samo njegovo književno delo? Ne bi se trebalo pitati. Pisac je interesantan kao čovek bar koliko drugi ljudi. Obično, više. I ko ne bi hteo zagleđati u njegovu dušu!

, Šta je i koliko jedan pisac stvorio, to ne Zavisi samo od njegova dara, nego i od njegova karaktera, njegove volje, rada. Za psihologiju stvaralaštva poznavanje piščeve ličnosti je od primordijalne važnosti, isto onako kao i za poznavanje jednog društva i čoveka u tom društvu. Ako je jeđan pisac, slikar, kompozitor bio smešan u životu, dobrođušan, ćutljiv, zbunljiv, zašto to ne kazati? Za čitaoca će to biti veselje ili tuga, iskustvo nimalo manie — možda veće. — no što ga daju fiktivna lica piščevih romana. Ako je jedan velik pisac bio vclik nitkov u životu, zašto to prećutati? Kad sc sudi malom čoveku, koji je ı bez suda iadan, zašto ne suditi velikom? Bludnici se daje njeno ime ma kako bila lepa.

Velika slava često ide naporedo sa velikim sramom. Mudri to znaju, ali, ničega se ne stideći, ne govore o tom; ćute. Zašto da to me znaju, ne govore, ne čitaju — kad ne mogu da to rade — naivni? Ne zbog mrtvih, već zbog živih, ne treba da ostanu neprokaženi podlaci i lažljivci.

Čitalac i pisac

BEDA PEVAČA i glumca je što reprodukuju tuđa dela, ne svoja, kao što je beđa kompozitora i dramskih pisaca što njihova dela ne izvođe oni no drugi. Nikad kompozitor ni dramski,pisac ne dočeka da njegovo delo bude jednako izvedeno. Ono je svaki put drukčije, } njegov tvorac, kao i njegov izvođać, i me zna kakvo je.

; Pesnik, pripovedač, romansijer, kritičar žŽivi u iluziji da mu je knjiga, zato što između nje i čitaoca nema posrednika, za druge ljuđe isto što za njega. Kad bi jedan pisac znao šta je sve koji čitalac pročitao u njegovoj knjizi i kako je u njoj šta shvatio, da li bi i daije pisao?

Prodaja i umetnik

U DOBA BAROKA, u srednjem veku, u vreme renesansa kad su pisci i umetnici smatrani za zanatlije koji služe jednom, pa drugom gospodaru, — prelazeći od vizantijskog velikog heterijarha Progona Zgura srpskom kralju Milutinu, od vojvođe ftoskanskog vojvodi ferarskom, ili od kralja napuljskog kralju aragonskom, smatralo se da umetnici i pisci prodaju robu, ne sebe. U XIX veku, s postankom legende da su pisci i umetnici misionari, duhovni vođi, savest narodna, svakom njihovom prelaženju od jednog poslodavca ka drugom davano je mo-

ralno obeležje. Kad su oni — kao slikar Luj Da-.

vid — s jednakom voljom radili za Burbone, za jakobince i za imperatora Napoleona, izazivali su čuđenje, pa i osudu. Zaboravljalo se da je njihova egzistencija bila nerazdvojna od sujete, a njihova slava neodeljiva od zlata, i da su oni radi pljeska i hleba činili samo ono što rade drugi ljudi. S promenama u ljudskom društvu, promenilo se vremenom i to. U XX veku, više se ne zna ko prođaje robu, ko sebe.

popodne se noževima izbodu u grobove djeđova silaze da prekonače

kad avion vide ratove dočuju

jesu li zarđale zakopane puške nježnije miluju ovce no žene

a livade ko glave muške

da apsurd zaborave traže ome stvari zabom ljube jer usna krvari

Tmaju lica negativ zemlje

rađaju se sijedi a umiru mladi

za godine me pitaj ne sabiraju snjegovi im u kostima šume u snovima brzo se naoblače još brže razvedre

ni šamaru Mi poljupcu ne vjeruju.