Književne novine

LIRIKA U IPIRIEWOJDUJ

SALVATORE KVAZIMODO {1901 — 1968)

pa

SNA e 1982, „godine izišla iz štampe Kvazimodova zbirka pesama »Potopljena

? = puna rafinmana u traženju materije, sa strogom poetskom konstrukcijom u kojoj je elementarna ćelija reč, kritičari ovog pesnika nazivaju Bepietić a Malo BOGU |S) proglašavaju ga anmtihermetičarem, dok ga danas TEEN OR NJ hermetičnim hermetičarem. U toj zbrci protivrečnih naziva, poslddnji Mibal »antihermetični hermetičar« koji se zasniva na paradoksu i predstavlja Ot i protnosti, izgleda da najbolje odgovara nemirnoj, živoj neukalupljenoj Jiči Ed Salvatora Kvazimoda, tako bogatoj protivrečnostima. i . ? PEH

. Salvatore Kvazimodo je Sicilijanac (rođen je u Sirakuzi 1901, a umro je 14. juna 1968. u Napulju) Bio je profesor italijanske književnosti ea Možikkoj akademiji u Milamu. Napustio je studije na elektrotehničkom fakultetu da bi e posvetio izučavanju klasične književnosti i jezika. Godine 1959. dobio je NoBelovu nagradu za književnost i prevođenje grčkih tragičara. Sem njih preveo ie i Jevanđelje po Jovanu, Šekspira, napisao je značajnu studiju o Platont i objavio nekoliko zbirki pesama koje su mu donele slavu i uvrslile ga u red najeminentnijih evropskih pesnika našega vremena.

Možda srce

Opori miris lipa utopiće se

u Moć kišnu, Postaće ništavno doba radosti, obest hjegova

i njed muhjeviti što nas raskida. Ostaće tek mehajnost,

spomen na kretnju meku i reč,

ali sličan sećanju ma spori let ptice kroz dim magle. Još čekam Heznano, dragano izgubljena,

možda baš tren koji odluču»» i vraća početak: ili kraj, sad već istovetne. Ovde crni dim zgarišta

još grlo suši. Ako možeš

zaboravi taj ukus sumpora

i stravu. Reči nas zamayYaju, izranjaju iz vode kamenovane. Možda nam ostane srce, možda srce...

Pred utvarom Ilarije od Kareta

Nežna mesečina na brežuljcima tvojim. Obalom Serkija devojke u ružičastom i plavom lepršavo hode.

Kao u vremena tvoja, draga. I Sirius pasue svakog časa dalji

i galeb pomamno leti mad žalom napuštenim. Ljubavnici šetaju weseli pod mebom septembra. Kretnje im prate senke reči 1

tebi dobro znane. Nisu milosrdni. A fi u zagrljaju zemlje za čim tužiš?

Tu si ostala sama. Moj šapat

množda je i tvoj šapat, isti gnevom i slravonm.,

Đaleki su mrtvi, živi još dalji, š i?

druzi moji strašljivi i Ćutljivi.

Anfora sa granjem

Pismo

Bodlje kaktusa

ma ogradi, grudnjak tvoj bPocepani svetlo plav i hov, bol

ti srcu 12Vađehob!,

možda u Lentini pored vode Jakopa beležnika, jegulja

i ljubavi. Šla kazuje

zemlja, zvižduk kosova

skrivenih u podnevu gladnom trpkih plodova sa semenjem modrim i žutim. Tvoje vlasi

na ušima uzburkane

probuditi se neće, vlasi

sa akvarela boja izbledelih. Anfora sa granjem ma jednim vratima sija od kapi

i Fumehnih. vlati trave.

. Ova tišina uporna Ma butina

taj Vetar ravnodušni Što čas baulja

po zemlji među lišćem uvelim ili uzleće do boja barjaka tuđih,..

možda fi želim reći hMešto

pre no što se opet zatvori Hebo

nad drugim danom. Možda sam lenj boljkom malodušnih mačet... Život nije to strašno, muklo kucanje

srca, hije sažaljenje,

on je samo igra krvi gde -

smrt je u cvatu. O gazelo mola. krotka, podsećam te na geranijum upaljehi

na zidu izrešetanom mitraljezom.

Zar ni smrt sada ne teši

više žive, smrt iz ljubavi?

Blagi brežuljak

Zid

I0

Daleke ptice nezbrinute uveče

na reci drhte. Uporno kiši

i jasike ozarene šušte

na vetru. Sećam se kao sveg dalekog i tebe. Skute ti

zelene nazirem međ'travom, spržehom munjama ftato gde se diže blagi brežuljak ardenski i kričt jastreb nad lepezama šiblja. | Možda se tha let taj spirala zatvorenih oslanja povratak moj razočarati, surovost, samilost pobeđena . i ta oštra kazna bola.

U kosi ti je zadenut cvet korala.

AU lice 1i je sen Heizmenjiva

(to je delo smrti) Iz kuća mračnih grada tvoga osluškujetm žubor Ade i kišu, ili možda bat koraka ljudskih, | među trsjem osetljivim, — na obalama.

I već na zidmama trkališta međ' pukotinama i Dusem) gušteri brzo pužu, a žaba se vraća u jarak, . pesma tporma Mmoćima ?101U0 dalekim na selima. Sećaš se mesta OE na kome je krupna zvezda pozdravila dolazak naših senki. O, dragd, koliko vremena je palo sa lišćem topola, koliko krvi isteklo u reke ma zemlji. Prevela sa italijanskog Jugana STOJANOVIĆ

eML Puzaviće

e | error ai ta O Aa O

DIALOGI

o ____ __ _— | —n q —>—~—V

O jeziku poezije

NA PRIMERIMA · slovemačkih pesnika Fran Petre je u junskom broju »Dialoga« doneo zanimljivu raspravu pesničkom jeziku. Njegov cilj je bio da se približi savremenim poetskim kretanjima, [enomenu savremene lirike, koja je često tako nepristupačna, ekskluzivna i zagonetna. Jezik je jedino sredstvo, kaže Petre, koje vezuje pesnički doživljaj i nastalu umetninu a lime i jedino sredstvo koje posreduje između pesnika i nas. Sve što je obuhvaćeno u pesmi, obuhvaćeno je u njenom izrazu, pesničkom jeziku. Pesnički jezik je, znači, fenomen sposoban da preuzme i uključi u sebe sve nemime stvaralačke intuicije, njene uzroke ı pobude i da ih prenese u formi jezičkih znakova na čitaoca. Čini se da se kod lirike treba mnogo više zadržavati na izrazu nego li na sadržini. Sam proces preobražavanja pesničkog jezika kreće se uglavnom u tri oblika: u metafori, simbolu i znaku. U ovim okvirima se kreće i zagonetka modernog lirskog izraza.

. Vrednost poezije raste ukoliko se više udaljuje od svakodnevnog, uobičajenog, u svet svoje unutrašnjosti. Slike zare svojim mnogoznačenjima jače mego neposredni

povor. Kao izvanredan ?rimer muetaforičnop postupka Fran Petre navodi Prešerno-

ve Sonete nesreće u kojima se izražaina moć reči produbljuje preko njenog golog značenja u kojem je progovorila slika oslonjena na vizuelnu predstavu i gorko pesnikovo saznanje.

Sistem metaforične upotrebe jezika sa predstavljanjem duhovnog predmetnim karakterističan je za celokupan pesnički postupak Daneta Zajca.· Njegova lirika daje izvan-

redmo poučan pregled ka'kvu ulogu igraju „metafora i simbol u savremenoj slovenačkoj ,lirici. Totalnost Zajčevih metafora jc obuhvaĆćena u tome što ih skoro uopšte ne prati pesnikova relleksija, nego im je data sasvim samostalna moć ispovedanja. Oe Postupci pri stvaranju u kojima se nalaze nove: mogućnosti pesničke reči ne Ppre{postavljaju književno-kritičko ili istorijsko vrednovanje, već pojave koje su za avangardni deo poezije najznačajnije. Petre se ovde zadržava na trećoj kategoriji slike u pesničkom jeziku koja je u teoriji književnosti dobila ime znak, laAnalizirajući jezik Gregora Strniše i Franca Zagoričnika autor primećuje da je ovde: realnost jezika porušena i sada nastaje pitanje kako je iz porušene realnosti moguće graditi drugi svet, predstave, novu stvarnost ili nadstvarnost? Takav jezik bi se lakše mogao razumeti ako bi se pratila njegova geneza u vreme kada Je Anton Vodnik, posle prvog svetskog rata, počeo da upotrebljava nemoguće jezičke spregove, Sa ovom pojavom slovenačka lirika je krenula još prc pola veka na nov put, i današnja lirika je nastavljanje toga. Ali kako ostvariti reč koja neće nasledno biti obremenjena svojim smislom? Za jezik. je sada ipak važno da je reč izgubila prvobitno značenje, a da nije preuzela ni metaforičan ni simoboličan karakter. Šta reč sada predstavlja? Ona predstavlja znak. Znak za neko duševno stanje ili psihički efekat u pesmi koji nije tačno određen u nor mativnom jeziku, a koji ovde vrši posao posrednika između pesnika i čitaoca, u čemu je istovremeno i njen smisao.

Ljubiša Đidić

HID

_ _ IZLOG CASOPISA

·

Buntovničke godine Tibora Derija

U ČETVRTOM BROJU »Mo-

sta« (Hid), jugoslovenskog časopisa na mađarskom jeziku, Bela Pomogač piše .da u mađarskoj modernoj literaturi jedva postoji pisac koji je uspešnije uklonio tragovc svoga početka no šlo je lo Tibor Deri. Svoje pesničko životno delo, svoj prvi 1!Oman, masu svojih ranih novela redom je osudio na iz-

"gnanstvo, na to da truni ni · stranicama starih časopisa i

teško dostupnih knjiga. Po-

„milovanje je dobilo samo ne-

koliko pripovedaka, jedini roman i jedan dramski ogled. »Tek sam u četrdesetoj gOdini počeo da razumem svoj zanat, da razumem svoj talente — izjavio je 1951. ma Prvom kongresu saveza pisaca. Ovim rečima je porekao prvu epohu svoga spisateljskog puta, Zbirku pripovedaka iz 1954. godine, pak, zaključio je ovom samokritikom: »Mnopgi loš rad Je izašao iz mojih ruku. Prvi odsek moga puta, možda do moje knjige »Oči u oči«, niz je zabluda, koje u prvom redu pripisujem tome što sam slabo ekonomisao svojim taJentom.« Tu je on osudio i eksperimentisanje i preteranost nasuprot spisateljskoj ekonomici i umerenosti.

Pomogač kaže da je piščevo nesumnjivo pravo da sam sudi o sudbini svojih dela i da sam izabere ona za koja preuzima odgovormost. Literarnma istorija ipak često traži priznanje i za nepriznata dela. Ono što je dospelo u štampu, to je samo donekie još piščevo vlasništvo. A taj pokušaj priznanja opravdan je naročito tad ako ga i unutrašnja istina životnog dela čini mogućnim. Naime, reči osude koje je Tibor Deri izrekao nad svojim muladalačkim delima posledica su ug-

SATURDAV REVIEW :

o __veu Ze vo T———

Novi roman Džejmsa Boldvina

GRENVIL HIKS u svojoj stalnoj rubrici »Književni horizonti«e koju vodi u »Saturday Review«, u broju od 1. juna objavljuje prikaz novog romana Džejmsa Boldvina, prvog romansijerskog dela koje je ovaj istaknuti američki književnik napisao posle »Druge zemlje«, objavljene 1962. godine.

Novi Boldvinov roman se zove »Kad je otišao VOZ«, pisan je u prvom licu, a Slavna ličnost Je crnački glumac Leo Praudhemer. Dok leži u bolnici posle srčanog udara, on se priseća različitih epizoda iz svoje prošlosti. lako se priča kreće slobodno u vremenu, iako sc vrememska perspektiva neprestano menja, u knjizi je ispričan ceo Leov život od ranog detinjstva do prvih uspeha u pozorištu. Glavne teme su gluma, seks i rasno pitanje.

U onim epizodama u kojima oživljava svoje detinjstvo glavne ličnosti Leonove priče su mjegovi roditelji: mrzovoljmi i često pijani otac, hrabra majka i buntovni stariji brat Kaleb. Sve što doživljava u kući i izvan nje doprinosi da se u njemu stvori osećanje da pripada inferiornoj rasi. Kad jednom prilikom braću uhvati policija i kad izbegnu bafine samo zato što je Leo još dete, on pita Kaleba da li su svi beli ljudi isti. Stariji brat odgovara: »Nikad nisam sreo dobrog«, ali iz sažaljenja dodaje: »Ali to ne znači da ti nećeš. Leo zaista konačno susreće plemenitu belu osobu, devojku koja je učinila sve što može da bi se odvojila od svoje rase. Barbara King, bogata provincijalka, došla je u Njujork da bi postala glumica i sa uživanjcm se prepustila svim onim slobodama koje nudi Grinvič Vilidž. Tako u danima svog glumačkog naukovanja doživljavaju mnogobrojna razočaranja Leo i Barbara nastavljaju da čeznu za uspehom na pozornici, i konačno ga postižu — ona mnogo brže nego Om. fr

Tako Barbara živi sa drugim čovekom, ona u slvarı voli Lea i neko vreme on su ljubavnici, ali se njihov odnos uskoro svodi na prijateljstvo. Biseksualac, Leo doživljava čitav niz veza sa muškarcima i „ženama. Na kraju, on svoju privrženost

poklanja Kristoferu, buntovnom crnačkom revolucionaruı koji, u neku ruku, zamenjuje brata Kaleba. Kaleb je posle drugog svetskog rata raskrstio sa buntovništvom i Okrenuo se religiji, postavši propovednik.

Posle »Druge zemlje« mnogi kritičari su stavili ozbiljne zamerke Boldvinovom stilu. Hiks veruje da eksplozivna snaga njčgovoč romana Dpreteže stilističke greške i da se kod Boldvina mogu naći izvanredni pasaži, Stil novog romana nije ni naročito dobar ni naročito rđav. To je potpuno neizuzetna proza, kakvu bi mogao pisati svaki umereno vešt pisac. U romanu ima uzbudljivih opiša Harlema, ali Boldvin je Harlem uspešnije opisivao u SVOjim esejima. Među ličnostima iz Harlema ubedljivo deluje

jedino Kaleb i u ulozi buntovnika i u ulozi propovednika, U Lea, naročito onda kad postane poznati plumac, ieško je poverovali.

Po Hiksovom mišljenju Oosnovna poruka romana glasi da Crnci mrze bele ljude i da imaju dobrih razloga da io čine; međutim, Boldvin je tu svoju misao već ranije saopštio sa više uspeha. Ono što je u ovom delu novo Io je isticanje masilja. U poslednjoj sceni Leo i Kristofer se voze po San Francisku posle Leovog izlaska iz bolnice. Kristofer kaže: »Slušaj, ja sam mlad tip. Već sam bio pod konjskim kopitama, već sam tučen lancima. Pa. Hoćeš da i dalje idem pod konjska kopita?«• Kad Leo odgovori da to ne želi, Kristoler izvlači naravoučenije: »Tad mislim da se moraš složiti da su nam potrebnc puške. Tačno?«

lavnom danas već prevaziđene estetike. Izjava iz 1951. i samokritika iz 1954. javljali su se prema koncepciji realizma cpohe. Deri je tada preuzeo zadalke neposrednog opisivanja društva i upotrebio tradicionalnije postupke realističkog pripovedanja, Njegov put otada kao da je ponovo zaokrenuo prema Izvorištima njegove svesti i radionice. U svojim romanima ponovo razmišlja o izgledima čoveka i istorije, ispituje filozofska pitanja, prati metode moderne proze. Čak se i pitanja i odgovori sadašnje njegove cpohc upravo rimuju s onim što njegova mladost ima da kaže. Dakle, oživljavanje prve stvaralačke decenije je prosto i literarnoistorijski opravdano. Derijeve današnje misli ne jednom nastavljaju tok mišljenja skiciranog pre čoctiri decenije, dela mladosti i zrelosti jedno drugom odgovaraju, jedno drugom daju ključ za bravu „razumevanja. Derijeva mladost je jedno poglavlje mađarske avangardne literature, Prva epoha, kako to i citirani piščev pogovor kaže, pada u vreme između 1917, i 1932. Ova decenija i po predstavlja avangardnu epohu pobune Tibora Derija. Pomogač u svojoj studiji detaljno analizira dela iz te Derijeve epohe pobune, pa završava ovako: »Kad je, dakle, posle deceniju i po eksperimentisanja 1932. otpočeo da piše »Oči u oči«, pobunjenik se pretvorio u rcvolucionara. Za dugo vremc je za sebc razrešio konflikt ličnosti i zajednice, slobode ı angažova nosti: svoju individualnost iražio je u zajednici, a slobodu je našao u dobrovoljnom .služenju. Pošao je prema sintezi »Nedovršene rečenice«. Aleksandar .Đ. Popović

Iako se slaže s njim, Leo malo okleva: »Ali nas je manje, znaš«e. Kristofer · odgovara: »Ne seri. Manje jc bilo i pivih' hrišćana«. Ir 10)

Ali, rani hrišćani nisu želcli da pobiju Rimljane, nego da ih pokrste, i da bi to učinili koristili su se nenasiljem, kaže Hiks. On priznaje da Je neporeciva činjenica da su beli ljudi počinili u Americi prema Crncima užasne zloćine, i ističe da ih ne osuđujc što mrze belce. Međutim. on ne želi da shvati da mržnja može da bude polistički program, i napominic da su neke fanatične crnačke vođe učinile više zla Crncima nego belcima, i da je ono što se dosad desilo samo početak. Ako se ova činjenica prenese na Boldvinov romam postavlja se nekoliko pitanja: Kuda Leo ide? Šta će učiniti? Šla može da iproiziđe iz »sterilnosti mržnje«? »Možda Boldvin, barem podsvesno, zna slabost svoje pozicije, i Zbog toga romanu nedostale snaga«, završava Hiks.

, Ladislav Ninković

„_____ ____ – Rx –I –I > :–—:zIznI .-—.*-LJ,JIJRPČČI(IZXI”

IL VERRI

O LLLLUUUI ([IdMr“do |”! uo u i

Luj Ferdinand Selin

JEDAN OD NAJZAPAŽENIJIH italijanskih kmjiževnih časopisa, milanski »II Verri«, oko koga se okupljaju neka od najavangardmijih imena savremene italijanske književnosti, među njima ı nama dobro poznali autor »Pesmc iz mašine« Nami MBalestrini, kao da je, istina bez najave, prešao na tematsko organizovanje brojeva po ugledu na mnoge vredne književne časopise u svetu, pa i kod nas. Dok je prošli broj, uglavnom ocenjen kao veoma uspeo, bio volovo u celini „posvećen strukturalizmu u lingvistici i književnoj kritici, u ovom

najnovijem broju najveći broj”

tekstova posvećen je. ličnosti i delu francuskog romamsijeya Luja Ferdinanda Selina. Spreg »ličnosti i dela« pri tome u ovom slučaju nije uobičajena fraza nego upravo najbitniji elemenat ugla gledanja jer, pored literarmce vrednosti i Jedinstvemosti 'Selinovog dela, odnos tog dela prema ličnosti pisca, ili bar prema političkom aspektu njegove ličnosti, predstavlja jecdnu od najprovokativnijih tcma u vezi s njim.

Slično Ezri Paundu, ali u mnogo vidnijoj meri, Selin jc

zajedno, tražeći

bio: pristalica nacizma koji je kao takav pozdravio i nemaćku okupaciju Francuske i izdajničku višijevsku vladu i podrža vao ih sve do njihovog pada. Zbog toga je posle oslobođenja odbačen kao izdajnik i kolaborTacionisla i njegovo delo koje do rata nije moglo da nađc sebi čitalačku publiku uglavnom zbog složenosti i bujnosti svoje književne strukturc,

„moralo je posle rata opet du-

že vremena da ostane u senci, zahvaljujući političkoj aktivnosti svoga autora. Tek pošto su se strasti stišale počelo jc Selinovo ime da se pominje ovde onde, delo je počelo da stiče priznanja alı se još uvek odvajalo od autora što je moguće više, i po mišljenju jednog od autora tekstova u ćasopisu »Verri« tek 1965. u 5. broju časopisa »Cahiers dc |

·'Herne« pokušalo se sa stvar-

nim razumevanjem pristupiti, fenomenu Selin-delu i ćoveku dijalektičke veze između Selinove sumanute rasističke ideologije i nje gove silovite, očajničke humanističke poezije koja onoj prvoj samim svojim postojanjem obara premise, iznutra.

Među člancima posvećenim Selinu u časopisu »IL Verri«

KNINIIŽEVNE

PO u u u uuUIJIJGđ”ĆIKOČJ id u

ističe se lucidna stilistička analiza njegovog dela iz pera znamenitog austrijskog Kmjiževnog kritičara i filologa Lea Spicera koji sumu Selinovih »stilističkih navika« određuje jednom rečju: molba, poziv. Renato Barili u svome obimnom članku ispituje korene »patološke vitalnosti« Selinovog književnog dela koja JC bujala uprkos rcakcionarno| i sputavajućoj ideologiji plsčevoj, uprkos vremenu koje je za Selinov stvaralački prosede bilo ostavilo beznačajni sporedni kolosek dok se glavnim putem sa šarmom 1! lakoćom kretao Prust: kad je Selin pisao svoje velike TOmane »Smrt na kredit« i »Putovanje do kraja noći« »linije razvoja kulture. bilc su već duže vremena doživclIc jednu digresiju, nije sc više radilo o lomc da sc sa maksimumom preciznosti naslika i pokaže funkcionisanje »prirode«, već pre da se sam tal pojam što bolje napadne 1 razori, prikazivanjem antinomija kojima je bio podložan na svim svojim nivoima«.

Tvrtko Kulenović

NOVINE