Književne novine

JOVAN POPOVIĆ RAD Đ. A. KUNA

BE",

6 |

„KNJIŽEVNO DELO Jovana Popovića je sraslo s piščevom društvenom aktivnošću i od nje se ne „može odvajati ni onda kada je u pitanju oce"na »čiste«- umetničke vrednosti jednog literarnog: posla. sa određenom funkcijom u životu Pmaroda. I sad nam se vraća lik ovog pisca koji dje literaturom pokretao revoluciju, a u revolu„ciji stvarao ·literaturu. Taj lik je postao simbol apornosti i prkosa u trenutku kad se tamničila ljudska i pesnička misao i vršilo nasilje nad 'Kkulturom: »Tu smo. Dišemo. Stvaramo. Iza naih reči. skrivaju se zbivanja« — reče Jovan ·Popović još u predgovoru Knjige drugova ~ »almanahu majmlađih jugoslovenskih soci·jalnih liričara« 1929. godine. I ukoliko se više “adaljavamo od vremena kađa je stvarao i od mjegove smrti pre četrnaest godina, utoliko se „više ubeđujemo da nas Jovan Popović, upravo 'takav”kakav se iskazao rečju i delom, sve pri"snije osvaja i poezijom i prozom; da njih ne“mamo ida ih nije bilo osećali bismo se siro·mašnijim za jednu ljudsku prisutnost koja je "Tepo i autentično svedočanstvo potresne i epske: epohe. - Uređujući časopise, listove i publikacije Jo'van' Popović je neizbežno bio pratilac književ"nog i političkog života u međuratnom i porat.nom periodu, a time je sebi nametnuo dug pre'tna društvu da se bavi esejistikom i kritikom wnada je iznad svega želeo da bude samo pesnik. Posle prvih i početničkih pesama (u zbir"kama »Hadžija večnosti« 1925. i »Ples nad ' orazninom« 1926) pesnik se primio uloge po“Jemičara da bi objašnjavao smisao napredne socijalne literature i branio demokratske i lobodoljubive tekovine naše Književnosti. Iz Mtogarveemena "potiče i zbirka pripovedaka ' 'Redqmora' đa bude — 13 novela iz ”“ojvodine,. u Nolitovom izdanju 1932. goMine. Tu se piščeva savest buni protiv života ·malograđanštine, jer je i ta ustajala baruština „žsahtevala »red pre svega«. „Posle drugog svetskog rata Jovan Popović je, u esejima i kritikama, ocenjivao epohe i lič-

ii E. M. de VOGIJE

“o

" KAKVA JE stvarna sličnost između Tolstojeve i francuske savremene umetnosti? Iako slične O 'spoljnjem izrazu, koliko su korenite razli"ke koje dele ove dve umetnosti?

Ako čovek posmatra samo tu prividnu "sličnost, naći će kod Tolstoja, koji prednjači „lSpred naše nove škole, mnogo onog duha i postupaka koji su i njoj svojstveni: nihilizam 1 pesimizam kao inspiraciju, naturalizam, impre" stonizam i objektivnost kao sredstva.

x Tolstoj ·je, naturalista, ukoliko ta reč ne„Sto znači, po tome što je potpuno prirodan, „neumoljivo tačan u svom istraživanju; reklo bi se čak i preterano naturalista, jer ne uzmi„»Ge ni pred. grubim ni pred prostačkim detaljem: pogledajte u »Ratu i miru«, scenu kupanja se„jaka u ribnjaku i slabost sa koiom pisac opi„Ssuje »Sve to golo, belo ljudsko meso koje se „8 kikotanjem ı vriskom praćakalo u toj kalja„MOJ bari... tog crnomanjastog, uvek čupavog .„podoficira...s — Čuveni prosjak sa jonvilske „„obale nema ni u čemu da pozavidi Karatajevu: „Od svega toga što je on posle nazivao patnjom (+..). glavno su bile bose, izubijane, izranjav„„ljene, krastave noge (...) velike hladnoće nije "bilo (...) vaši koje su ga jele, zagrevale su „10u felo«, žyratajevljeV mali pas »beše veseli„Ji. Na sve strane ležalo je meso raznih životinja „„“- počevši od čovečijeg pa do konjskog, u raz„nim stupnjima raspadanja; a ljudi koji su „prolazili, nisu dali kurjacima da LOR i tako „ise Sivac mogao najesti koliko ie hteo«. Mogao ih da navedem stotinu takvih primera, a ima „i takvih koje bih teško mogao i da navedem. %; ?

; ? m. Tolstoj je impresionista, svojom rečenicom pokušava često da u nama stvori opipljivi uti„„sak nekog. prizora, predmeta, šuma. Vojska prelazi u neredu most Braunau: »Za njima =se..opet, otegoše seljačka kola, vojnici, vozovi, „„kočije, vojnici, kola s municijom, vojnici, ponekad ženjskinje«. — »Zvižduk zapara vazdu„hom: bliža, brža i bučnija, bučnija a i brža, granata, kao da nije izrekla sve što je htela da kaže, izbacujući svoje šrapnele natčovečanskom snagom, zari se u zemlju; pod težinom „udara zemlja jeknu...« — A putovanja železnicom u »Ani Karenjinoj«, lokomotiva koja ula„zi u stanicu, voz koji se odvija,lagano, staje... =! Najzad, on strogo primenjuje prvu dogmu kole, obiektivnost pripovedača, Tu je nihilistički pesimizam potpuno dosledan samom sebi. „Uveren u ništavnost ljudskog delanja, reditelji

8

Legenda Jovanova

nosti u književnoj istoriji jugoslovenskih naroda. Ali, sav ovaj esejistički i prozni rad nije mogao Jovana Popovica da otrgne od poezije, tim pre što je pisac i jedan i drugi oblik svoje književne delatnosti bio podredđio revolucionar• noj praksi i potrebi istorijskog trenutka. Kao što njegove pesme, kako one koje su nastale u toku revolucije (Lasta u mitraljeskom gnezdu) tako isto, i još više, i one, ranije, iz predratnog perioda govore »nešto... o »meteOrOlogiji« duhqavne atmosfere toga perioda«, tako je i njegov publicističko — pripovedački rad uverljiva dokumentacija prilika u kojima se živelo. Međutim, motivi u pesmama »Kinda«, »Seljak«, »Nepobedivi«, »Bezemljaši« i »Fatamorgana nad ravnicom« prepliću se sa temama u pripovetkama zbirke »Redđa mora da bude«, u čemu se vidi još jedna potvrda o neđeljivosti poetskog i proznog rada Jovana Popovića.

. U početničkim pripovedačkim sastavima, zatim i u drugoj zbirci pripovedaka »Lica u prolazu« i, najzad, u završnoj pripovedačkoj prozi koja ulazi u »Istinite legende« Jovan Popović se u opisivanju događaja i života kretao onom linijom „koja predstavlja granicu između faktografije i umetničkog oblikovanja materije, pogotovu u ovoj poslednjoj žzbirci, vezanoj isključivo za događaje iz revolucije. Sam naslov zbirke »Istinite legende« kazuje piščevu nameru i postupak u obradi gradiva, a u pogovoru knjige pisac još dodaje: »Kao književnik koji je u oslobodilačkom ratu doživeo najjače stvaralačke podsticaje i upoznao ranije nepoznati heroizam ljudi osetio sam dužnost da dom književna svedočanstva o stvarnim ljudima i događajima«. No držeći se čvrsto događaja pisac nije ostao samo pri hladnom registrovanju podataka, pa ni pri smirenim objašnjenjima pojava i ličnosti čime se odlikuju pisci dnevnika i memoara, već je ponet oduševljenjem za ljudske podvige, preporodom boraca u revoluciji i njihovim stradanjima, morao u svoju pripovetku da unese punu meru emocionalnih stanja svoje duše prema svemu onosme što je opisivao. Unosio je sebe u pripovetku onda kad je to bilo neizbežno, jer je i u životu bio preskroman, ali i onda kad je morao sebe da dovodi u vezu sa drugintı ličnostima ili da se uklopi u događaje radi istinitosti i istorijske, uverljivosti, radio je to sa izvanrednim osećanjem mere da ne bi njegova ličnost pošla u prvi plan pripovetke. Čitalac često zažali što se pisac suviše skriva u senci drugih ličnosti dodeljujući sebi sasvim sporednu ulogu u krupnim događajima, a on se opet kao opravdava što je ovde-ondc morao da govori u prvom licu: »Moja ličnost je u samom #Wpričanju samo posrednik, spona meču događajima, ili prosti učesnik u zajedničkoj borbi«.. Međutim, uloga partizana Ranka (konspirativno ime Jovana Popovića) nije mala. »Hstinite legende« su veliko svedočanstvo i jedan zajednički spomenik malim ljudima koji su izvršili ogromne podvige u revoluciji.

Ne gubeći hroničarsko — memoarski karakter »Istinite legende« su sve više dobijale čvršću strukturu i sliveniju kompoziciju dobro građenih pripoveđaka u koje se unosila pouz-

mora da ostane hladnokrvan kao što ostaje hladnokrvan i ozbiljan čovek koji se najednom probudi usred igranke u zoru, ı smatra ludacima sve te besomučnike koji se vrte; ili kao sit gost koji ulazi u dvoranu gde sec obeduje: smešan mu je mahinalni pokret svih tih usta, tih viljušaka. Ukratko, pisac pesimista mora da ostane nadmoćni sudija nad svojim ličnostima, kao što je predsednik suda nadmoćan nad svojim bednim okrivljenima.

Tolstoj se služi svim tim sredstvima i razvija ih čak više nego i jedan naš pripovedač; otkuda onda da na čitaoca ostavlja sasvim drusi utisak? Kad je reč o naturalizmu i impresionizmu — tajna je u osećanju mere. Ono što drugi namerno traže, na to on nailazi i ne izbegava ga. On daje mesta prostaštvu, jer, ono to mesto ima i u životu, a i zato što hoće da naslika život onakav kakav jeste; ali, pošto ne prilazi sa predubeđenjem stvarima čija Jc suština prostaštvo, daje mu sasvim sporedno mesto, mesto koje ono ima u svim prizorima na kojima se naša pažnja zaustavlja; dok prelazi ulicu, ulazi u kakvu kuću, čovek naiđe po: nekad na odvratne stvari; a ipak to mu se retko događa, ako te stvari ne traži namerno. Tolstoj nam ih pokazuje taman onoliko koliko treba da se ne bi posumjalo da je unapred počistio ulicu ili kuću. A takav je i njegov impresionizam; on zna da pisac može da Ppokuša da iskaže izvesne brze i tanane utiske, ali i to da ti pokušaji ne smeju da se pretvore u stalnu bolesnu razdražljivost. A naročito a to mu čini čast — Tolstoj nikad nije skaredan i nezdrav. »Rat i mir« čitaju sve ruske devojke; »Ana Karenjina« kazuje svu svoju opasnu istinu kao udžbenik etike, a da u njoj nema nijednog slobodnijeg opisa.

Tolstojeva objektivnost se pak nameće sa dubljih razloga. Stendal i Flober — govorim samo o mrivima — proglasili su sebe za sudije svojih bližnjih; govore mi o svim svojim ličnostima kao da su dostojne njihovog saža-· ljenja. U ime kakvog to višeg načela? Zašto

SASA A AT SN A NSA

| FRANLIUSKI PEALISTI

da dopustim tim polubogovima toliko gospodstvo nada mnom? Jer, najzad, ja poznajem gospodina Anri Bejla, to je konzularni činovnik, koji se u službi nije istakao i koji živi i kao njegove ličnosti, jede isti hleb, bori se sa istim potrebama. Odakle mu pravo da se nekome ruga? On lepo piše — to me se ne tiče! I to je taština kineskog mandarina i ne

Povodom * 25-godišnjice revolucije

dana borbeM/a i revolucionarna stvarnost, Ni

trunke prisustva mašte niti je šta menjano i prerađivar» piščevom imaginacijom, sve je,

kako bi se uprošćeno reklo, živa istina, a opet je sve u tim pripovetkama dobilo razmere legende. Čovek se pita gde su našli snage oni ranije neprimetljivi, društveno odbačeni i zapostavljeni, telesno od prirode kažnjeni i bolesni ljudi, koji su »narasli do izrazitih, nezaboravnih ličnosti, do heroja, do velikih karaktera osvešćenih borbom za slobodu« gde su našli snage da u sebi izvrše moralni preporod? Odgovor je jedan: našli su je u vatri borbe, u revoluciji, koja menja ljude, koja vaja i prckaljuje dušu i snagu. »Većina junaka ovih je mrtva«, kaže pisac, ali su oni oživeli u legendi i to u onoj koja je viši i pravi vid stvarnosti.

Među svima ličnostima koje su uklopljene u »Istinite legende« Brile je danas najpopularnija i kao književna tvorevina i kao realna pojava. To je ujedno i najuspelija pripovetka u minucioznom građenju a junak ove priče privlači toplinom svoje humanosti i dubinom revolucionarne snage u slabašnom i krtom telu. No zanimljivo je da je sem likova u pripoveci Tomaš iz Tandine bande Brile skoro jedina ličnost koju pisac nije poznavao, nije je nikad video, a obradio je na osnovu pričanja drugih ljudi i na osnovu prikupljenih podataka i anegdota. Sve ostale ličnosti, glavne i epizo-

"dične, opisane su iz neposrednog viđenja, uže

saradnje sa piscem i bližih veza i dodira u revoluciji. Zbog toga u njima ima manje mašte jer su se ljudi i događaji nametali onako kako su se ispoljavali pred piščevim očima, svojom jačinom i svojom težinom i stvarnošću, a pripovedač se predavao opisivanju zbivanja i por-

tretisanju ličnosti poput klasičnih hroničara i.

rapsoda. Brile je, naprotiv, ličnost koja je piščevom maštom izlučena iz stvarnosti, a Bona Kečić, Pinki, Hari Šihter i Gembeš su viđeni izbliza i neprerađeno dati u događajima. Time se potkrepljuje teorijskoliterarna teza da je mašta osnovni elemenat u umetničkom stvaranju i merilo kojim se razdvaja umetnost od neumetnosti. Međutim, Popovićevi junaci u »Istinitim legendama« zaoblili su svoju fizionomiju i završili u revoluciji, nioj odani i u njoj našli smisao života, ona ih je očovečila, „oplemenila i podigla u visine, a opet svaka je od ovih ličnosti od posebne materije sagrađena, nešablonska, neukalupljena, živa, stvarna, sa unutarnjim previranjima, htenjima i sukobima u sebi i sa okolinom, jer su to ljudi od krvi i mesa. A Brile je iznad svega legenda.

Ne zna se ko je junačniji, smeliji i drskiji prema neprijatelju: Gembeš ili Bora Kečić, Pinki ili Brile, Vlaiko ili Hari Šihter, a koliko su od različitog tkiva i prediva izatkane ličnosti kojima je Jovan Popović podigao divan spomenik za daleku budućnost, a one su opet piscu obezbedile istaknuto mesto u književnosti jugoslovenskih naroda. 1 a|

Jer, u njihovoj legendi živi i pisac Jovan Popović.

Vasilije Točanac

daje mu nikakvu vlast nad mojim sudom. Poznajem g. Gistava Flobera; to je bolestan Ruanjanin koji tera šegu sa buržujima; njegov Veliki talenat nije dokaz đa o stvarima sudi bolje nego vi ili ja. Ako o meni kažu da sam pesimista, ja pak smatram da su književne pretenzije ove gospode isto toliko nastrane kao što ·su nastrani i dekreti kneza od Parme ili Pekišeove naučne studije.

I Tolstoj se s visine ophodi sa svojim ličnostima, a njegova hladnoća se skoro graniči sa ironijom. Ali iza lutaka koje on vodi, ja ne Vidim njegovu slabu čovečiju ruku, vidim nešto tajno i ogromno, senku beskraja uvek prisutnu; ne jednu od onih utvrđenih dogmi, Jednu od onih kategorija božanske misli koju bi moj nihilizam mogao da napadne; ne, već nemo pitanje o nedokučivom, daleki uzdah neminovnosti u ništavilu. I tada se marionetsko pozorište proširuje, postaje Eshilova scena: u tmini

pozadine, iznad bednog Prometeja, vidim kako

prolaze Moć, Snaga, večite neznanke koje zaista imaju pravo da se rugaju čoveku; i pred njima se priklanjam.

' Pogledajte u »Ami Karenjinoj« opis smrti Ljevinovog brata. S uverenjem ukazujem ma ovo poglavlje — agoniju bednog Nikole u sobi u krčmi — kao najsavršenije umetničko delo kojim se književnost jednog naroda može da pohvali. Uporedite je sa sličnim epizođama koje je naša realistička škola neosporno darovito obradila. Naši pripovedači svode emociju smrti na fizički strah; carica užasa je mala, prljava i bez krune: ne možemo da je poznamo. U Tolstojevom pripovedanju njena veličina ne proističe iz samog verskog čina kome ni sa-

mrtnik ni brat mu, koji ga posmatra, kao da ne priđaju mnogo važnosti; ne, ona potiče više iz neke svečane sumnje. Svaka. reč sa samrtnikove postelje pada sa nekim neuhvatljivim muklim odjekom u nepoznato: prikazana nam je pojava u isti mah veoma jednostavna i bes-

ajno tajanstvena; naš je nagon zadovoljen. Ma koliko da su različita naša uverenja i naša nadanja, ima jedno pitanje koje sjedinjuje sve ljude, i pisac nas vređa ako pređe preko njega; nešto će veličanstveno ući za onom Ččetvoricom momaka u crnim frakovima kad budu došli da nas odnesu.

I drugi razlog: kako mogu da smatram nepokolebljivo mirnim „mudracima, ili prosto iskrenim tumačima stvarnosti, one umetnikc za koje osećam da su sve vreme „okupljeni mišlju o utisku koji ostavljaju, gospodina Bejla koji glača stilske efekte, gospodina Flobera Kol osluškuje muzičke fraze, zvučne ritmove reči? Tolstoj jc logičniji; on hotimice žrtvuje stil da bi se njegova ličnost što više uklonila pred njegovim delom. U svojim prvim delima on se brinuo o formi; nailazim na stranice u kojima je stil bitan, u »Kozacima« i u »Tri smrti«: od tada on je namerno izostavio ovo iskušenje. Ne tražite od njega izvanredni Turgenjevljev jezik. Tačnost i jasnoća izraza, ako ne ı misli, to su njegove jedine vrline. Njegova rečenica je troma, zamara mnogobrojnim poBayijaDjima, epiteti se gomilaju bez reda, onoliko koliko je potrebno đa se nekom portretu da dovoljno kolorita, umetnute rečenice nadovezuju se jedna na drugu da bi se njima do kraja iskazali svi prelivi piščeve misli. Sa naše tačke gledanja taj nedostatak stila je neoprostiva slabost: ali on mi se čini kao rigorozna posledica realističke doktrine koja hoće da odstrani sve konvencionalnosti; međutim, i

'stil je konvencionalnost, štaviše to je moguć-

nost đa se greška postavi između tačnog posmatranja činjenica i našeg pogleda. Ali se mora priznati da taj namerni prezir, koji vređa naše naklonosti, doprinosi utisku iskrenosti koji stičemo. Tolstoj nam nije, da se poslužimo askalovom mišlju »otkrio svoje blago nego naše; u sebi čovek malazi istinu o onome što čuje, a nije ni znao da je ta istina u njemu, tako da je sklon da VOM onoga koji mu pomogne da to oseti«. oću da naznačim još jednu razliku između Tolstojevog i našeg realizma; njegov realizam se najradije bavi proučavanjem zaftvorenih duša, onih koje se brane od posmatrača prefinjenošću vaspitanja i maskom društvenih konvencionalnosti. Ova borba između slikara i njegovog modela me neodoljivo privlači, a ja misam jedini koji tako oseća. Hieli mi to ili ne hteli, u svetskom šaru naš pogled prvenstveno privlače najviši vrhovi; ako se suviše dugo zadržite na dnu, publika. vas više ne prati, hrli da od sasvim osrednjeg piskarala zatraži priče o veličini, bilo o moralnoi veličini koja svuda sija i podstiče na proučavanje bednih, bilo o društvenoj veličini koja se razvija samo pod izvesnim uslovima. Vi tu publiku zadržavate samo prikazivanjem skarednih

LAV TOLSTOJ

pojava, raspirivanjem njenih najnižih nagona; Još uvek čekamo naturalistički roman o naravima prostog naroda Koji će se čitati, a da ipak ostane pristojan. Svakog jutra vešte novine donose za masu izveštaj sa svetkovina koje ona neće nikad videti: zna se da takva pričanja više privlače radoznalost masc nego opisi zbivanja u krčmi. Kao i sve ono što Živi, ona gleda gore; postavite je između mikroskopa i teleskopa: oba čarobnjaka pokazuju čuda, pa ipak se masa neće kolebati, ona će se odlučiti za zvezde.

Pokušao sam da izdvojim odlike po Kojima bi se Tolstoj mogao da svrsta u ovaj ili onaj odeljak koji je izmislila naša retorika; u stvari, ja dobro znam da on tome izmiče, a i da meni izmiče. Jer su sve te etikete prilično veštačke, sve tc rasprave dosta neozbiljne. Zbog naše sklonosti prema simetriji, mi izmišljamo ograničene klasifikacije da bismo se snašli u neređu i slobodi ljudskog duha; u tome uspevamo isto toliko koliko i astronom kad hoće da upiše sva sazveđa u svojih dvanaest znakova na malom krugu od hartije. Čim iziđe iz okvira osrednjih, čovek prkosi svim našim merama i pravilima; on kombinuje u uvek novim proporcijama raznovrsne recepte koje mu pružamo da nas očara. Svemir sa svojun čovečanstvom, svojim okeanima, svojim nebesima je pred njim kao harfa sa hiljadu struna za koje je čovek mislio da ih je sve oprobao: prolaznik iz starog instrumenta izvuče akord da bi dao svoju ličnu interpretaciju tog svemira; njegov kapris je spojio ove istrošene strune u jedan novi svet, i iz tog hira se rodila nečuvena melodija koja nas za trenutak začudi, koja pojačava neodređeni šum ljudske misli, uveličava bogatstvo ideja na kome živimo. .

(Odlomak)

Prevela Jovanka M. ČEMERIKIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE