Književne novine

KRITIKA

MA KOLIKO TO IZGLEDALO NEVEROVATNO, zbog ustaljenog, savršeno problematičnog uverenja da se on beskompromisno drži postupka koji je sam Inaugurisao, Popa: je, u stvari, vrlo raznolik pesnik. Sve njegovo stvaralaštvo ima nekolike digresije koje obelodanjuju rad na nekolikim planovima. Ali, krozanj struji i jedan centralni tok. Taj tok zahvata umiverzalnu situaciju u koju pesnik prodire sve Opštijim opservacijama o čovekovom «špoložaju u svetu, o bitnim odnosima kojima se taj položaj podvrgava, o vladajućim odnosima unutar čitavog: svemira. To su tri faze, tri stadijuma koje sagledavamo u nizu ciklusa, jednim delom, specifičnim tonom ozvučenih i višom emocionalnom temperaturom intemziviranih, ciklusa koje ujedinjuje približno identičan odnos prema svetu. Naimc, ioš u ciklusu »Opsednuta vedrina« (Kora 1953), Popa je u"svoje stihove uveo čoveka koji je napustio granice vremena i prostora, humano biće od iskoni do danas suočeno sa silama koje mu kao jedinu alternat'vu ostavliaiu aktivistički princip, ali i biće koie se cikličnoj igri života suprotstavlja sposoh"no šću da shvati njen preteći smisao, sopstvenim integritetom kojim brani svoj položaj u svetu. Dostižući gotovo potpuno razumevanje sveta u kome živi, čitalac ie u pesmama ciklusa »Igre« (Nepočin polje, 1956) posedovao percepciju koja je prevazilazila razumevanje sadržaja jed. ne pesme, on se domašao osovine čitave jedne dinamične strukture života, igara, koje su, takođe, izvan vremena i prostora, koie. su sveobuhvatajući naš svet u kome egzistiramo i koji egzistira u nama. Posedovao je, dakle, percepcilu igara koje su, u stvari, bitni odnosi u životu. Najimtenzivniji i, ujedno, mnajsloženiji poklič nepristajanja na igre, na životni perpetuum mobile, predstavlja ciklus »Vrati mi moie krpice« (Nepočin polje, 1956). Najintemzivniji — zato što ni u jednom ciklusu, ni pre ni Dposle mjega, nema toliko ritma koji, takođe, ima funkciju značemja, otkriva dinamičnu prirodu čovekovog neprestanog otimanja silama u sebi i van sebe. Naisloženiji — zato što kvalifikuje jedmu situaciju kojom se može argumentovati i braniti ceo niz drugih, podjednako zmnačajnih. Sasvim je svejedno hoćemo li »Vrati mi moje krpice« tumačiti kao definitivan raskol sa religijom, liubavlju, sa idealima, pDoezi« jom, ili ćemo taj ciklus shvatiti kao odbijanje stanja besprizivnog verovanja uopšte. Za svaku od ovih koncepcija, bila ona konkretna ili opšta, dovoljan je broj argumenata, svaka se i celinom i delovima može dokazivati.

Da bi, najzad, formulisao vladajuće principe čitavog. svemira, suočen sa svojim valjda najambiciozniijim zadatkom, Popa je morao da odabere medijum koji će mu omogućiti najopštiji nivo opserviranja. On, na svoj mačin, kreira sintezu: njegova najnovija kmjiga Sporedno nebo, tematski iedinstvena, komponovana kao niz ciklusa koji proističu jedan iz drugog, govori o svetu oblikom legende, jezikom i tonom današnjeg čoveka, a simbolima. koji pripadaju nacionalnom, i ne samo nmacionalnom, predanju. Na koji, dakle, način kompletna oya zbirka, ier dosad je bilo reči samo o DO|edinim. ciklusima, uvire u centralni tok Popinog stvaralaštva predstavliaiući njegovo, do sad, možda najbogatiie mesto? U njoj, u nie nom pretežnom delu bar, nema ni specifičnog lona, ni više emocionalne temperature, kao u ciklusima »Opsednuta vedrina« i »Vrati ml moje krpice«. Naprotiv, Sporednim nebom do minira prividan mir »Spiska« i »Belutka«. To je, međutim, veoma opasan mir. To je mir kosmosa, jednog novog Popinog miliea, tajne koja je nad nama i oko nas. Dovodeći nas na nien prag pesnik nam omogućuje jedan vrlo karakterističan utisak: utisak da pristupamo. nečemu što, odnekud, već poznajemo. Tai utisak potiče otud što nas pesnik uvodi u igre kojima smo, na određeni način, već prisustvovali.

Ali, u igre koje više nisu posebne imaginativne celine kao »Belutak« ili »Kost kosti«, već su delovi jedne jedinstvene pesničke vizije. Sporedno nebo, odista, ne dozvoljava razgovor ni o Imaginativnom, a još manje o maštovitom pisanju. Jer, razlika između pesme koja je proizvod imaginacije i pesme koja je produkt vi zije vrlo Je značajna. Ona je, u stvari, gOtovo podudarna razlici između takozvane maštovite i takozvane imaginativne pesme. Maštovito delo duguje svoju celovitost postojanju njegovih posebnih deloya u trodimenzionalnom svetu aktuelnosti, dok imaginativno poseduje tu celovitost, tu osnovu tIrodimenzionalnog života, viđenu od strane posmatrača koji ima poziciju četvrte dimenzije. Poezija vizije je, međutim, poezija koja, sa pozicije četvrte dimenzije, modelira život koji je u osnovi čovekove personalnosti. Taj život se neprestano otkriva u mitu, legendi, pa i ritualu. Takva legenda je i Sporedno nebo. Ostavio nam ga jc, kao kakvu zvezdanu kartu, zvezdoznanac iz Popine zbirke. Zvezdoznanac koji je o njemu znao sve i koji je sve što je znao zapisao za potomstvo. Otkrijemo Ji dvcri tog ncba, ka koiima nas on u svojim zapisima usmerava, otkrićemo i jedam osobeni život koji ima sopstvenc forme, 5ODpstvena pravila, sopstvenu etiku, sopstvenu dijalektiku. I, kao ı svaki drugi život, konflikt vodećih ·sjila koji je i osnov tog kretanja, te dijalektike. U sam centar sukoba dominantnih sila na sporednom mebu vode nas dve liniie. Prvu uočavamo već u uvodnom ciklusu »Zev nad zevovima«. Svoju legendu o sporednom nebu, iskazanu rečima koje zadovoljavaju sve uslove večne frajnosti i islinitosti (Smrti nije pošlo za rukom / U miraz da ih pomese... Zvezde pađalice glave sklanjaju! U senke njegovih reči«) zvezdoznanac započinje pričom o »Zaboravnom broju«:

Bio jednom, jedan broi

Cist i okrugao kao sunce

Ali sam mnogo sam

Počeo je da računa sa sobom

Delio se množio Oduzimao se sabirao . TI uvek oslajao sam

Prestao“ je da, računa sa sobom, \*

T zakliučao še u svoju okruglu , . 1 sunčanu” čistotu

Napolju su ostali usijani

Tragovi njegovog računanja

Počeli su da se jure po mraku

Da se dele kad se množe Da se oduzimaju kad se sabiraju

Omako kako se to u mraku već radi

I nije bilo nikog da ga zamoli

Da tiagovc zaustavi

I da ih izbriše Neće biti. potreban. isuviše veliki napor mašte da se u,ovoj aluzivnoj elipsi sagleda ideja O

Igre na sporednom nebu |

Vasko Popa: »SPOREDNO NEBO, »Prosveta«, Beograd 1968.

dubokoj tragičnosti akcija poteklih od besmislenih koncepcija. »Čist i okrupao«, broj, koji je »sam mnogo sam«, nc može biti ništa drugo do nula — broj koji je »čiste od svake vrednosti, okrugao oblikom, a sam jer uz njega ništa nc stoji. Dok sc ta nula bavi sama 5sobom, nema naročitih posledica. Posledice masilaju kad se ideja njenib Đesmislenih računskih radnji počne, poput lančane reakcije, umnožavati ı proslirati. Tad se sve zbiva »po mraku« i »onako kako se to u mraku već radi«. Tad nastaje proces koji je nemogućno zaustaviti. Na sporednom nebu, u zvezdanom društvu, igraju se, dakle, igre veoma slične zemaljskim. Nije li čovekovo trajanje, istorija, politika, bilo koji oblik života, poprište dejstva sila ništavila, promašaja, mraka koje jedma iz druge proističu? Svaka od zvezdoznančevih priča o zakonima koji vladaju na sporednom nebu slična je, na određeni način, ovoj. Svaka po scbi je celovita priča o jednoj pojavi, sa nizom primenjivih varijanata, sve zajedmo zaklapaju bitne situacije života, a ujedinjuje ih ista sudbina kojom sc bave. Evolucija proniašenosti u njima je identična. Iz jedne greške, iz jednog uverenja, razvijaju se čitavi Dopgrešni svetovi koji stoje na pogrešno izgrađenim temeljima, traju, razvijaju se i propadaju, bpotvrđuju svoju dijalektiku. Počinju od »okruglog broja«, a skončavaju u »zevu« koje je »veći od svega«, počinju ništavilom i u njemu završavaju. To je linija sile koju, posredno ili neposredno, možemo pratiti u svim ciklusima Sporednog meba.

Središni ciklus, »Podražavanje sunca«, uvodi mas u najviši region sporednog. neba, u sferu maksimalnog dejstva sila koje mogu da se suprotstave silama mraka i mištavila koje ic simbolizovao »okrugli broj«. Ta sfera je jedma od matičnih imaginativnjh celina, jedan od delova Popine pesničke vizije, koji po organizaciji podseća na kreiranje specifičnih umetničkih realnosti u ciklusima »Belutake« i »Kost kosti«, s lim što Posedujc sopstvenu, slmboličnu dramatiku. Naime, dezintegracija zakona, normi, verovanja, poretka koji bi tom slerom dejstva pozitivnih, životodavnih sila, tom umetničkom realnošću, trebalo da vladaju nosi u svojoj osnovi ideju o slabljenju poziijvnih sila uopšte. Ono pravo, moćno suncc, razočarano, valjda, neuspehom svoje” misije, vraća se svome ishodu (»Smrt sunčevog oca«)., Umesto sunčevića koji, po drevnoj legendi čija je varijanta aktuelna i na sporednom nebu, treba da donese spasenje, dolazi slepo sumce

Sakata dva zraka .

Slepo sunce vode

Jutro je u pečalbi S one strane neba Nije na svom pragu

Podne je nisko palce Vucara se s munjama Nikad nije kod kuće

Veče u svet otišlo

S posteljom na leđima Prosi na nekoj zvezdi Raširenih ruku

Samo je noć izišla

U susret slepom suncu

—a Ss njim i poremećaji u konstelaciji čitave te sfere, kojom umesto svetla sada vlađa moć (O»Samo je noć izišla / U susret slepom suncu:)., Verovanje u dolazak sunčevića (»Pripreme za doček«) je jedna od grešaka koja je.»izmislila prostor« »dokaze svoje u njega da smesti«, ono je, takođe, jedna od tragičnih akcija proizašlih iz pogrešnih ciljeva. Umesto sunčevića kotrlja se »po nebeskoj ledini« »kopile jednooko« (»Strano sunce«). Verovanje je, u stvari, verovanje prividu i obmani (»Podražavanje sunca«), a kao takvo ono se izjednačava sa prepuštanjem, sa defetizmom, sa mimikrijom. · Života autentičnost ovog Popinog spccifičnog miljea temelji se, razume sc, na mnogo brojnijim formama, na mnogo više elemenata, ona. sadrži mnogo više slojeva no ŠIO sc ma osnovu ova dva fokusma mesta može zaključiti. Zvezdoznančeva zvezdana karta meuporedivo je bogatija: na njoj uočavamo čitav splet simbola, predskazarnja sukoba koji ie u njenom cenfru (ciklus »Znamenja«), na njoj se, kroz zvezdanu masu naziru flajnoviti putevi koji, posle sukoba, mogu da vode, ali i ne moraju da odvedu do sunca, do »starops neba« (ciklus »Lipa nasred srca«). T ti simboli, i ti okolišni pulevi deo su legende o sporednom nebu, deo nienog Života i njene Živoinosti. Iz mjih, iz njihovog udruženog dejstva, jasno oblikovanc izviru vodeće sukobljene sile. A njihov jc sukob, direktno izražen ciklusima »Razmirice« i »Raskol«, krajnja tačka toka koji smo pratili u Popinom stvaralaštvu,

U ciklusu »Vrati mi moje krpicce« tragičnim monologsom izražavao sc ugroženi subjekt. U »Razmiricama« i »Raskolu« je dijaloška forma. U ciklusu iz Nepočin volia predmet obraćania je bio sinteza nekolikih mogućnosti. U ciklusima Sporednog neba sam sukob je najviša sinteza, može se reći čak — smisao diialektikc životn. U tim ciklusima pesnik viziju anokaliptičnog sukoba sila svetla i mraka prilično ćesto upravlia na ljudski plan. predstavliaiući •a kao konflikt čovekovog duha sa materijalnim svetom, kao konflikt slobodnc individualnosti sa mračnim stihijama i

Prešeci se uzduž nulo

Da se i mi uspravimo

Zar ste toliko porasli

Igrajući na mom žaru

Preseci se popreko nulo

Da i mi ruke raširimo

Zar sle već spremni da sami

Na izvor mog žara uzletite

(+Plodan žar«)

Ali, ta nula nije samo pra-princip ništavila; ona je simbol čije se značenje širi na mnoge siluacije u kojima se ćovek nalazi. Ona ic, u ciklusu »Raskol«, simbol izncverenc nac i obračuna s njom:

Čuvate li još moj Žar

Koji sam vam ostavio

Ostavio si ti nama

Bajat kolač od pepela

Jeste li otključali znak

Moje kapije na kori

Otključali smo mi znak

Tvojih ukrštenih bodeža

Tedete li sumcokrct

Zlatan u sredini skriven

Kolač nam je tvoj pojeo

Ruke dok smo ga lomili.

Nastavak na 4. strani

Bogdan A. Popović

(»Ješan dim«)

– –— —— - —------ -— i WII — III II s I – —,1 - – —-—--3[E—eI

GRADOVI SU IZGLEDA jedino večni u pesmi. Čak ni istorija, koja pretenduje da bude najpouzdanija memonmija čovečanstva me UspeVa tako nadmoćno i tako neodoljivo da u vremenu sačuva ljudska znamenja. A. gradovi su pre svega ljudska znamenja. Kada je vreme prošlo da su to znamenja jedne kulture koju smo nasledili, kada je vreme sadašnje Maa Xu a redeli koje mastanjujemo, svojim prisuštvom. a _Boebik ije advajkada bio nenadmašni ključar gradova. U mjegovoj pesmi grad je širom otvoren, otključan. Čini se da tek u pesmi grad, taj Živi simbol kontiuiteta narodne vifalnosti, otvara svoje tajme riznice. Zato gotovo i nema grada koji se pesniku BOOT pljno nije predao. Zato gotovo i nema pesnika koli sea da ODBORI kao pravi raskovničar, nije zanicao, CM U pesmi grad više nije efemerna pojed'nmačnost. Njegovu fizičku privlačnost zamenila je lepota stiha, njegove topografske znakove io svojila je pesnikova sintaksa! Primivši u POP osećajne emergije jedinstvenog zanosa pra se oslobodio wvojc geoprafske samoce; nom TO postao je simbol novc, pesničke topografije. 7, 1

Postoji cela jedma poezija gradova. Tako reći od prve pesničke pismenosti GO, | grad je za Pes e Tusteti Ut sažima predačku dušu, istoriiskm ı 7 . KdkEEiyne prošlosti. Zato u najboljim. prime rima grad mije stan'ca ma anzihts-karti DEUA kovih putovania, već mesto gde se isto) : sudbina spustila iz sfera apstraktne sl u maš konkretni liudski prostor.

I svejedno je šta pesnik pronalazi u tom prosloru: zagonetku vlastite, često protivrečne : prirode, ili pak odgonetku sveopšteg nacio i mog ftrogizma. Kada je sve trošno, i Život, ljubav i optim zam, zaista šta drugo sem p& sme može da zadrži tok svemoćnog VEO ka Postajući pesma, grad se spasao zaborava. Li je }i u toj movonastaloj situaciji egyAĆSD i grad stvarno postao u pravom smislu i vorište i ishodište SVCEA, LIK skog? Mislim da ieste. Treba „pročitati va miščićevu knjigu »Poezija Sarajeva« pe Se to uveniti. san!

lieaiući ma umu divnu ideiu da su gr dovi, iednako kao iljudi, najpostošaniii u konačnim oblicima poerb je, Tahmiščić se, u ogromno, ljubavi prem svom pradn, zapledao u drevnost! Sarajeva, u niecnvn ef la i ma sve SfrADČ rasuta groblja, u nfth2v tamni i vrtložni SJAJ, da bi u

ti. 8 IS VINE

majčitsijim moetskim irenucima Čuo jedan razgovor pun rasvetljenja, ostva fFemnu meru Vstine i lepote. Kao svedočanstvo svoje vrste Tahmiščićeva knjiga »Poezija Sarajeva« ima atribute pravog, kulturmo-istor:jskog poduhvata: iIstor)ja, tradicija i poezija, srećno suočeni i sažeti entiteti, dobijaju meocekivanu dimenziju, unutar jednog svetskoistonijskog zbivanja. To zbwanje, »ubličeno oko odjeka jednog · revolverskog. pucnja« (L. Darel), čas uzvišeno čas opet svakodnevno, doprinelo je da Sarajevo postane prestonica poczilce, istina ne poezije u. smislu umetnosti pesništva već poezije u njenom 1I!ZVOTmOIT! značenju (pofesis). Ovo je neophodno istaći zbog toga Što je Tahmiščić u svoju knjigu »Poezija Sarajeva« unosio i takve tekstove koji zaista ne poseduju lepotu stiha i poctskop iskaza, ali koji zato imaju nezamenljivu vrednost u istorijskom kontekstu poezije Sarajeva čiju je »relatiyno samostalnu povest moguće jaraziti kao komtinuirani niz preobražaja i rasprsnuća ćovekovih prema svetu« (H. Tahmiščić).« s ;

Sasvim. je razumljivo onda što je ova Tahmiščićeva knjiga stilski neujednačena, što sc na nekolikim nivoima nezavisno, i rekao bih, samostalno razvija. Izgleda da ono Što sc 12 dubine vremcna prema nama rasprskava i im/ sudbimu nasleđa: da se pretvori u dramu otkrovenja, a ono Što se danas nama olkriva kao novo iznenađujuće, neprolazno, ne mora imati samo mesničko usilanic, Predanja, zap:si. lesende i evitali, u svojoi tamnoi lepoti, otrgmuti od zahoravn, ukazuju nam se kao ravnopravni sa-Činioći duhovnog podneblja Sa-

esnički ključevi grada

Husein Tahmiščić: »POEZIJA SARAJEVA«, »Svjetlost«, Sarajevo 1968.

Tajeva, kao imaginarni, tramsparentmi okvir u nutar koga se događalo ono što je kroz vekove polresalo svet.

Kao nijedan drugi naš grad, Sarajevo je na zasta Čudesan način poslajalo ne jednomi svetskoistorijska zbilja: na granici dveju civilizacija, dva svcta, Istoka i Zapada, na predstraži mnogih zbivanja koja će preokrenuti tok istomije, duhovni Ditak ovog gprada stalno je bio suočen sa pretnjom išćeznuća. Zato svaki dokumenat o njegovoj, povesti, bilo da je to istorijski zapis ili pesma ima svoj znaćaj, ma koliko on ponckad bio bizaran i zavodljiv u svojoj bizarnosti. Ovo je za nas fundamentalno pitanje jer od toga kakav ćemo imati odnos prema našem duhovnom nasleđu umnogome zavise naša današnja ı buduća nastojanja; i upravo 1o je razlog, da i mi još jednom ponovimo Isidorine reči o Kočiću: »Patmotska direktiva u Kočićevom delu izraz je njegove Osobite strasti da se pamti sve što je bilo, da se ništa ne zaboravi, inače narod gubi prošlost i istoriju, i gube sve«.

Impresoniran duhovnim vrednostima Saraieva koje su mu se u toku istraživanja neprekidno ukazivale i nametale, Tahmiščić se mašao pred na izgled nerešivim zadatkom. Trebalo je izabrati u izobilju samo ono što jednu samostalnu povest Sarajeva nreprezeniuje | kao istorija i kao poezija. Strogost istoričara suočila sc sa strašću pesnika, istmitost iskaza sa iskrenošću vidovitog. Svestan da se prava antolosija ne može praviti kada sc preduzimaju takvi pre svega kKkulturno-istorijski poduhvati, Tahmiščić se opredelio za onaj put koji nc odriče pocziji njenu istoričinosl,

niti pak osporava istoIji njenu poelsku supestivnost. Valjda je to bio razlog što je TahrniŠCiC u prvom delu knjige (Putopisi, Predaja Natpisi, Zapisi, svedočansiva i zapamćenja i dr.). birao takve tekstove koji su umesto Suve faktografije, pružali nciscrpnu, nadahnutu viziJu poetsko-istorijskih scena u povesti Sarajcva. Da bi nagovestio i oživeo istorijski komntekst Sarajeva, priređivač ove zanimljive knj'se je dakle iznad svega vodio računa da Sc naznačc i rasvetle izražajnc moći istorijski konkretnog čoveka koji se zatekao ma putu između ništavila i bića, između bezličnog postojanja i autentične egzistemČile. „. Pesnik po vokaciji, po senzibilitetu, Husein Tahmiščić je svoju knjigu o Sarajevu ipak koncinirao prevashodno kao pesničko znamenje. To znači da je svoju istraživačku strast i radoznalost rađe poklonio onim tekstovima koji u sebi nose neskrivemi plamen pesničke

"lepote. Zato druvi deo njegove knjige i ima

karakter jedne lične antolopiic pesničkih suočenja za koje mi odmah možemo reći da su od izuzetnog poetsko-istor'jskog značaja. Pesme starih derviša, i bosanskih selarda zaista predstavliaju pravo pesničko otkrovenje. Ali ne samo zbog svog ne malog egzotičnog pesnič-

"kog načina mišlienia već v'še zboo neobično

visoke izražaine kulture. Navod koji ima tako bogatu pesničku prošlost nikada ne može biti siromašan i usamljen!

Okrećući se čas poez'ji čas istorii. Husein Tahmišć'ć je imao izvanredno osetliiw nerv da u istorijski nebitnom pronađe nesničko zna čenic, i sa druge strance, da u pesničk! nonekad Zalsta prosečnom {ikivu izvuče istorjiski VeFOQdostoino kazivanie. Takvo opredelienie moralo je, međufim, neizbežno da se osveti priređ vaču koji je u golemom alektu zaboravlian na 'strogost pravog anfoloeičara poeziic i objektivnost proverenog kniiževnop istoričara,

Naizad valia reći ioš i ovo: Tahmiščićev poduhvat ie iedinstven i prvi u toi jedinstvenosti. Ali, on ie značajan, dragocen i nezaob:lazan pre svepa zbog zaista raskošnih rezultata pesničke imaginaciic koic otkriva u izvanrednim primerima ćpske, epsko-lirske, lirske poezije, u ro: mansnma sarajevskih Sefarada. u umetničkoj poeziii od 16. veka ro danas. To ie, ukratko, razlop što kniipu »Poezija Savaieva« m ovom trenutku smatramo van<erijsskom vrerdnošći.

Miodrag Jurišcvić

3