Književne novine

|Svedočanstva|

aliaveanjjun

Jan ROZNER.

LADISLAVA MNJAČKA

REPORTER »SMENE« Gavril Grizlov objavio {e 5. marta na čitavoj strani tekst o Ladislavu Mnjačku, Prilično preteranim u njemu smatram završni deo sa dva duža citata iz dvi inostrana časopisa, u kojima je degradiran Mnjačkov roman. Postoje, i mogao bih da ih navedem, drugi časopisi i drugi citati i vrednovanja — poznatih i uvaženih kritičara — čak začuđujuće i iznenađujuće pozitivni. Ali ma koliko učili od Zapada, Mnjačkov roman »Ukus vlasti« znali bismo da ocenimo i sami — da jc kod nas objavljen. Međutim, nije mogao bit: cbjavljen, gotov slog je rasturen (1967. godine), ne zato što nije dovoljno dobar, već zato što je izvestan političar mislio da Mnjačko piše o njemu. Ipak o njemu nije pisao, ali taj političar je uvek u svemu video sebe — imao jc već takvu narav. Kada taj roman bude objavljen kod nas inostrane citate možemo mirnc duše oslaviti po strani.

Tnače. Grizlovljev članak je po svom stilu uzor briljantnog novmmarskog rada. Već na samom početku ćilaocima se podvlači da jc Mniačko došao u Slovaćku iz Praga, lepo su istaknuic i omrznutc pedesete godine i razngrazne Mnjačkove krivice. Grizlov se uz put priseća sitnih detalja, koji sticajem okolnosti Mnjačka nc predstavljaju u najboljem svetlu, promiču tu o njemu male i velike laži, ali scč ubrzo uviđa da su to, nar:exno, spletke, možda i nepravedne, ali je važno da ih čitaoci »Smcnc« saznaju, blesne i uspešan vic o Mnjačku (u Izraelu je promenio imc u Mnjačkon), slede nelaskave hipoteze o Mnjačkovom odnosu prcmia novcu i slavi, na kraju nam se prezentira dubokomisaona opaska o pogubnoj neumercnosti Mnjačkovih književnih ambicija, koje su bile njegova Ahilova petla i uzrok njegovog pada, ali to sve nam se servira nonšalantno, jer Grizlov Mnjačka u stvari sažaljeva kao starijeg kolegu, kao svog bivšeg učitelja, koji ga je razočarao, pao i — prema Grizlovu — ispao prilično smešan. U stvari, sve je to u staro: duhu, ali spletkarenje je novo, blistavo, »ljudski sentimentalno«. Nikakvih grubih reči i prelakih ecpiteta, već psiholoških finesa i metafora. Jer Grizlov polazi od toga da jc Mnjačko optužen, Optuženom treba dokazati krivicu. A Grizlov je nastojao đa dokaže ono što je Dpo1rebno da se dokaže u vezi sa presudom vcć znatno ranije donesenom.

U Mnjačkovu krivicu Grizlov ne sumnja. Nili rasuđuje. Zašto? Jer je prošle godine, kao što znamo, Ladislav Mnjačko ostao duže vai sranica republike, nego što mu je dozvoljavala njegova” pulna, dozvola, a zatim, je u inoslranstvu objavio članak koji naša cenzura sigurno ne bi pustila. Ta dva Mnjačkova postupka predstavljala su tako jednoznačnu Taktičku osncvu zloćinačke izdaje, da su 24 časa posle objavljivanja Mnjačkovog čianka bile obavljene svc složenc formalnosti i Mnjačko bio lišcin čehoslovačkog državljanstva.

U Mnjačkovu krivicu ne sumnja ni redakcija »Smene«. Inače bi, na primer, mogla — kada bi jioj stalo do objektivnosti — da obiavi člamak zbog koga je Mnjačko tako brzo, hitno, momentano, bez bilo kakvih birokratskih »odugovlačenja«, lišen državljanstva. Ali »Smenax, na nesreću, to nije uradila — inače bi isti Gavril Grizlov mcrao svoj ćlanak malo da preradi.

DVE POLUISTINE

Tako se ipak u čitavom Grizlovljevom članku može ponavljati kao polazna tačka tvrdnja da je Mnjačko emigrirao u Izrael isključivo zato što se nije složio sa stlanovištem naše vlade oko rata na Bliskom istoku..

Prvo: Mnjačko je onda, u onom inkrimini-

sanom članku i u tadašnjem i u svim kasiijim intervjuima govorio da nije emigrirao, da nc bi želeo da živi životom, emigranta, da ćc sc vratiti u domovinu 1 izaci pred sud ukoliko Je narušio naše zakone. Mnjačko je, u stvari, prvi kuriozni slučaj našeg građanina koji je bio emigriran, a mikako nije mogao da sc vrati i nije mogao da izađe pred sud. Koliko znam, sud se pripremao protiv njega i tormin je bio određen za početak ove godine — ali su takođe preduzete sve mere da okrivljeni o tome ne sazna i da ne može da dospe u našu zemlju. . Drugo: Mnjačko nije olišao u inostranstvo jednostavno samo zato Što je naša vlada po istom pitanju postupila drugaćije. nego Što jc on smatrao za ispravno. I on zna da nijedna vlada na svetu ne vodi i ne može voditi takvu incsiranu politiku sa kojom bi se svi njeni stanovnici, bez ograda! bez izuzetaka, u svakom trenutku i u svemu slagali.

MNJAČKOV PRVI ARGUMENT

Mnijačko jie smatrao da kao publicista, koji je višc od dvadeset godina javno govorio O iajrazličitijiz pitanjima + bezbroj puta podržavao politiku naše vlade a u prošlosti uvek i njenu inostranu politiku — da ima mogućnosti da se izjasni 1 o konfliktu na Bliskom istoku, posebno kada se, po njegovom mišljenju, kod r:as o lom konfliktu Javnosti nije sve reklo, mnogo šta važno prećutalo.

Mnjačku se prebacivalo da je tu mogućnost iniao — mogao Jc da istupi na Kongresu pisaca; om nijc istupio, znači svoju mogućnost mijc iskoristio. Ta zamerka nije ispravna.

Mnjačko je mogao da istupi na Kongresu, ude bi ga ćulo, recimo, sedamsto ljudi. Ali pošto je svaki kritički pogled sa tog Kongresa bio ugušen, u javnosti prećutan, jer nijedan takav pogled nije smeo da se objavi ni u jcdmit novinama, ispada da bi Mnjačko istupio sanio na zatvorenom sastanku, a ne pred Javmnošće Kada bi imao mogućnost da iznese SVOJ slav u novinama, koje bi imale, recimo, tiraž od takođe samo sedamsto primeraka, gOVOL!IO bi javnosti, jer svaki od tih primeraka mogao bi da Čita ncograničen broj ijudi, tada, danas i ma kada, a sem toga litera scripta manet,

8

Mnjačko nije lagao kada je tvrdio da nije mogao da istupi javno.

To što nije mogao da kaže kod kuće rekao je u tuđini. Da li je to zločin izdaje? (Ne mogu, naime, da zamislim za šta bi drugo mogao da bude lišen državljanstva.) ·

Ako je tako izdaja jc čisto pravni i ne ctički prestup.

' Takođe ne može biti etička izdaja delatnost na koju u većini zemalja sveta građanin ima očigledno pravo.

Tada bi izdajnici mogli biti bezbrojni intelektualci zapadnog sveta. Žan-Pol Sartr, navodim jedno imc za desctine drugih, niz godina jc istupao protiv francuskc politike u vezi sa onim što je u to vreme za sve Francuze bilo nešio najosetljivije, hiljadc Francuza prolilc su za nju krv i dali za nju živote — protiv francuskog rata u Alžiru. Protiv nje je istupao za vreme četvrte republike i za vreme Dc Golove pete republike. Protiv nje je istupao i u incstranstvu. Jer, normalno, niko mu nije bra-

LADISLAV MNJAČKO

nio da istupa protiv nje i kod kuće. Tako ie on govorio, pisao, izdavao i potpisivao manifcste kod kuće i u inostranstvu. Krajnji desničari su ga zato. možda nazivali izdajicom, ali to je bio samo epitet. Proma Irancuskim (buržo-

askim) zakonima Sart” je (samo koristio svoje ·

zakonom zagarantovano pravo na slobodno istupanje. Prema našim zakonima Mnjačko je izvršio izdaju, mada u lo nisam sasvim siguran. Pa i naš ustav garantuje građanima slobodu istupanja, oni navodno mogu slobodno iznositi svoji gledišta. Istina, na drugoj strani, kao što je to upravo ovih dana rekao član CK KPČ drug Boruvka, do sada je ustav kod nas bio samo kulisa demokratije. Potpuno je sigurno samo to da je Mnjačko narušio neki naš zakon ili direktivu zakona, kada je ostao u inostsranstvu duže nego što mu je dozvoljavala njegova putna isprava.

MNJAČKOV DRUGI ARGUMENT

Mnjačko nije bio tako naivan da želi diklirati vladi njenu iriostranu politiku. Hteo je da se o njoj samo izjasni — jednom i neslaganjem. A kada je naša vlada već zauzela takav stav kakav je zauzela, smatrao jox ncoprostivom greškom, što ni u jednoj našoj zvaničnoj DroRklamaciji ili stanovištu nije objavljena makar jedna rečenica o jednoj strani problema.

Da bi bilo jasno šta je Mnjačko hteo, moramo se vratiti u preistoriju tog rata. Poslednjili nedelja pred njegovo izbijanje pojavile su sc veoma brojne izjave arapskih predstavnika. Sećam se jedne od njih, čitao sam je nmckoliko puta, jer je prošla kroz novine svih kontinenata, a i kasnije se veoma često citirala. Poslednje tri rečenice te proklamacije lakonski su ovako zvučale: »Svi, koji su imigrirali u Izrael i ostanu živi, moraće iz njega da imigriraju. Ali neće biti potrebni nikakvi brodovi. Niko neće preživeti.«

Uostalom, autor ove slavne proklamacije pre nekoliko meseci — možda i ranije — nestao je u političkoj provaliji.

Mnjačko je mislio da je, i kada smo se stavili na stranu arapskih zemalja, naša dužnost bila da se distanciramo od takvih “adašmnjih apcla, koji su prema njemu, — i ne samo prema njemu — bili apel na genocid, ili na nešto što kao neljudsko varvarstvo osuđuje Povelja Ujedinjenih nacija, obavezna za sve njene članOVe. Oko toga je Mnjačko previše kombinovao, kada je tražio objašnjenje zašto nismo mogli da razjasnimo makar jednu rečenicu koja mu je nedđostajala. Stvarnost je bila jedmostavna i jasna. Distancirati se od takvih proklamacij: zahtevalo bi da se kaže e stvarima makar iedna vlastita, samostalna rečenica, po vlastitoj inicijativi. Da li ie to tada neko mogao očekivati?

Nedelju dama posle svetskog skandala sa Mnjačkom i mi smo se od takvih proklamacijx distancirali — tada kada je najzvaničniji kairski komentator u najzvaničnijem kairskom dnevnom listu napisao da su slične proklamacije nanele štetu arapskoj stvari u čitavom svetu, tada smo i mi Io oseftilj. Tako smo, naknadno, i mi obiavili da se kao socijalistički humanisti me možemo polstovctiti sa nazorima takvih vckstremista.

Dakle to šlo nije mogao javno da iznese svoe argumente, jednom ı suprotnc — bio je podsticaj za Mnjačkov odlazak u inostranstvo. Istina je da je u svom Kkriminalno »izdajnič-

kom« članku Mnjačko pisao i o drugim stvVnarima. O TOM DRUGOM

Bilo bi potrebno egzaktno, s pravničkim obrazovanjem — a ne sa autoritativnom razdraženošću — prikazati i izložiti gde je i u čemu ie Mnjačko izvršio »izdaju« dok je u svom inkriminisanom članku pisao o unutrašnjim odnosima u našoj republici.

Koja su, na primer, ta mesta i pasaži gde

Mnjačko ogovara čehoslovački narod, kao što sam pročitao u izjavi Uprave Saveza slovačkih pisaca? , i i

Koja su ta mesta i pasaži, gde je Mnjačko, tada ili ma kada docnije, klevetao našu republiku, ismejavao socijalizam i njegove ideje i ogovarao pa? (Kao što se, odgovarajućim izrazima, tvrdilo u vesti ČIK kad je bio lišen državljanstva,) : ;

Mnjačko je, koliko se sećam, konstatovao, na primer, da glavni problem Čehoslovačke nije u ovom frenutku u oblasti ekonomije, već morala. Možda to nije tačno, ali da li je to izdaja?

Tvyrdio je da rehabilitacije nisu dovršene, da proces sa Slanskim nikada mije bio rasvetlien. Da li su bile završene — da li je bio rasvetljen? Natuknuo je da bi izvesna neimenovana ličnost trebalo da ode iz političkog života. Da li je lo uvreda republike?

Rekao je da je umoran od beskrajnih prepirki sa cenzorima. Neka mu onaj ko se sa njima toliko prepirao kao on to pravo ospori i nazove ga kapitulantom. Da li je to zločin protiv republike? Izrazio se neučtivo o nekom bralislavskom cenzoru. Dotični bi ga mogao tužiti za uvredu ćasti — da li je to ogovaranje republike?

i najzad, neko misli da je Mnjačko odbacio autoritet naše republike i autoritet socijalizma? Tačno je da je odbacio, autoritet totalitarnog socijalizma, koji se zasnivao na cenzuri ı smatrao pluralizam pogleda buržoaskom đavoljom rabotom.

ŠTA SPADA U STVAR A ŠTA NE SPADA

Na dan kada je Mnjačko lišen državljanstva napisao sam — zajedno sa Zorom Jesenskom — protestno pismo Savezu slovačkih pisaca protiv zvaničnog stava Uprave toga Saveza, zato

sto je obuhva:ao — sem raznovrsnih. poluistina'-— muinijaturnu pšihološku' eckspertizu, Gavril Grizlov — kao pojedinac, kao novi-

nai — na osnovu spletki, viceva, razgovora sa poznanicima, slučajnih ličnih susreta i vlastitih nagađanja može iskombinovati portret Ladislava Mnjačka, polazeći od apriorne pretpostavke da Mnjačku ipak nije bilo stalo, ni do čeg: semi do sebc, niti da se sam ostvario, jer su sa dva anglosaksonska Kritičara degradirala. Koliko sam Mnjačka poznavao — a izvesno vreme sam ga vrlo dobro poznavao — znan da mu je uvek bilo stalo i do nečeg drugog, kac i do sebe, Ali ni tim ne želim da argumentujem. Za mene je Mnjačkov čin objektivno važan onim šio je postigao. Kao komunista šibao je pred svetom deformacije socijalizma koje su prema zvaničnim izjavama davno odstranjene., Kada sam onomad, preko inostranog radija, slušao njegov clanak, osećao sam da tu, po mnogo čemu, ihcko govori ı u moje ime, da se neko sa mnom bavi. Nije isključeno da su isto osećali i mnogi drugi. Drugi su upravo odlaskom Ladislava Mnjačka mogli da ocene stanje u koje smo dospeli. i na kraju, nekim detaljima svoga članka, veoma jasno. je dao diJagnozu naše situacije. Na primer, onaj za mcne nezaboravni pasaž o izvesnom diplomati vanevropske zemlje, koji na konferenciji za

štampu u Pragu — bez ijedne reči protesta ma kog našeg fumkcionera — iznosi svoje za-

merke proliv kadrovske politike naših redalkcija ı iznosi svoje principe, ko kod nas u redđakciJama ne sme da radi — u 1oj jednoj jedinoj sitnici ipak je bila pogođena naša apsolutna ravnodušnost prema vlastitoj suverenosti, prema nenarušivosti i dostojanstvu te suverenos{ii, koJu u normalnim okolnostima tuđa zemlja ne bi smela da naruši ni lada kada joj pomažemo, a ona nam duguje fantastične sume.

Možda je bila kažnjiva ı odbrana našeg dostojanstva i suverenosti. Ne znam, nc poznajem toliko naše važeće zakone. U svakom slučaju, treba optužbu Mnjačka za zločm izdaje ili ma šta drugo potvrditi argumentima a ne psihološkim predstavama, ili je delimično ili potpuno oboriti. Ja, međutim, čekam na odgovor, zašto Je Mnjačko -kspresnim putem, munjevito, kao zločinac, bio lišen državljansiva.

MOJE STANOVIŠTE.

| Ludvik Vaculik” — nekoliko nedelja prce Mnjačka — opisao je bitne osobine autoritativ-

mog socijalizma. konzekventnije i uobštenije nepo Mnjačko, faktički i s većim rizikom. Danas nije više ništa loše ako se neko složi sa Vacu. likom (i kada Vaculikova slika našeg društva zahteva — isto kao i Mnjačkova — mnoga važna preciziranja).

i — mom mišljenju — jedva da se Mne iljno prebacivati za ono i: je rekao i napisao. S ob ektivnog gledišta aculik i Mnjačko — svaki drugačije ı na veoma različite načine — odbacili su autoritet apsolutne moći, pomogli da sc On diskredituje i u izvesnoj — kvalitativno neodredljivoj — meri došli su do saznanja o neodrživosti datog stanja i njegovoj

romemni. i i 5 Pp Tstina je da je to Mnjačko uradio u tuđini, Da li ie na to imao OSa M. w ;

m da li je imao ili niic imao na fo be ali znam da su to sporovi koii se,ne moiednostavno rešiti. Ako sc publicisti, piscu vazduh vlasti čini zagušljiv, ako zabrane objavljivanje njegovog romana samo zbog vlastite samovolje moćnog pojedinca, ako ne možc govoriti, a iskustvo ga je naučilo da treba da govori uvek, kada sc u njemu odaziva glas niegove svesti — tada je — barem meni — teško videti zločinca i izdajicu u čoveku samo zato što je rekao u tuđini to što JČ hteo, a nije mo-

ao reći kod kuće. ; y 8 Živeli smo — govorim sada o Mnjačkovoj generaciji kojoj i sam pripadam -—— dugo sa svešću da ova država ili viša ideja od. nas nešto zahteva, a mi smo dužni da se tome podredimo, prema tome da radimo. Možda je to delimično u određenom periodu bilo neizbežno, Ali smo se zatim probudili kao pojedinci. Ne samo što smo počeli uveliko. da gledamo drugačije: vremenom smo počeli da shvatamo da ne samo država i ideja imaiu pravo da nešto od nas traže, već da i mi počiniemo vremenom da stičemo pravo da zahtevamo nešto od države i ostvarene ideje. Da se haš odnos mora zasnivati ma uzajamnosti. Da cemo 5č poistoveĆivati sa odnosima u toj državi utoliko ukoliko strana koja ih stvara bude osećala odgovornost za nas, za to kako živimo, kakvu slobodu, kakve mogućnosti, kakav životni prostor nam daje. Jer ako nam fa druga strana nec daje ništa, ili žalosno malo, postaje nam sVe besmislenija obaveza prema onome ko nas zanemaruje ili svoiom delatnošću drži u stanju nedostoinom slobodnih liudi, stanju koje ne'od. govara našim mogućnostima.

Dvadeset godina posle Februara, kada već veoma dobro znamo šta bi socijalizam mogao i trebalo da bude, više se ne niože pro!:!nmovati — kako je to uradio F. J. Kolar u naslovu iednog od svojih uvek dostoinih pažnje wvodnika —· »Dx»smokratija — to je propoved«. Dzmokratija je pre svega nešto sasvim drugo: čak kada se omogući, realizuje i postane očigledno to sve ostalo, što čini demokratiju, onda se može reći da je demokratija i »propoved«, ili recimo radije, anglosaksonski. da su to određena braVila igre. Ali pravila igre kojia moraju poštovati obe strane; ako važe samo za pokorene, demokratiia je samo tužna lakrdiia, neukusno okačen štit. A kada publicista, pisac shvati da se od niepa zahteva učešće nc u nečem velikom i dostojanstvenoni, već u održavanju laži i samioobmane, može sc dogoditi da odrekne Pposlušnost, da prestane da sc pridržava pravila ıgre.

Dvadeset godina posle Februara, šest godina ·

5osle dopune naziva republike, koja se Oozno!

čava »socijalistička«, kao potvrdu da je kod nas okončana klasna borba i borba amtagonističkih snaga za vlast. u poslednjoj trećini ovog veka, kada smo se svi malo promenili i izgubili nekadašnje poverenje, naivnost i velika očekivania, nemoguće je pred oči četrmaest miliona građana okačiti na iransparentu kao najvišu mudrost, staro austrilsko »maulhalicn un \veiterdienen« -— »držati jezik za zube i dalie siuŽiti«. Jer svi muslimo da imamo pretenzije na nešto više i na nešto drugo. i

Ima li gladan pravo da krade, da ne umre od gladi? Nijedam zakon mu takvo pravo ne može dati.

Ima li publicista, koji kod kuće ne može da iznese svoje mušljenje i kad je ubeđen da'·je u pravu i da treba da ga javno iznese, ima li pravo da kaže u tuđini to isto što bi želeo da kaže kod kuće? Zakon io može osuđivati.

Ali ako gladnom ne preostaje ništa drugo negoe da krade, nešto nije u redu sa sisteniom koji mu ne omogućuje da zaradi za život. Ako publicista mora ići u tuđinu da kaže ono što Je hteo da kaže kod kuće, onda nešto nije u redu sa sistemom koji je trajno uzeo monopol na pravo da određuje poglede koje država dozvoljava. Ne zahtevam ni od koga da Mnjačkov posti pak hvali. Ali mogli bismo se složiti makar u tome da je to bio memento upozorenja.

. Jer mislim da bismo doživeli još i duga slicna iznenađenja da su prošlogodišnji uslovi kod nas duže potrajali. .

Ubeđen sam da bismo ih doživeli još više kada bi nekim reakcionarnim snagama pošlo za rukom da današnje odnose vrate na odnosč prošlogodišnjeg leta,

Trenutna situacija je ipak takva da se kod nas obnavljaju demokratske slobode. A počelo je u onoj oblasti koja se nmcposredno tiče S]Obode izražavanja. Pišem ovaj članak dana koji je za mene prazničan, kada posle beskrajnog pe rioda prvi put cenzura više ne funkcioniše kao najviša vladajuća i usmeravajuća sila štampč, kao majviša moć nad svakim čovekom koji ipiše, nad svakim urednikom i odgovornim urednikom. (Taj dan — šesti mart — novinari bi mogli od sada da proglase za dan štampe). Za Mnjačka iz toga proističe jedno: dužnost da sč vra!i u otadžbinu. Jedini razlog kojim se moža0 dad uegikiibisai, od sada nc važi.

Juče sam čuo preko našeg radija —- pOslć mnogo godina ponovo slušam vesti našeg T4ddija — da je general Šejna sa rimskog vojno: aerodroma odle'eo u Vašington. Zamišljam, kako preko okeana na nekom kompetentom mestu Ta portira o svojim mahinacijama sa scmenjen deteline — ili o nečem drusom. Ali dosad JO5 niie lišen čehoslovačkog dvžavljanstva, što m? od srca raduje. Ne zato što bih simpatisao Sčej nu, već zato što to nijc tako jednostavno ı Pč može se raditi tako hitno kada se pridržavano zakcna. Ili se varam; da li jie Mnjačko duzyo lio sebi nešto gore od Šcjnc?

(»Kulturny život« br. 11/1968)

Prevela sa slovačkom Biserka Rajčić

KNJIŽEVNE NOVINE