Književne novine

LIRIKA

U IPIRIE VODU

Iz savremene mađarske lirike Mihalji Ladanji

Solo na bubnju

Pre no šio u buntovhištvu svojem onemoćaMm, pošto lava krezubog, olinjalog

više me čuju i me paze, —

hteo bih, moje dame i gospodo, da zaurlam Jednu junačku pesmu — pre elegija, pre jeseni, kad, tarući možni prst o prst u kaljavim cipelama a toplim predsobljima stojim, zahvalna srca, — L Jednu junačku pesmu, uz osobito poštovahje,

Jer hisami se, dame i gospodo, rodio. zato,

da plačem o mesecu dražesne deveterce

koji će, po kancelarijama, ganuti činovhike, jednu pesmu Junačku, ,

jer svet još mije službenicima pojastučeh, pukotine i Yupe još ranjavaju naše ruke,

i mi, blatom zamešenim našom krvlju, zamazujemo pukorine, — jednu junačku pesmu,

ihače ću da se ugušim od mapuderisanih shHova, od daktilografkihja brestarelih.

Moje srce žudi da bude lav a ne pitomo zeče. Jednu junmačku pesmu!

4 onda nek dođe smrt s pogrebnim trakama od papira.

(»Dobsz6lo«, Budimpešta, 1967)

Imre Gere

Neka tako bude

Ja kažem: da, neka tako bude, nek kamen od meke pesnice bude, Mek prst podighut — oštar nož bude.

Ja kažem: da, meka tako bude, nek mijeh od mojih rebara bude, nek od mog daha oluja bude.

Ja kažem: da, neka tako bude, neka kolijevka jezik moj bude, nek u mjoj, gvozdenmoj, sam plamen bude.

Ja kažem: da, meka tako bude, nek mrtvac takav od mene bude, takav — da življi od živih bude.

(»Fćnyem, feketesćgem«, Budimpešta, 1967)

Moga konja potkova

Moj konj je izgubio potkov, sav je sadnit po hrptu krotkot, s vrata uzda visi sve miže, dozivam ga — me ?že Više,

do zemlje je spustio glavu, griva mu bpomrčihom. noći bojadiše rošljivu travu.

(»Fćnyem, feketesegem«, Budimpešta, 1967)

Plava ramena

(Iz knjige »Gonič smrti«, posvećene Vijetnamu)

Kadđ gušterima otpada TYep

i oni fraže zaklon u travi,

kad starci očiju zapanjenih

zure i osluškuju u tišini,

kad izgleda tako da niko neće nad zemljom pružiti zaštinmu ruku, i gorki oblaci znoje se oghjem, tad se polako razmakne žbunje,

i Plava ramena istupe na but.

Gdje opruge i uljni amorftizer

ne ublažuju kundačni uda?,

gdje su cijev i grubo otesan komad drvela — ubojna buška, fu su i to su Plava rameha,

i ispod desne ključhjače blista

znak raspoznavanja: upala plava.

Kađ izgleda tako da niko više

ne pruža nad zemljom zaštitnu ruku, oni istave izduben štit šaka; kad tihi starci usredsređeno motre i osluškuju u tišini,

kad gušterima otpada rep

i oi traže zaklon u travi, Plava ramena im ugaze Put. Plava ramena žive i množe 5Sčć, puška im je otac, i buška mati, i ispod ključne kosti izbija plavičast naboj, kao znamenje svega što je najbolje u čovjeku.

Andraš Šimor

Umjesto nekrologa

Ovi mrivaci ne čekaju popa ni sveto obijelo. 1 Groblje njihovo . nije otrovana PEUie. i nije neprohodna džumgla, njihovo groblje, to je mir molitvara, heutranost opšta i lična. Mrzim papir | i akcionarsku Tirmu zvanu Besmrinost. A! šta ja mogu poslati? —_— | ” brokletstva nijesu topovi, „s stihovi nijesu aWviohi. w Mrtvi brate moj, ; ; koje riječi da ti napišem na papiru? Umjesto tebe, sim kažem: mržnju. Za humahiste koji se prenemažu to je neljudska Yiječ. . Ali ja ne znam riječi ljudskije no što je OVd. Ova riječ „jE. tvom grobu pristaje; u Thovinam bila bi najljepši nekrolog tebi.

(Iz knjige objavljene u Budimpešti 1967.) Prevod Radovana ZOGOVIĆA

'vić,

FILOSOFIJA

bi

7.0 di

IZLOG

Homo oeconomicus i humanizacija društva

NASTAVLJAJUĆI tradiciju da u svakom broju donese bilo

· diskusiju bilo anketu o nekoj

aktuelnoj temi, časopis Jugoslovenskog udruženja za filosofiju u svome četvrtom broju za 1967-mu godinu, broju koji je izišao sa izvesnim zakašnjenjem, donosi diskusiju o temi »Homo oeconomicus i humanizacija društva«. Posle razgovora o nihilizmu u savremenom svetu i nacionalizmu i ljudskoj univerzalnosti ovo Je treća tema kojom su se bavili saradnici ovog časopisa tokom prošle godine. U diskusiji koja se vodila učestvovali su Svetozar StojanoMihailo Marković, Ivan Maksimović, France Černe, Hasan Hadžiomerović i Miroslav Radovanović.

Svetozar Stojanović je SVOje izlaganje posvetio temi »Od primitivnog ka razvijenijem komunizmu«. Po njegovom mišljenju treba praviti razlike između primitivnih shvatanja humanizma i komunizma koji će biti i jedan vid ukidania društvene neiednako sti, Primitivni komunizam u svojoj staljinističkoj ili maocetungovskoj varijanti prelipostavlja krajnju uravnilovku, asketizam i različite vidove kolektivizma. Naravno, i taj primitivni komunizam daje samo iluziju uravnilovke, asketizma i kolektivizma. Nasuprot njemu razvijeniji komunizam se zasniva na kombinaciji preraspodele prema potrebama i prema rezultati-

ma rada u kojoj postoji jed-

na razumna mera između čOovekovih potreba i mogućnosti koje društvo može zadovoljenju tih potreba da pruži. Naravno da i ovakvi principi mogu da dovedu do izvesnih deformacija i da baš takva preraspodela »racionalizuje privilegije oligarhije koja upravlja tako stvorenim fondovima, kao i druge vrste parazitizma i rasipništva«. Jer, socijalističkom karakteru raspodele, po Stojanovićevom mišljemju, ne protivreči samo uravnilovka, već i velike socijalne razlike. Marks se, na primer, zalagao za onaj način raspodele koji je bio uvedem u vreme Pariske komune. A on se

· svodio na to da se plate svih

javnih funkcionera dovedu na

nivo prosečnih radničkih nadnica. U »Državi i revoluciji« Lenjin je w potpunosti delio to Marksovb mišljenje. Tačno je da u jednom modemom društvu takav zahtev do izvesne mere može da bude neopravdan, ali ipak najveće nagrade za rad u socijalizmu moraju poštovati izvesne srazmere u odnosu na prosečan radnički dohodak. »Soci;jalistička javnost« zaključuje Stojanović, »zna da razlikuje one koji negiraju asketski egalitarizam svojom gramzivošću, pohlepom, besom i nalaženjem životnog smisla u zgrtanju stvari ı novca, od onih koji se zalažu za bogatiji život, ali uz očuvanje skromnosti kao obzirnosti prema prosečnim materijalnim mogućnostima drugih ljudi i zajednice u celini.«

Mihailo Marković postavlja jasnu dilemu između ekonomizma 1 humanizacije ekonomike. Rasvetljavajući, najpre, odnos između ckonomizma i klasične koncepcije socijalizma, Marković konstatuje da je ekonomizam nerealan i naivan i da bi društvo »koje bi na njegovim principima bilo izgrađeno, propalo... za manje vremena nego što je autorima ove doktrine bilo potrebno da bi se osmelili i počeli javno da ga zastupaju«. Po Markoviću jedan od bitnih preduslova socijalističkog dru štva jeste upravo humanizacija društvenih odnosa i on u pravom samoupravlianju vidi najveću garanciju humanizacije tih odnosa. Ako bi se izvršila humanizacija ekonomskih odnosa onđa bi ekonomizam prestao da bude ekonomizam i postao meobično opasan za birokratizam.

Ivan Maksimović je govorio o ekonomsko-etičkim problemima u socijalizmu, France Černe je analizirao protivurečnosti našeg društvenog sistema u vrednosnoj proceni, dok je Hasan Hadžiomerović ispitivao mogućnosti humanizacije ekonomskih kretanja, Miroslav Radovanović piše o sociološko-antropološkom »ristupu u proučavanju nezaposlenosti. Predrag Protić

RINASCITA

Nove analize za naše doba

SA SAVETOVANJA o problemima kulturne antropologije održanog nedavno u Peruđi, donosi »Rinascita« integralan tekst izlaganja Paola Rosija, profesora moderne i savremene filozofije na Univerzitetu u Firenci.

Strast osporavanja i demistifikacije, analiza otuđujućih i nehumanih aspekata savremenog društva karakterišu najveći deo socioloških i filozofskih dela koja stavljaju sebi u zadatak ispitivanje modere civilizacije. Ona odbiiaju da veruju da je ono Što koincidira sa modernim i našim istovremeno i humano ı racionalno i tako bacaju sasvim novo svetlo ma tradicionalnu »Querille des anciems et des modernes«, ne prihvatajući Paskalovu tezu O Dprogresu čovečanstva kao Dprogresu jedinke — u smislu osvajamja razuma i spoznaje, suprotstavljajući joi Rusoovo mišljenje po kome je civilizovani čovek podložan istom zakonu jačeg kao i čovek prirode, samo što taj zakon sada više milje rezultat nagona mego »ekscesa korupcije«.

Negacija jednakosti modernost-racionalnost otvara puteve revolucionarnoj misli Rusoa do Marksa i dalje. Odbacuje se ne samo ideja O progresu kao linearnom i garantovanom kretanju nego se stavljaju u summju Osnovni koncepti mođerne civilizacije. Raniju veru u progres Sve Više zamenjuje jedna korozivna analiza društva u kome se iracionalnim i nehumanim sve češće proglašava upravo ono što je racionalno i humano, jedna. rasprava koja vođi ka postulisanju, u budućnosti, ijednog sveta u kome treba da se zaista ostvari hegelovski idemtitet realnog i racionalnog. Nova misao razvija se s jedne strane u pravcu kritike iracionalne organizacije društva, kod Marksa i kod Frojda, a s druge strane u pravcu kritike samop komcepta razuma i racionalnosti, nauke i naučnosti, kod Ničea, Bergsona, Diltaia, Špengvlera, Huserla i Hajdegera. Zatim se oba ta. toka spajaju.

Ne radđi se tu dakle samo o kritici identifikacije razu-

UL LULU {|Z -UIM•BRuzpqB#}Hđi]U“ITT" e” ____'_m"_ _ _____ _mIDZzrztr

LES LETTRES FRANCAISES

Goldštiker i anonimni staljinist

U JEDNOM OD NAJNOVIJIH BROJEVA ovog francuskog nedeljnika objavljena je, prenesena iz čehoslovačkog lista »Rude pravo«, jedna vrsta »korespondencije« predsednika Saveza pisaca Čehoslovačke Eduarda Goldštikera s nepoznatim licem. Naime, Goldštiker je primio anonimno Ppismo koje vrvi najgorom VvIstom insinuacija, kleveta i uvreda na koje odgovara smatrajući da je ono karakteristično za određeni sloj ljudi koji se mogu nalaziti, i još uvek se nalaze, u redovima čehoslovačke Komunističke partije, a osim toga i zato što ono, na izvestan način, reprezentuje jedan od metoda pritiska koji se danas u javnom životu Čehoslovačke, od strane staljinista, primenjuje.

Proces demokratizacije u Čehoslovačkoj, kao što je poznato, ne odvija se nimalo jednostavno ni lako. Pored otvorenih spoljnih pritisaka, koji su poznati javnosti čitavoga sveta, ne miruju ni unutrašnji neprijatelji. Jedan od takvih iskoristio je godišnjicu rođenja Eduarda Goldštikera da mu uputi »čestitke« koje su pune neskrivenih pret nji i opasnih obećanja. Evo šta, između ostalog, stoji u tom pismu: Pre svega, anonimni »korespondent« naziva Goldštikera »cionističkom hijenom«. »Povodom vaše godišnjice — kaže on — više miliona nas šaljemo vam prokletstvo radničke klase ne samo naše zemlje već i drugin socijalističkih zemalja«, pa mu onda »obećava« da će Vilo brzo doći vreme kada će ga »Komunistička partija i časni češki narod« kazniti ne nekom vremenskom. kaznom, nego, kao Slanskog u svoje vreme — vešanjem. Anonimmi staljinista »savetuje«, Dpored toga, Goldštikeru da sa svojim prijateljima i jednomišljenicima osnuje neku dru gu partiju, »na primer IZRA-

ELSKU«. U čitavom anonimnom pismu Goldštiker se neprekidno naziva, sa izrazitin anftisemitskim prizvukom, Židovom, cionistom, mizernim intelektualcem i otpadnikom. Samozvanac, kao i svi drugi staljinisti u svetu, zauzima pozu onog koji legitimno, i bez pogovora, zastupa interese radničke klase, čiji je on bogomdani „pravozastupnik. Goldštiker u svom javnom odgovoru podvlači sledeće: »Neko će možda pomisliti _da je pismo napisao ludak. Ja čak ni to ne isključujem, ali sistematska logika ovog ludila se protivi takvom zaključku. Ovo pismo, međutim, otkriva više nego ludaka; ono pokazuje

da je u pitanju čovek jedne .

vrste perverznog morala... Ali, ljudi moje generacije ne mogu da zaborave da sc na

eouuuia ae rame irmuup aun auu nama urana zure eee a aa

jednoj sličnoj patološkoj atmosferi rodila na primer nacistička partija«. Goldštiker zatim kaže da odavno poznaje i tu logiku i rečnik, fraze ologiju, a i princip konstrukcije takve logike, jer je kaže on dalje — bio prinuđen dosta dugo da bude u svakodnevnom kontaktu s ljudima koji misle i koji govore na taj način. »To je jezik mojih islednika iz Ružina u go· dinama 1951—1953; gospode mojih stražara u Pankracu, Leopoldovu i Jahimovu iz 1953—1955, rečnik iz moje optužnice 1 iz govora gospodina generalnog „tužioca« (Kao što je poznato, u vreme staljinističkog režima u Čehoslovačkoj Goldštiker je, u toku tih godina i u pomenutim zatvorima, bio zbog »liberalizma« zatočen i mučen). To i

vera rzraparsauur nur Zuzure aurea zzaz ac uuu uma ma ae eura nu aueeu ae eee aeenr ac ana eni izrnuupr ae eura

MERKUR

ie mama uu emir zIuE Era azre arc eura pao ur enu rernu zure runar ua eaii aca aa raunara aun emaa e

Vreme, stvarnost, muzika

GERMANIST HAJNC POLICER (Heinz Politzer), rođem 1910. u Beču, godinama već predaje nemačku literaturu na Univerzitetu Berkley u Ka liforniji. Njegova knjiga eseja »Ćutanje sirena — studije uz nemačku i austrijsku literaturu« treba ovog leta da se pojavi. Iz nje je uzet prilog i objavljen u 241. broju nemačkog časopisa za evropsku misao MERKUR pod gor njim naslovom. Esej je posvećen delu nedavno preminulog austrijskog pisca Heimita Doderera i počinje prvom rečenicom iz njegovih Dnevnika: »Preživeti sebe samoga: tu leži tajna i poslednji cilj.c Policer nalazi da je ovim izrečen zbir i osnovni stvaralački konflikt čoveka koji je kao niko drugi u naše vreme ozbilino shvatio faktor vreme, taj element

raskalašnije učestvovao u igri. Ali, zato ga je uvek sma1rao i zadatkom koji određuje njegovu egzistenciju, i to zadatkom koji je jedino onaj koji piše mogao i morao sam sebi da postavi. Preživeti samoga sebe za Doderera nije značilo steći posmrtnu slavu, nego ostvarenje jedmog epskog prostora s prošlošću u tolikom stepenu da ta prošlost, postajući sadašnjost i transcendentirajući sebe samu, počinje da pokazuje u budućnost. Takav epski prostor, možda glavna pozornica Dodererovih knjiga, bio je sam njegov život, koji je u svojim pripovetkama obilno mogao da skrije, jer je znao da ih je ionako ispunio do ivice. A kad u svojim Dnevnicima beleži: · »Anatomija trenutka obuhvata — kao postojeća mogućnost — na-

pripovedanja, i s njim naj- prosto sve trenutke u životu

ma i tehničkog racionalizma, o odbacivanju izjednačemja nauke i tehnike, o pobuni protiv funkcionalizacije nauka, protiv odsustva ciljeva i vrednosti. Daleko dublji od svega toga, Ova kritika, ovo odbacivanje, ova Dobuna, tiču se osnovnog koncepta nauke kao nasilja izvršenog nad Bićem, kao apriornog negiranja istine mneposrednog iskustva, mobilnosti i fluidmosti života. Sačiniema od apstrakcija i Kvantifikacija nauka nužno odbacuje nekvantifikabilnu subjektivnost i veže se neodvojivo za datu realnost. Umesto da bude proces u službi razuma ona postaje proces na razumu. Zato Herbert Markuze u svom eseju iz 1966. godine »Zabeleške o redefinic'ji kul. ture« gura do krajnjih konsekvenci staru suprotnost 'zmeđu kulture (kao pokazatelia vrednosti i ciljeva) i civilizacije (kao camstva rada, nužnosti, uslovljenog: ponašanja) i zahteva jedmm rađikalnu reformaciju ciljeva nauke koja će ići i do odbacivanja tradic'onalnog naučnog metoda, naučnog iskustva i slike prirode koja je za njega vezana. Odboinost za načine na koje je došlo do idemtifikacije nauka-civilizacija i nauka-tehnika, želia za jednom buđućom idemtifikacijom mauke i kulture, podrazumevaju ı suštini odbacivanje današnje nauke i mjemih metoda, suprotstavljanie mjoj poeziie i literature Kkao »mieta-jezika«, kao izvora oslobođenja, kao jedine mogućnosti realnog suprotstavljanja postojećem stamiju.

Zadatak oslobođemja čoveka postavlja se stoga u DTvom redu pred filozofe (Huserl), odmosno pred privilepovamu intelektualnu elitu uiedimjemu sa onim obespravljenim i isključenim iz društva (Markuze), mada se prozes oslobađanja u celini može ostvariti samo po jednoj snažnoj i samosvesnoi društvenoj klasi koja će preuzeti na sebe me samo vlastitu sudbinu mego i sudbinu čitavog čovečanstva, ZLO

Tvriko Kulenović

cry u ra a aaa i ec ——

takvo pismo, piše Goldštiker, sa hiljadu prema jedan, s3asvim sigurno nije pisao nikakav radnik, jer čitavu zbirku najpodlijih niskosti moglo je da napiše samo dehumanizovano biće koje je izraslo u dugom komtaktu s jednom nekontrolisanom vlašću. Na osnovu takvog mentaliteta organizovani su i raniji procesi u Čehoslovačkoj, na kojima su, pod najmonstruoznijim optužbama, potpuno nevini ljudi bili hapšeni, mučeni i ubijani. U trenutku kada se u zemlji, kaže dalje Goldštiker, vrši ispravljanje ranijih nepravdi, tajna kamarila, iz mračnih ćoškova našeg društva, misli da može opet da prevari časne ljude. »Objavljujem ovo Ppismo pre svega zbog toga da bih pokazao u kakav ponor perverziteta su falsifikatori socijalizma bacili najpiemenifije ljudske vrednosti« — završava svoj odgovor Goldšti-

ker. Mladen Milanović

dotične individue«, onda pod »indiviđduom« ponajpre razume pisca Heimita Doderera, pod »trenutkom« moment stvaranja, a pod »svim trenucima« sadržinu ispunjenu prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.

Policer kaže da je Doderer bio čovek eminentno svestan istorije. Kako to dokazuju i njegova lična dokumenta, on se kroz ceo život bez Ograde predavao istorijnosti svoga Života, stavljao joj sec na raspolaganje i obnavljao se s njom.

„ Analizirajući kratkim, štrim i karakterističnim potezima obimno delo Heimita Doderera, Hajnc Policer nam pruža jasne karakteristike tih dela date u naslovu ecseja, prikazujući Doderera kao pisca koji je osetio snagu vremena i šta ono može da pruži onome ko ume da sagleda njegov stvaran tok i da ue njegovu životnu muzi(u. Aleksandđar Đ. Popović

KNJIŽEVNE NOVINE