Književne novine

Dobroslav ' SMILJANIĆ

1 4“

Oči u noć: to leno munje diše

_ Oslušm: more raste i strepi zver pred pomor

„Uhvati Vičnom rukom sazvežđe što se hliše Padne li jedna zvezda izgubićeš govoy

Antitela

On me ispuni smolom. Ja skapavam. On spava.

IOn tuče kao voda o breg. On se ne vidi.

Ne čuje.

On je zastrašujuća pučiha zaborava Fkogubna kad spasava i spas kad traje.

On ima lik od nedanog mu, On zari Nedovršenost moju a sam nedorečen u U svemu, sit svega ı obraćen, torbari Za tajnom što poriče rub gde heokrečen Zid postaje pejzaž. Tu obezbaštinjen grezno ·U mapu obećanog bezmerja i dela · TI nebićem senke, antitelom čezne Darove srca i svetiljke čela.

Negacije

Krilo zatvara vrata, tu brivid veje, sluma Nepostojanja i magle, vetar već nema dara Za pravce, iznenađenja buiaju Poziv uma Gle, svemir moj ni od čega se stvara.

Trava ide za nama, tršava boruga sMmrti TI tajna Šlo has slama o sebi sluša vesti

PRETNJA.

O kamen hije tu, na međi, da hHagovesti Kako su tstave snažne a Prodori krfi,

Kamen Je umorno mesto, znak da mudrost leta Na dnu očaja i na vrhuncu poleta Neumitnom pesmom žalac mi zariva;

TIzgubim li je: noć kulja iz cveta Ugašena Krv ne iskri me doziva Ulaze ı mene, svi užasi svef(,

Teukre, mila glavo

Dušanu Makavejevu i (uvodna srdžba})

bio sam dan maloverovatah uostalom to sad vidim dok moe prerastaju usevi ponašao sam se kao nezvani čost na svadbi koji hvali nevestu tapše žeHika bo ramenu I u. Sebi

zaglušujući Se

odbija Yazloge svog dolaska

(otpečaćene usne)

od prve reči koja me usvojila

u besmi Yazvio vidik za bezumnu knjigu (ddeo pesme) i tajno učio Iuču da otvara cvet

na trgu javno zavrteh sazvežđe oko prsta divno se sručiše zvezde ha pomeren, syet zvezde su padale bilo je čudesno

Svaka zvezda zakači jedan život

svaki Život duguje meku zvezdu

ugarci i sumyaci brazdaju mi delo Sedi putevi obraćeničke korake mi traže suprotni vetrovi podlokali mi čelo prividi sapinju da osfafe”nt veći : od onog Što besmi DPpistoji đa kaže

(raalika toa Ni Dok vremena još ima

1] rekoh IJA kazanog sjaja će biti

a vremena malo. . Pa pevah da duh odbranim do one kasne svetlosti

u oknu dozornih bdeija.

I bi, o prijatelju,

ta iskra ime sudara

služim 1!i zato pesmi đa pravim šljokice

da je zapretam u žute nedohođe ž tek da hamerhik isprobadan suncem iskopa iz peska tfiju umesto vode

i ugasi žeđ sa moje stranice

(ustoličenje žeđi)

He a ime vodo živa u fali i SFCU He -- i vestik madolaženja.

Tako u očekivahju

reč gubi sve što stvara nervozhija od greha. Niz oluk smenjeno nebo varljiva plavet mrtvih bez ptica i streha.

I vidim

sećahje spreže

oba smera VrehieMa

w breku milost šuma: rasplet nevidljivi

već baca resku senki preko sna i tiHtd.

I rekoh

ljubavi biće

a vremena Malo.

bele čeđi i Mel mak 4 |

vatru ti MOje THeso ı ježa mesanice nettaženost bića nek sija sa gleđi ustoliči o gorka srodstvo cveta i pepela ta čudna Svetlost Ram Je snagu razgorela

(ukus slobode )

bio Sam eto i ruža doduše otrovana | i bio grm na korenu i žili

u Zaveri bespuća Krv mi je postala bplovna iščupan mi jezik izrekom blatili

ı jagorčevina ma usni yYazvedena mre

čuj #1e

ako smo isto \iho slobode okusili

=„ Upitnieci na počeiku godine

KRAJ 1967. GODINE nameće i u kulturi uobi-

Šajenu bilancu i otvara nova (zapravo uglav- ·

mom stara) neriješena pitanja: o uzajamnoni

odnosu kulture i društva, o njezinoj materi-.

jalnoj bazi i duhovnoj namjeni, o uvjetima rasta, karakteru vrijednosti i načinu vrednovanja kulture, o funkciji stvaraoca pojedinca u masi konzumenata wu kojoj i za koju stvara, o međusobnim odnosima kulturnih radnika itd, itd. Problemi se gomilaju, dileme se produžuju, dobivaju nove dimenzije, a upitnici sc

'brođubljuju, po dijalektici prerastanja nago-

milanog Kkvanliteta u novi kvalitet i obratno.

Pomutnja duhova se nastavlja — vjerojatno nikad kod nas jedna nova godina nije naslijcdila toliko starih, kontroverznih shvatanja, icliko ncjasnoća u odnosima, toliko isprepletenih, nediferenciranih kulturno-idejnih pozicija i neodređenih kriterija, koji se prikrivaju ujed. načavanjem vanjskih interesnih sfera i veza, U kulturi se više ne zna tko je iskreno s kime i kakve stvarne teze zastupa, iako se dobro znaju i čuvaju veze, jer su se ranije toliko oprečni stavovi i ličnosti besprincipijelno izmiješali kao kup igraćih karata. Svi se kunu na neku apstrakinu progresivnost i demokraci-

jJu,mna samoupravljanje i socijalizam, ali u toj

namještenoj i nalegnutoj ideološkoj koegzistenciji često pojedincima ili jedni drugima

sasvim nedemokratski oduzimaju ne samo Icgitimaciju i mogućnost za slobodno demokratsko izražavanje misli ı samoupravno odlučivanje, nego se i beskrupulozno lijepe |ijevo i desno danas toliko moderne i. zahvalne etiketc birokratizma, konmzervativnosti i uwnitarizm:a bez opravdanije argumentacije, Počesto se tako samo prikrivaju mezajažiljive privatne arivističke ambicije, a ponekad i izrazito reakcionarnc

'nacionalističke težnje i koncepcije, koje su se

vješto adaptirale u još dosta praznom samoupravnom kultumom prostoru socijalizma.

gp tako izmiješanih frontova, pod stalnim atmosferskim psihološkim pritiskom kulturno

·'monopolizma jedne književne grupe ovezanih

interesa, u kulturi je mnogo teže nego u politici i ekonomiji jasnije razlučiti i izlučiti gdje se'skrivaiu pravi konzervativci, birokrate i ideološki reakcionari, a gdje se nalaze istinske naprednc snage i principijelni moralno-idejni

·revolucionari. U takvom kolopletu nejasnih sta-

vova i zbrci duhova izgubili su se apatično ili ojađeno i mnogi stariji samopriiegorni revolucionarni kulturni radnici, gubeći sve višc neposredan utjecai i voliu ili mogućnost za kontinuirano javno istupanje i odlučnije mesebično principijelno djelovanje.

No ta globalna skeptička slika, ne toliko tendencija koljko stanjia i atmosfere u

'kulturi, niije sada baš tako mračna. i besper'spektivna, jer se meki problemski upitnici Dpo-

Petar

VELIMIR ŽIVOJINOVIĆ -— MASSUKA je, uz

"Todora Manojlovića, prvi dobitnik nagrade

"Udruženja književnika Srbije za dugogodišnji

stvaralački rad. U ovom članku neće biti reči o njegovoj poeziji (»Vedre i tamne noćie 1922, »Odblesci u vodi« — 1928, »Stihovi« 1934. i »Pesme« — 1965), dramskim delima (»Čovek snuje« — 1927, »Stanica« — 1928), pripoveikama (»Na tragu« — 1935), a neće biti analizirani ni njegovi brojni prevodi Šekspira, Dantea, Getea, Šilera, Hajnea, Ibzena, ·Puškina, 'eLiermontova i drugih. Razmatraćemo samo njepovu aktivnost kao pozorišnog kritičara koja.sc odvijala u periodu između dva rata u časopisu »Misao« (koji je, zajedno sa Simoni Pandurovićem, Živojinović pokrenuo 1919. godine). Deo tih pozorišnih kritika. objavljen je u lNmjizi »Iz književnosti i pozorišta« ' 1928,

~ dok ic aktivnost Živojinovića na književnoj

lkoritict i esejistici sačuvana u knjigama »Među Savremenicima«e — 1935. ı »ltisci i razmatra-

·nja« — 1940. godine.

Zanimliivo je istaći činjenicu da je bavljenje pozorišnom kritikom bila česta preoku-

napravio sam izgovor skupom zaludničenju

činju odvijati, a neke se stvari, osobito na materijanom terenu kulture, ipak kreću naprijed iz ranijeg: zacementiranog mrtvila. T baš po timni pokretačkim inicijativama, koje su osobito došle do izražaja u drugoj polovici i krajem prošle godine, mogao bi Zagreb postati primjer za kulturne centre drugih republika. Tu je n prvom redu već poznata Bijela knjiga o kulturi, u kojoj je prvi put kod nas stvarno analizirano stanje na različitim kulturnim područjima (unatoč još nekim prazninama i nedostacima u razmjerima te analize i u pojedinačnim i općim zaključcima), i izneseno niz konkretnih prijedloga, osobito š obzirom na materijalnu bazu kulture, kao jednom od najaktuelnijih problema za postepeno i efikasnije prevladavanje utvrenog stanja. Osnovno je da se kultura više ne shvaća i ne tretira kao sektor nego kao sadržaj žŽivota našez društva, Ali potrebno je još vremena i rada da bi se takva kulturna svijest shvatila i strukturirala kao sinonim istinske socijalističke svijesti, te da bi prožela i svakog člana našeg samoupravnog socijalističkog društva, u prvom redu one koji misle samo »ekonomističkome pameću i koji sve mjere samo brojčanim ·faktorom »učinka« i nmeposrednim interesom »tržišne vrijednosti«. Iako je ta Bijela knjiga dana na javnu diskusiju, njezin potpuni tekst ostao je nepoznat i nepristupačan me samo široj javnosti, koja bi već i po samom smislu kulture kao društvene funkcije trebala biti i neposredno zainferesirana, nego i mnogim kulturnim radnicima koji misu direktno vezami za razne kultume ustanove, forume i komisije. Štampani tekst bio je uplavnom samo tamo dostupan, a niic šire publiciran i javno reklamiran po knjižarama i prodavaonicama štampe, koje su inaće upravo nametliivo pretrpane različitim nekulturnim šundom. Tako se i sam pisac ovih redaka morao uputiti u veliku potragu za potpunim štampanim tekstom Bijele knjige. Ponavliaiju se, dakle, stare greške i propusti u ostvarivanju neophodnog, što neposrednileg, bar informativnog odnosa društvo — kultura, Druga značajna inicijativa i aktivnost bili su razgovori članova komunističkih aktiva u DOiedinim kulturnim stanovamz 1ı udružemjima. Ma koliko da se na tim razgovorima govorilo uglavnom uopćeno i apstraktno ili konkretno metaforički efektno ali verbalno, ipak se Dpokrenuo za početak pozitivan proces u rješavanju niza otvorenih pitanja. Takav, relativno otvoreniji dijalog izašao je konačno iz kulisa kuloara, gdje je dosad bujao u prilično iračerskom i nekontroliranom izdanju, na iavmu tribinu gdie mu je i miesto. Za požaliti je što su te javne tribine ostale ograničene samo na uži krug članova SK, mjesto da su dobile oblik

pacija srpskih pesnika. Pozorišne kritike pisali su: Laza Kostić, Milan Rakić, Sima Pandurović, Todor Manojlović, Miloš Crnjanski, Stanislav Vinaver, Rade Drainac, Milan Dedinac,

Jovan Popović, Ljubiša Jocić i drugi. Ovu tra-

diciju potvrđuje i Velimir Živojinović — Massuka, koji je beogradskoj međuratnoj Dpozorišnoj kritici dao jedan osoben ton. Negujući pozorišnu kritiku u mesečnom časopisu, on JjČ imao mogućnosti da pruži, a to je najčešće ı činio, ozbiljnije i studioznije napise od kKritjčara iz dnevnih listova. Njegove pozorišne kritike karakteriše nesvakidašnji prilaz literarnoj analizi drame. Te awalize (vrlo često minuciozne i znalačke, a i kada su posledica njegovih zabluda, nikada weinteligenine i inferiorne) u suštini su mueditacije pozorišnog reditelja o drami čije izvođenje priprema, Korene ovoga stava valja tražiti u činjenici da je Velimir Živojinović godinama bio aktivni reditelj i da je pozorište bilo jedna od mjegovih osnovnih preokupacija. U pomenutim analizama ima zanimliivih zapažania rasutih u gotovo SVim člancima — iz kojih su vidljivi njegovi pogleč-

onda ga svako žedni toliko koliko sme

javnih partijskih sastanaka, pristupačnih svima zainteresiranim, neposredno amgažiranim kulturnim radnicima sa pojedinih područja kulture. No može se očekivati da će se taj nedostatak nedovoljne javnosti rada (sličan onome s Bijelom knjigom), koji je još uvijek opterećen izvjesnim monopolizmom i cehovskim aristrokratizmom, ispraviti kod planiranop opčeg skupa kulturnih radnika Zagreba, koji bi trebalo da razmotri i sumira rezultate dosadašnjih »sektorskih« razgovora. .

Značajno je bilo i savjetovanje Radničke kulturno-prosvjetne zajednice na temu »Rad nička klasa i kuliura«, a treba spomenuti i neke akcije DKH, u prvom redu Razgovore o književnosti, organizirane za inozemne slaviste-precvodioce, koji su se tako mogli konkretnije imformirati o rezultatima i kretanjima u hrval-

· skoj književnosti, Poseban je slučaj, kao kuriozum, anonimna anketa DKH među zagrubačkim kritičarima „o najznačajnijim »imenima« na svim područjima hrvatske književnosti, koja je organizirana kao očita »namještalika« za propagandnu afirmaciju jedne grupe mlađih književnika i postala je smiješna po većini konačnih mrezultata, jer je oOpširi izvještaj u »Teiegramu« pokazao da su neki prisumi kritičari, čini se, benevolentno ili proračunato glasali za svoje prisutne prijatelje, a poneki, možda, čak i za samoga sebe.

Možemo ipak zaključiti da se krajem prošle godine, poslije očite stagnacije, pojavio izvjesni dinamizam u javnom kulturom radu, lako se u individualnom stvaranju stagnacija uglavnom produžuje. Na pojedinim područjima kulture taj je dinamizam više ili manje izražen. Još najviše intenziteta, po bogatstvu manilestacija, pokazuje likovni život, gdje se redaju česte izložbe. Ali se pompezno reklamirana izložba radova Picassa pokazala kao prodavanje roga za svijeću, jer su gledaoci za skupe pare od 500 dinara mogli da vide samo nekoliko manje značajnih ulja i miz jednoličnih varijacija crieža ma istu temu čovjeka i žene, što je sve neupućene mioglo dovesti samo u zabludu o pravoj vrijednosti genijalog slikara i o Kyiteriju aranžera naših izložbi.

Kazališni je repertoar tek u formiranju, ali Je dosađ još bljeđi od blijedog repertoara iz prošle sezone, a filmski repertoar preplavljen je američkim „kaubojskim i kriminanlističkim filmovima, popraćenih velikom reklamom, dok · domaći filmovi, osim po neke iznimke, prolaze bez propagande i zato bez posjeta. Tako je, ma primjer, slabo prošao zanimljivi i za našu kulturnu situaciju vrlo aktuelni film »Štićenik«. Slično su i izlozi knjižara puni stranih djela, pretežno šund literature, pa čak i raznih Sanjarica i Horoskopa, koje su neki, inače renomirani, izdavači otkrili kao veliki biznis i va

VELIMIR ŽIVOJINOVIC - MASSUKA ao KAO POZORISNI KRITICAR

di na dramsku Književnost i na teatarske probleme. Iz nekoliko prikaza dcla domaćih pisaca vidi se da je Živojinović umeo dz. oseti njihove bime karaktenistike (znalačkom analizom istiću se prikazi drame »Smrt Uroša V« Stefana · Stefanovića i »Tašana« Bore Stankovića), Od prikaza dela stranih pisaca, pored analize Šekspirovih drama koje vrši sa velikim poznavanjem, izdvajaju se analize Ibzenovih »Aveti« j »Svete Jovanke« Bernarda Šoa.

Osobenost je Živojinovićevih Kritika njegovo tretiranje 1 ocena scenskog izvođenja, Znalac dramaturgije i novih tokova kojima sc evropsko pozorište kretalo, on je u mnogim pasažima svojih kritika izneo niz ideja iz kojih se može konstruisati pozorišni kanon za koji se zalagao. To je, najpre, kult za reč na sceni — u čemu je sličan Mitanu Bogdanoviću i Stanislavu Vinaveru. Zatim, isticanje značaja režije — za koju je, po njemu, potrebna prethodna literarna priprema i pozorišna kultura, niz specijalnih tehničkih znamjia i dar da sc dramske slike preobraze u vizuelne predstave

nom i perfidnom formulaciiom

Vlado | MAĐAREVIĆ

žni doprinos našoj kulturi. Nije onda čudno što se zbog takvog potpunog medostatka kriterija: i nepoznavanja muaferije u jednom knjižarskoni izlogu na glavnom trgu grada, svećano aranžiranom u povodu 50-godišnjice oktobarske revolucije, mogla pojaviti ispod velike Lenjinove slike u govorničkoi pozi, umjesto neke ?ijegove knjige, upravo Nietzschcova knjiga »Tako jie govorio Zaratustra«. Tako cijenim Nijetzschea kao mislioca i poetskog filozofa, unatoč nekim rezervama, ipak je, s obzirom ma njegove Koncepcije o »nadčovjeku« i o »volji za moći«, koje su postale u svome zloupotrebljenom izdonju službena filozofija Hitlera i nacional-socijalizma, takva kombinacija slike i knjige, takav »pogled u izlog« u danima proslave velike socijalističke revolucije zaista meshvatljiv izraz potpune nesavjesnosti, koja može samo loš više da poveća idejnu zbrku w glavama ljudi, osobito neupućenih i još neizgrađenih mladih generacija.

Vraćajući se tako ponovno na uopćena uvodna zapažahja, moram ma kraju istaći i lična iskustva, koja su obično najbolja potvrda općih zaključaka. Zbog moje polemičke osude poznale Deklaracije vrši sada literami klan, koji

ju je aranžirao i podržavao, otvoreno proskri- |

biranje moje ličnosti i mog književnog Yada, čak i na posve stručnom Rkazališnom teremui, jev je uspio pretežno da zadrži »nezamjenjive« monopolističke pozicije u Književnom životu, a često i nekontrolirani utjecaj u pojedinim kulturim ustanovama i redakciiamz, Tako na primjer, sekcija kritičara u DKH jednostavno mene nije uvrstila u popis 66 zagrebačkih 'riličara kojima je upućen pismeni poziv za sastanak radi spomenute anonimne ankete, tako da sam za čitavu stvar saznao tek iz noviha. A redakcija časopisa »Kolo«, čiji sam stati dugogodišnji kritičar, iznenada i bez obavijesti prekida sa mnom ugovoreni suradnim O fredovitoj kazališncj kritici, navodno po »naloguec uprave Matice hrvatske. I tu diskriminatorsku odluku još ostentativno javmo ističe S" prozirposebne fusno1c uz moj posljednii kritički osvrt »Sezona u kazalištu« (9. br, »Kola«). Sličan je isključivi 1 netrpeljivi odnos i u nekim drugim redakciJama, pa takve »sitne osvete« i krupne pakosti ozbilino ugrožavaju ličnu epzistenci i kulturni rad jednog profesionalnog kritičara, koji mema nikakvu drugu i »unosnu« funkciju, I zato kazališni kritičar s najdužim kontinuitetom rada i najvećom reputaci jom u Zagrebu

nema sada gdje da objavljuje svoje kritičke

analize.

Potvrđuje se ponovno uzrečica — tko nije za meki klan tai je zaklan, jer klanovi često djeluiu — ku-kluks-klanovski! Upitnici, dakle, ı lični i opći, ostaju, produbljuju se i zaoštravaju u novim oblicima.

O a A AJ AJ“

i plastično oseti svako bojedino psihičko ·stanje. U odnosu ma igru glumaca Živojinovićevi prikazi mopu se razvmrstati u ri grupe: ima prikaza gde se ni rečju nc pominju glumačka dostignuća ili se to čini u dva-tri konvenciona]na reda, ima ih sa opšimijom analizom poje-

cinih likova na sceni ali bez navođenja imena ~

slumaca, i konačno onih gde je analiza glumačkih ostvaremja data i znalački i dovoljno sveobuhvatno.

.. Živojinović je zanimljiv i u prikazima u koJima negira. Tada njegova zapažanja, imaju pomalo sarkastičan ton, karakterističan po duhovitosti i Superiornoj nonšalantnosti, NajčešĆe objektivan u oceni, Velimir Živojinović napisao je članak »Repriza Magbeta i slučaj G. Gavelc« čija je sadržina Verovatno više posle dica lične metrpeljivosti no rezultat nepristrasne ocene. U pomenutom članku on ne samo što potpuno negira Gavelinu postavku »Magbota« već ga kao umetnika potpuno diskvali{iku je. Srećom ovako drastičnih bromašaja u ŽivoJmnovića više nema. iako, razume se, ima ocena koje se mogu osporavati. Ako se posmafra u cejni, vrline Živojjnovićevih pozorišnih kritika pretežu i one mu obezbeđuju m-oSto u grupi najistaknutijih hvoničara beogradSkog pozorišta u međuratnom periodu i značajno mesto u istoriji srpske pozorišne kritikc.

KNJIŽEVNE NOVINE

i i