Književne novine

Ljudi i godine |

Lav

ZAHAROV

· MOM{MIWI (BN

među ljudima i

OPUS ALEKSEJA MAKSIMOVIĆA zacelo ne čine, samo njegova umetnička proza, drame, Kritički napisi, memoarski portreti i stihovi. Sve: i stvarnost velikop književnika revolucije odrazili su se i svojevrsno ovaplotili, isto tako, kroz hiljade i hiljade pisama. Ona su i specilična forma njegova stvaranja, i najpouzdaniji komentar o njegovim pogledima, preokupacijawa, težnjama, procesima odstranjivanja nekih sopstvenih KO ili dilema; ona su i letopis što osvetljava tokove jednog neponovljivo dramatičnog, svetlog * vrhunskim aktivitetom protkanog života. Dois:a, teško je naći drugog velikog umetnika reči koji se u tolikoj meri iskazao i ljudski, društveno, cstetički potvrdio kroz 5VOic epistolarnc tekstove kao Maksim Gorki. Ukoliko je reć samo o ruskoj književnosti i o obimu prepiske, Gorki je imao dvojicu briljaninih prethodnika — Turgenjeva i Čehova. Ipak, po veličini socijalno umetničkog cilja, kao i po ukupnom opsvgu, pismima Gorkog pripada najistaknutije mesto u literaturi i kulturi njegove zemljc, a oćigledan je i značaj tih pisama na još. širim, svetskim relaciiam:a. Sačuvana je, kako se raćuna, bezmalo dvadesct jedna hiljad:i epistolarmih iekstova Alekseja Maksimoviča. 1 pored mnogobrojnih dosadašnjih publikacıja, oni još nisu svi objavljeni. Predstoji, mečđu“*inmı, njihova potpuna, naučno fundirana prezen'tacıiJa (i to u osamnaest tomova, u sklopu ugo pripreianog izdanja celokupnih dela velikog proleterskog pisca, koje će obuhvatit: svc zmnačainije verzije i varijante, niz slabo poznatih ili ćak zaboravljenih stranica, studiozne komont:re, itd).

Epistolarni Gorki, tj. Gorki sagledan u d'jalozima preko pisama, iz tog aspekta njegove borbe za dostojanstvo čovvka-radnika i stvar:noca, za Književnost istinc, još nije, daklic, poltpuno poznat. Ali i ono što je dosad objavljeno iz ogromne prepiske Alekseja Maksimoviča govori veoma sadržajno, uverljivo, široko o mnoštvu međusobnih prožimanja stvarnosti i književnos'i, o Gorkom nmieđu ljudima. A takođe o vremenu Gorkog. I o njegovom mestu kako u tom vjemenu tako i u pqtonjin decenijama. Nema sumnje, prvi, najkrupn:ji plan epistolarne zaostavštine o kojoj je reč čini prepiska sa književnicima. Suočavanje s lim pismima Gorkog vodi Zaključku da Je prilično jalov, i čak bcespredmetan jedan »zada“ak« koji bi se, na prv: utisak, mogao učiniti potpuno realan. A to bi bilo strikino vazgraničenje izmetilu umetničke bprokče, kritičkih radova i društvomo-književne bublicistike. Alekseja Maksimoviča na jednoj stromš — ı njegovih pisama »ljudima od pera« na drugoj. Štaviše, kroz. mnoga pisma Gorki nastavlja, razvija postavke, razmatranja i zaključke svojih znam»nitih napisa »O književnosti«, »O prozi«, »Kako sam učio da pišem, »O jeziku«, »Literarna razonoda« itd. Kako u svojim člancima, *ako i u prepisci sa književnicima, Gorki najdosicdnije izbegava mentorski stav, pouke radi njih samih, kočoperno držanjc majstora koji nema više šta da nauči. Naprotiv, on potcrtava da je spreman ponešto naučiti i od mladih, još neiskusnih pisaca koji tek ulazc u književnost. ·

bd

Za Gorkog, čini se, nije postojalo veće zadovoljstvo nego da podstiče i hrabri talontovanc pisce, naročito mlade, ali to ponajmanje znači da je on delio pohvale kao ncku vrstu obaveznog sledovanja. Kroz prepisku Alekseja Maksimoviča sa Fjodorom Vasiljevičem Gladkovom (1883—1958),piscem veoma poznatih, više puta štampanih romana »Cement« i »Encrgija«, jasno se ocrtava savršena duhovna i estetička nepodmitljivost svojstvena Gorkome. Ništa nije moglo da ga odviati od sasvim određene nepovoljme ocene prve knjige romana »Enerpgija«, mada je znao koliko Gladkov polaže na njegov sud o knjizi posvećenoi »Maksimu Gorkom — umeltniku, čoveku«. Naipažljivije pročitavši »Energiju« i svuda podvukavši ona mesta koja je smatrao slabom literaturom, Gorki j> uputio Gladkovu ovo pismo (iz Soren:a, matia 1933. godine): (taa

»Pročitao sam vašu knjigu, Fjodorc Vasiljeviču. Ona je napisana — kako ja smatra. — VIlo rđavo, iskonstrujsanim stilom, a taj stil vcoma. često slvara ulisak aulOFOVv: nciskrcnosti i teških ali neuspelih pokušaja — ili da savlada tu neiskrenost, ili da je prikrije hladnom patctikom. . . osa

Svuda s zapaža da je knjiga pisana u žurbi — likovi i njihovi odnosi nisu razradđcni. Uz 10, ima vrlo mnogo naturalističkc grubos'i! u dijalozima, a ta grubost zacelo nije potrebna.

Žalim što pe mogu reći ništa drugo«.

Ovakva occna uputila jc Gladkovau da Iemcljito preradi pocetnu knjigu romana. Prepiska Gorki — Gladkov zanimljiva je i po tomu 5'0 baca jarku svetlost na stav Alekseja Maksimoviča prema mladim književnicima, Godine 1928, Gorki je primio od Gladkova pismo koje je sa držalo, pored ostalog, jednu zamerku: zašto OI! preporučuje zapadnim izdavačima, odnosno ČIiaocima nekog L. Borisova? (Radilo se o prozaiku Leonidu Horisovu i o njegovom delu »Po'ez konjem«). Isto tako, Gladkov je smatrao da Gorki greši kad ističe u prvi plan sovjetske književnosti “ela Šergeja Serpejoeva -- Censkogm (1873—1954). Autor »Cementa« nije ošporavao, doduše, njihovo majstorstvo, ali je tvrdio da su nedovoljno savremeni i da, stoga, ne spadaju u vođe savremenc ruske književnosti. Gorki je na to odgovorio: ı ČOe OMP OAEVVN

»O knjizi mekog' L. Borisova čitajte jzjašnjenja radnika. Otkud vam taj „aristokra“ski ton prema piscu — početniku: „neki? Da nistc ODOleli od ,kom-nadmcnosti? Postoje loši pisci, i postoje dobri. Censki i Prišvin su odlični pisci,

KNTIŽBSVNE NOVIN7

i stoga loši pisci moraju učiti od njih kako treba raditi«.

Jedan od majpronicljivijih književnih sudija u celoj ruskoj literaturi, Gorki je osetio da bi prirodi i duhu Gladkovljeva dara najviše odgovaralo pripovedanje s autobiografskom odlogom 1 preporučio Fjodoru Vasiljeviču da napiše roman u znaku cvokacija sopstv-nog detinjstva i mladđos'i. Da ispriča kako se probijao, pod vrlo teškim okolnostima, kroz život, ka kultur: ı stvaralaštvu... Tako je mastala, doduše mnogo kasnije, već u završnom razdoblju života F. V. Gladkova, njegova vrlo uspela autobiografska trilogija — umetnički najupečatljivije Gladkovljevo ostvarenje.

*

Ulazak Lconida Leonova u sovjetsku književnost, tada sasvim mladu, pozdravio je Aleksej Maksimovič kao značajnu prinovu. Već svojim prvim romanom «(»Jazavci«) Leonov je obezbedio sebi veliki prostor u inter2sovanjima Gorkog. On piše autoru koji tada, 1925, nije imao više od dvadeset šest godina: »To je vrlo dobra knjiga... Ona duboko uzbuđu;je... To je knjiga na dug rok. Svesrdno vam čestitame. U članku »O kujiževnosti« (1930. g.) Gorki kaže da »reči kod Lzonova svetle«, da »taj pisac poznaje s:varnost kao da ju je sam stvarao«. I da je »veoma obdaren — obdaren za ceo život i — za velika dela«. Oktobra 1930. Leonov je primio pismo Gorkog:

«... Juće sam pročitao »Soću«, i Inogo 5Ć radujem — izvrsna knjiga! To je tako širok, smeo korak napred — i to vrlo dal>ko ispred »Lopova«, knjige koju takođe veoma visoko cenim. Đavolski krasan stil, on je tako izvoram, ruski, upečatljiv, sav u basu, naročito kad vi interpretirate emu »st'hije«, podsećajući ma muzičare kao što su Betoven i Bah; ne pret~-

rujem, jer sam to — :ako osetio, tako to odjckuje u »ušima duše«... Imam pravo da mislim i smatram da je »Soća« — najuspeliji

prodor prave umetnosti u pravu stvarnost i da će darovita omladina, ukoliko pažljivo pročita ovu Knjigu, zacelo shvatiti kako *reba Kkori-

are!

e 0 ij

slili materijal današnjice za stvaranje monumenta današnjici od 1og materijala«.

Poput najpouzdanijih svedoka, pisma Gorkog Književnicima govore o njegovom izvanredno razvijenom smislu za s:ivarnost stvaralaštva, o uvek aktivnoj dobroj volji, o doslednoj osudi prupašenja, apriormog polcenjiva?nj: ili precenjivanja. I o vrlo širokoj skali interesovanja koja je obuhvatala ne samo raznolike pristupc *emama današnjice nego, na primer, i sovjetski istorijski roman. Na gradilištu mlade sovjetske literature Gork: je dejstvovao kao neimar i prisni učesnik a ne kao nadzornik. Učestvovao j+ i svojim posleoktobarskini stvaralaštvom i nizom vrednovanja koja su se pretežno održala sve do danas. Pojedinci su zamerali Gorkom da je on ponckad odveć strog, a više puta čulo sc ı suprotno m'šljenje, Mcđutim, Aleksej Maksimovič je ispoljavao neprobojnu strogost onda kad se nazovi-lieratura nudila i preporučivala kao stvaralački čin. A bio je izvanredno predusretljiv čim b: naslutio prve, još nejake izdanke talenta. Nije žalio ni vrem:zna ni truda:da lično izvrši majstorsku, pomnu redakturu obimnog rukopisa iza koga se nazirao lad talenat. Više puta je uložio svoj veLlki autoritet u odbranu bezražložno napadanih dela (Isaka Babelja, Mihaila Bulgakova itd.). Veoma angažovan za izvorno, produhovljeno sivaralaštvo pokazao se sredinom dvadesetih podina kad je sovjetski čitalac dobio prve posleoktobarske istorijske romane. iz pera Olge Forš (1873—1961), Jurija Tinjanova (1895—1943) i Alekseja Čap:gina (1870—1937). Zaista visoke odlike dva dela Olge Forš — a to su romani »Savremenici« i, naročito, »U kamenom ruhu« — obeležio je Gorki u jednom pismu iz Sorenta, 1926. godine, kao emanaciju pravog talenta i »pametnog — zadivljujuće pametnop! — srca«. U stom pismu Olgi Forš Gorki kaže:

,»Možda vam nije ni potrebna moja pohvala, ali ne mogu da me pohvalim, jer se iskreno radujem. I, naravno, ne hvalim da bih'vas »podržao«; vi ćete i sami svakog podržati, do-

Inostrane teme | Nainoviji MrnjižZevni

bra, pametna dušo. Volim književnost do žzanesenosti, ı volim p'sca. Zar, postoji neka dvuga Vadost sem uživanja u čovekovo talcniu?«

Misao o moći i velikoi opšteljudskoj poruci lalenta prožima i pojedina pisma Gorkog Fjodoru Ivanoviču Šaljapinu (1873—1938). Prc oktobarske revolucije (1913. godine) Alekscj

· Maksimović je pisao tom geniju operske scene:

»Svim velikim ljudima teško je u Rusiji, To je osećao Puškin, to su preživele i desetine naših najboljih ljudi, među kojima s pravom zauzimaš mesto i li, pošto Šaljapin u uiskoj umetnosti čini epohu kao i Puškin... Sve su to reči koje mi same dolaze svaki pul kad razmišljam o tabi, dragi druže moj. I često mi dođe da vičam na one što ne shvataju tvoj značaj u našem Životu«.

*

Možda najgen:jalniji među autodidaktima prošlog i ovog veka, Gorki je tako harmonično, široko, kreativno izgradio svet svojih znanja, emocija i misli da su u njemu nailazili na adekvatne odjeke nastojanja i dela vrlo zamaŠnog broja autora za koje mije lako utvrditi zajednički s:varalački imenitelj, Upravo 1o čini posebno produhovljenom i izuzetno sadr žajnom prepisku Alekseja Maksimoviča sa Romenomri Rolanom, Stefanom Cvajgom i sović'skim Kknjiževnicima. Neki od posleoktobarskih ruskih prozaika, a naročito Konstantin Fedin, razmenjali su sa Gorkim toliko pisama da fo nisu, po obimu, sveščice već čitave knjigc i brošure. Once sadrže vrlo malo »deklarac'ja« Gorkog, ali jedna njegova svojevrsna izjava (u pismu Feđinu) ostaje kao trajna poruku kulturi, stvaralastvu i napose knjizi:

»Da znate, ja nisam isključivo esnaflija-literalia nego sam, pre svega, čovek koji veruje u književnost i — ne zameri'e zbog te reči! čak obožava književnos'. Knjiga je za menu čudo«.

Duboko unutarnje doživljavanje knjige i stvaralaštva kao čuda utisnulo je pečat pprcpisci Gorkoga ne samo sa znamenitim prozaicima Mihailom Prišvinom, Aleksejem Nikolajuvičem Tolstojem, Lidijom Sejfulinom, Vsevoiodom JIvanovim, Mihailom Zoščenkom, Venijaminom Kaverinom itd. Isto osećanje zrači i'iz stotina pisama Gorkog i onda kad su adresali bil književnici ma nižam stupnju stvavalačkih mogućnosti.

Trajna knjiga, ona što prelazi iz pokolenja u pokolenje, uvek je značila za Alekseja Maksimoviča polvrdu čovekove vrednos'i i sraditeljskog aktiviteta. To spada i u najvažnije teme predoktobarskih pisama Gorkog. Jedno njegovo pismo Leonidu Andrejevu je maročilo karakteristično po ovoj rečenici:

»Svet se održava #kcijom, i u sve većem stepenu postaje akcija i sam, a meni je neprijJalelj onaj čovek koji zastupa pasivan odnos prema svetu, ma ko da je taj čovek... Jer ja sam celog života zastupao neophodnos" aktivnog odnosa prema stvarnost:, prema ljudimax«.

Biserka RAJČIĆ

događaji u CehoslovaČKkoi

KAO ŠTO OBAVEŠTAVA i naša štampa, u poslednje vreme u Čehoslovačkoj su se odigrali značajni događaji, usko vezani za književni Život zemlje.

U živom sećanju su nam još događaji iz prošle godine: Kongres čehoslovačkih pisaca, na komc je došlo do ozbiljnih sukoba grupe pisaca sa tadašnjom politikom partije u oblasti kulture. Posledica je bila isključenje nekoliko istaknutih čeških pisaca iz članstva Komunističke partije i oduzimanje Savezu pisaca njihovog organa »Litenarne novini«, koje su od tada nastavile da izlaze pod patronatom Ministarstva kulture. Za to vreme nijedan značaj. niji pisac nije hteo da mastavi saradnju u Dpomenutim novinama. Najnovijim događajima rič samo da su oštro kritikovani pisci (Vaculik, Klima, Kohout, Prohaska, Kundera i dr.) rehabilitovani, već je piscma vraćen mjihov organ, koji je počeo da izlazi pod promenjenim imenom »Literarni listye. Izabrana je i nova uprava Saveza čehoslovačkih pisaca na čelu sa istaknutim estetičarem i kmritićarentı doktorom Eduardom Goldštikerom, U redakciju novog organa ušli su gotovo svi stari članovi redakcije »Literamih novina« (Klima, Prohaska, Hrubin i dr.). Novi nedeljnik izlazi u večoma visokom tiražu od 140 do 170 hiljada prinieraka i za svega mekoliko časova biva rasprodat, U svom prvom broju filozof Karel Kosi objavljuje: članak pod naslovom »Razum i svest«, u kome navodi mišljenje jednog veliko» češkog intelektualca sa početka XV veka, koji je došao u sukob sa katoličkim koncilom. Taj lekst spada meču one besmrtne misli u svctskoj književnosti koje iskazuju temcijnu islinu o čoveku u odbrani pravdđe i razuma, a |profiv autoritarnosti. To mišljenje Kosik, razumljivu, konirontira sa sadašnjom situacijom. Slično je iptoniran i uvodnik Eduarda Goldštikera »Eppur si muove!«, u komc on pozdravlia obnovu nedeljnika čehoslovačkih pisaca, »Qd pelog ianušsra ovc godine osećam — kaže Goldštiker da smo svi, koji u ovoj statistički maloj, ali iskustvom i poslanstvom velikoj zemlji, ćeznumo za ostvarenjem ideala socijalizma 1]. bratstva ljuđi i slobode, ispunjeni srećnom svešću da smo se sa stranputica vratili na ispravan put«. Jer su »socijalizam i sloboda nerazdvojni«.

U anketi »Otkuda, s kim i kuda?« Jan Pro. haska smatra da »naši gubici ni izdaleka nisu samo ckonomski i samo politički, već su pre svega moralni« i vidi put »ka demokratiji i ka slobodi«. Slično jc mišljenje Vaclava Havjvcla: »Od slobode duha, tj. od svoje vlastite slobode, slobode svoga mišlienja, koju nijedna sila na svetu ne može sputati, ili od, smelosti da se ta sloboda u sebi traži, i ostvaruje ka slobodi kulturnog #spoljavanja, kao i ka tome što slobodni duh spolja stiče«. Jirži Pištora se zalaže za rehabilitaciju sećanja i prava ma sećanja. Jirži Dinstbir tvrdi dasu »Literarme novinoe«, lo jeđini, češki „list, mesto. pseudopitanja postavljale pitanja ı mesto pseudoodpovora iražilc odgovore sa svim mogućnostima prešenja, i zato su' bile tribina inteligencije. Zora, Jesenska je mišljenja da novi organ treba da drži korak sa vremznom i da budc sa onima, koje ponekad nazivaju »majstorima kulturee me podrazumevajući tu samo piscc, Aleksandar Kliment

ide još dalje. Pozivajući se na Masarika on put u obnovu političkog života vidi u smelosti za stobodnu diskusiju o svim divergemtnim stvarima. »Takva diskusija ne sme se odvijati u privilepovanom stranačkom krugu, već mora voditi računa o svim građanima. Verujem u ove posledice: Slobodni izbori... Fungirajući parlament sa opozicijom. Rehabilitacija javnog mišljenja. Aktivna ncutralnost. Fcderalizacija nczavisne države. Socijalizam našeg lipa, prema našim potrebama, prema našim mogućnostima i našem izboru«. Na ova pitanja odgovorio je i glavni urednik lista Dušan Hamšik u intervjuu »Kulturnom životu«. Podvukavši da su se »Literarne novine« ugasile kao organ Ministarstva kuiture, odnosno da su nastavile da izlaze takođe pod promenjenim nasiovom »Kulturnc noviny« na 16 strana uz cenu od 80 halera, Harnšik Je upoznao javnost da su »Literarne listi« bile prinuđene da “povećaju svoju cenu na jednu krunu (sada staju čak krunu i 20 halera), Jer ne uživaju nikakve dotacije. I Hamšik vidi misiju »Literarnih listası kao društveno angažovanog časopisa.

Prvi broj »Literarnih listaX takođe prenosi i intervju sa takođe ranije kritikovanim piscem A. J. Limom, prethodno objavljenim u švajcarskom listu »Gazette de Lausannc«. Čitavo vreme u svojim odgovorima Lim isliče veru Čehoslovačke inteligencije u rešenje problema, iako će ono biti dugo ı složeno. Taj proces Lim je nazvao »mirna revolucija u Čehoslovačkoje.

U prvom broju »Literarnih listası čitamo i veoma zanimljivc odgovore Jana Prohaske na anketu lista »Mladi svet«. »Neću da budem sniečšan i bavim se poezijom, kada se davim“«, kaže Prohaska. Normalno, u situaciji »kada tone lađa« za izvesne sfvari nema se vremena. y»Već duže vremena pred nama se nalazi važnija stvar od literature, to su problemi koji se ticu položaja čoveka u društvu«. »Znam da postojvc situacije kada i czoterični duhovi i uski Književni specijalisti postavljaju politička, društvcna, građanska pitanja strasnmije nego probleme svoga rada. Ne postavljaju ih ipak dobrovoljno, moraju ih postavljati ako žele da rade«, kaže Prohaska. Prema tome, »angažovanost umoetnosti je u tome da pomoću nje čovek postiže najvišu meru slobode«.

Zanimljiv jc i promenjen stav prema prvoni predsedniku Čehoslovačke republike Tomašu G. Masariku. Doduše, o Masariku se.u poslednje vreme i nina drugim mostima objektivnije piše, ističu se njegove zasluge, dok je, ne tako davno, odnos prema Masariku bio potpuno negativan. U drugom broju »Literarnih listas o Masariku piše J. L. Fišer. U istom broju objavljen je i govor Laca Novomjeskog na IV kongresu Saveza CS. pisaca pod naslovom »Došlo je vreme«. U njemu Novomjeski pozdravlja ideju o ukidaniu cenzure. Pri tom on navodi Lcnjinovo mišljenje da razvoj literature zahteva neograničenu slobodu, jer »cenzura komipromituje svako društvo pa i socijalističko.«, »Krajnje je vreme, završava svojje izlaganje Novonijcski, da se veruje u građansku svesi čoveka koji piše knjige, članke, kritiku, smima filmove, stvara umetnost«. 7

Spomenimo još i ovogodišnje književne jiagrade koje dodeljuje Československi spisovalel. Nagradu za poeziju je dobio Jaroslav Sajieri,

a za prozu Adolf Branald, Evžen Muenert, Jan Prohaska, Jozef Škvorecki, V. V. Štceh.

Do personalnih promena je došlo i u poznatom praškom književnom mesećniku »Plamen«. Umesto dosadašnjeg glavnog urednika Jirži HaJeka došao je na čelo časopisa istaknuti prozaik Joze! Škvorecki. Mesto plavnog urednika prueslao je takođe da drži i F. J. Kolar (»Kullurni tvorba«) podncvši ostavku, jer je u prošlosli istupio protiv sludentskih nemira na Strahovu.

U novu atmosferu uključio se i bratislavski »Kulturni Žživot«. U ovom listu čitamo seriju članaka poznatog slovačkog aramskog pisca Pctera Karvaša »O stalno otvorenim pitanjima kulturne mpolitike«, kao i priloge mnogih drugih pisaca o aktuelnim pitanjima. »Kulturni Živol« u jedanaestom ovogodišnjem broju donosi čak intervju sa Ladislavom Mnjačkom, koji se posle kongresa pisaca još uvek malazi u inostranstvu. Mnjačko je. naime, posle isteka važnosti svoje putne isprave, produžio svoj boravak u tuđini i objavio članak o spoljnoj i unulmašnjoj politici tadašnjeg rukovodstva svoje zemlje, zbog ćega mu je bilo oduzeto državljanstvo. Sada sc. situacija promcnila, jer su su mnoge kritike, koje ie Mnjačko svojevremeno bio izneo, pokazale opravdanim. Treba reći da se .Mnjačko.i pored lišavanja državljanstva, za svog kratkotrajnog boravka u Izraelu nikada nije deklarisao kao emigrant i da jc izjavio di: je spreman da se vrati u svoju zemlju ı da izade pred sud ako to bude bilo potrebno. |

U nedavnom intervjuu koji je dao u Beću saradniku »Kulturnog života« Mnjačko je izjaVvio: da je njegova Knjiga »Ukus vlastie već prevedena na sedam jezika, da je dobila uglavnom pozitivne kritike i, što ja majvažnije, da knjiga ni u jednom slučaju nije korišćena u kanipanji protiv socijalizma u ČSSR, već je svuda Iretirana kao knjiga o problemu »homo staliniensise. Mnjačko kaže da bi se jako radovao. kada bi izdavačko preduzeće »Slovenskv spisovatcele izdalo »Ukus vlasti«, pošto iu knjigu smatra i svojom rehabilitacijom. U Beču on je izdao još jednu knjigu. Ona se zove »Asresorie. U njoj je Mnjačko govorio ne samo U Izraclu i UAR, već o sudbini malih :naroda uopšte. Veliki deo knjige posvećen je i amouiićko-vijetnamskom ratu. Prema tome, knjiga »Agresori« prcdstavlja opštu moralno političku analizu situacije u prošloj godini. Veoma je važno da ju je Mnjačko van svoje zemlje napisao tako da smatra da bi bez ikakvih problema mogli iz nje biti objavljeni izvesni odlomci u »Kulturnom životu«. Na pitanje da li je stvarno bio prošle godine i u Zapadnoj Nemačkoj i Sjedimjenim Američkim Državama Mnjaćko cdgovara da nije, jer, iako je imao ponude nukih američkih univerziteta da tamo drži predavanja, poziv je odbio sa molivacijom da nc želi da boravi u zcmlji koja vodi nepravedan rat, Što se liče dozvolc za povratak u Cehoslovačku, Mniačko to smatra velikim nesporazumom. On želi da se vrati, ali ne kao bludni sin, nepo bez neportera ma wranici, »đa bi mogao, da nastavi tamo gde nije prekidao ni van svoJc otadžbinc«,

9