Književne novine

Nastavak sa 5. strane

meri decenij in ii e

sa broda koji je. Ž O VEO Je poput signala snosti, kako nailazi kata aJnoj noći, u opavreme. disharmoniie ı 1zma, sveopšti potop, ćušni akademizmi koji i lizacije u kome siBadaju u izmi koji insistiraju na harmoniji ono! ie i epovrat, »Lud, strašan i vječit« haos ee; PO TOO TI sugerisan literaturom Tatova, glađi i kaznenih okopadidija e ya jalo zadržati, upamtiti, ı O OD OJLVaOba) tre ržati, upamtiti, sačuvati, to je upravo osjećam ati kako Se Šeću anale POR OL VMA - «. Snažno afirminog Ola, on ma E Oortenštraa mor tinama i stotmama sranica b re ediberi datodehi :: Ica brami, da se bori, misa ? ROK svojih vlastitih navika, kompro-

cdavno je primećeno kako »Krlež i

al trijem nepoverenje prema ORO: ~ » i On i da su knjige istoričara viš ili manje uspela IHočafita a ISN pouzdana«“ (Ivo Tartalja). kopaoivna. ab naš Južni, ilirski reljef, nad datume ADA DN slovenskih najezdi i infiltracija u svet klasićnih predela i prastarih bazilika, Krleža je temperamentnije i vehementnije od bilo kog našeg istoričara, imao razumevanje za kombpleksnost pojava koje su se, u istorijskoj vertikali javljale na umornom {lu nekadašnjih rimskih cesta, provincija, termalnih kupatila i vinogorja. O tisuću i jednom ratu ovog podneblja govorio Je patetično, povišenim glasom još jednom odstupajući od sheme katedarskog rashlačenog, seminarskog štiva. Ali i tad, kao i uvek kad mu je to bilo moguće, on je sledio svoj rani zapis iz 1916. godine o tome kako je čovečanstvo »još uvijek jedno veliko dijete« i kako »čitati historiju znači indiskretno zavirivati iza kulisa ove dječje sobe«. Pomerajući dimenzije i utvrđenu hijerarhiju vrednosti, zadržavajući podrugljiv a bogme i krajnje ironičan pokatkad stav prema građanskoj i Šovinisličkoj rasveti tih naših ranih vekova i mrtvih kraljeva, Krleža nije propuštao da se bori i izbori za komponentu plebejskog, profanog, vedrog i dionizijski suncu okrenutog duha: »Negdje „daleko vani, u slobodnom pejzažu igra kolo i čuje se frula Velikog Pana, koji na ovim freskama pjeva svoju staru pjesmu, te prema tome nije umro između Korčule i Hvara, kao što nam to priča stara legenda«. U miopiji srednjeg veka, kada su za ovo tle bili tipićni »rat i ruševine, dim požara i baruta, uz pogano urlanje derviša, isusovaca i kaluđera«, on je kao veliko odstupanje od kanona nailazio na tragove našeg stvaralačkog duha i naše tako tvrdoglavo postavljene treće komponente, koju on razmatra pre svega kao određenu, često visoko razvijenu svest o sebi, svom vremenu i svojoj misiji u ovom konglomeratu civilizacija i suprotnih interesa. Stoga pitanje, »Gdje smo i kako smo, danas, koje je postavljeno prvom rečenicom briljantnog eseja »I]1yricum sacrum, nije samo početak jednog monologa o tome kako smo stasali i kamo smo plovili na pučini ovih desetak veko-

- Filipe

va, već jedna naglašena potreba da se čitava naša civilizacija situira u vremenu, ambijentira u podneblju, ostvari u pravednom vrednovanju koje pre svega teži ka istini.

Upoređujući i predimenzionirajući mnoge karakteristike sredine i vremena, Krleža je nadahnuto zaoštrio odnose, ispoljio razlike, razobličio laži i svakoiake tlapnje. Naše putnike koji, poput Matije Nenadovića i Jurja Križanića, plove u daleku severnu zemlju, noseći u sebi dojam malog, ugroženog naroda, naš Brabant koji se, u grosovskom preseku umetnosti Krste Hegedušića, pomalja iza podravskih prilika i neprilika, Renesansu, sa plebejskim, glasnim smehom „Držićevim, migrene i Areteje, r Latinoviće, 1u, kako je rečeno, našu braću, romantične drame i zastave što se u Zastavama vijore u svoj svojoi složenosti i u svim svojim protuslovljima, levičare i polemičare, biskupe koji snivaju toskanski sam i tribune. koji završavaju u ludnici, solilokvije i diialektičare, gluposti i karijere, naše mesloge i bune, sve je to Krleža izuzeo iz sive hronologile istoričarskog, kabinetskog poslovania, nadahnuvši ih jednom višom merom energije, ali i fenomenalnom mokretliivošću čitave te OožiVljene materije koja na njegovim stranicama ima svojih pet minuta. On je, kao što je rekao za jedno pisca, »iz golemog apsurda tog cijelog određenog i za jednu materijalnu relaciju povezanog života, intonirao velike lirske perspektive, koje su žive i koje postoje intenzivnije od same te materije iz koje su rođeni«. Ne beletristika, nego istina sama, zaoštrena, bolna, neumoljiva, to ie zahtev koji se, uvek u naponu sintakse Krležine, javlja kao okosnica, kao poriv.

Upravo stoga što je na svom književnom putu polazio od razobličavanja laži, ispisujući »Jednu dekorativnu laž« i »Hrvatsku književnu laž«, on je tu magičnu, integralnu, svestrani istinu dozivao kao onu drugu obalu. Onu kojoj se stremi u tamnim, gluoim, krvavim noćima, kada Petrica. Kerempuh stoji pod galgama, Križanić gubi pamćenje u Tobolsku, Fran Galović — poput Zlatka Gala — gine u austrougarskoj uniformi, Svetozar Marković trune u zatvorskoj memli, Matoš stransfvujc daleko od zavičaja, a Steriia zuri u vršačko blato, vidovit i zgranut nad filistarskom, tamnom utrobom društva. Situirati sebe i celu jednu civilizaciju u iakvoj jednoj moći, na takvom jednom razZmeđu, to je takođe bila i ostaie iedna od bitnih funkcija Krležine reči. Kaže Isidora Sekulić: »Miroslav Krleža je sam sobom olimpijsko takmičarsko polie, i sam sebi Pindar«, i sve što pred svog sadašnjeg i budućeg čitaoca donosi sa svojih mnogobroinih izleta u Rusiju, Koprivnicu, Mađarsku, Blitvu, beogradski pašaluk Protimog vremena, Srbiju na istoku Maykovićevog viđenja, Albaniju Dimitrija Tucovića, na Harmicu Šenoinih romana, na Grič Matoševe lirike, ali i u svet Prusta, Rilkea, Adija, Krausa, Grosa, Goje, Vojnovića, Babića, Đalskog, kao i tolike druge svetove, saopštavano je i u ime rafinovanog, dinamičnog odstupanja od uobičajenog pogleda, od dokoličarske

sheme, od podatka koji samo to hoće da bude i ostane. »Mi se krećemo na jednom balu pod krinkama, na jednom konstantnom ka-

· nevalu smrti«, i ovaj pisac, među najvećima

koje smo imali i imamo, »treska o zemlju sVOjom literaturom i poezijom kao onaj, Arapin u pustinji biserom, jer je žedan sasvim drugog« (Isidora Sekulić), jer je žedan predela ljudskim likovima naseljenih, jer nezaustavljivo beži iz sfere diluvija, neznanja, ograničenosti upravo tih naših malih sredina o kojima je pisao saučestvujući u njihovoj nikakvoj Oostvarenosti, budan i nemiran. i

To što Krležina dela tako često, svom SsVOjom specifičnom težinom, izmiču razmatranju bukvalno sociološkom, to nije mana, to je izuzelna vrlina tih ostvarenja koja žive punim životom nezavisnih struktura koje nikada i nikada ne treba shvatiti bukvalno, na prvoj transmisiji čitanja i razumevanja. Specifičan akcenat Krležin, naglašenost pojedinih detalja ili dimenzija, ekspresionistička, često vizionarsko impresivna slika koja ne mari za sitne proračune i jeftinu kombinatoriku takozvane socijalne literature, brzometnost asocijacija, stil karakterističan i bogat, sve to dozvoliava da sc govori o odstupanju kao velikoj, neporočnoj magiji njegove umetnosti. U zapaljenoj paleti Krležinih utisaka i struktura sve se povija pred naletima snažnog, odista plamenog vetra koji, još od onih oktobarskih dana,

|

zaista sveobuhvatnom s

me prestaje da pokreće visoka jedra njegove imaginacije. Ambivalentna, jer uvek talentovamo pisana i nadahnuto ostvarivana, Krležina }iteratura sa odlaskom u taj svoj sopstveni predeo misli i senzibiliteta računa kao sa vlastitom stvarnošću. U svakom od Krležinih juna. ka, u Lauri jednako kao u Leoneu, u Nilsenu isto kao i u Buonarotiiu, u Areteiu kao i u Križaniću, tinia plamičak te iskonske, duboko u biću postavljene potrebe za odlaskom, za dalekim, velikim morima, za prostranstvima u kojima nema granica ni sitnih statičnih mera, To je ta njihova jedina, tako često proćerdana šansa koju snatre bez prestanka noćima, ina koju su oslonieni svom tegobom svoje lične tragične situaciie. T to je, u isti mah tai neposredni poriv koji karakteriše čitav Krležin podvig. Nije on bio iznad tih ratova koji su protutniali ovom zemljom, niti iznad svih tih okolnosti koje su vukle onamo gde povratka i progresa nema. ali ie izuzetnom snagom sobstvene hrabrosti bio u isti čas i u stvarima i iznad njihove prizemne poiave. Anticipiraiući vreme buduće, Krleža ie nastoiao da dramatičnim akcentovanjem, dakle ponovo svetlim, smelim odlaskom od uštoglienoe reda malih podataka i sićušnih saopštavanja faktografiie, tu bogatu fransverzalu naše i evropske prošlosti postavi u istoriisko vreme, dakle ponovo u svol „vlastiti trenutak. Odlazak za Krležu nikada nije bio i napuštanie tog takozvanog malog miliiea koji je, sa suznim noentama. romansirala naša literatura. T kao što je za čitavo naše tle i mnoge pozitivne kontinuitete te naše kulture i umetnosti, no Krleži, karakteristično upravo to što se razvilala uprkos mnogobrojnim voinama, konfuznim volitičkim situaciiama, snažnim uticaiima izgrađenih suvereniteta Tstoka i Zanađa, tako je isto i njegova vibrantna umetnost, sa ; kalom naših roblema, nastajala uprkos ograničenim vidicima ove Prizemne i iednosprafne Panoniie, iednong oređela nazubljenog i u svoioi biti atavistički tamnog, Đoput Stradije Radoja Domanovića i Hunije Endre Adija. : SP 'JpA Krležin odlazak u sfere više proiekcije tih maših tema, do. tađa tako često profanisanih 1 neadekvatno tumačenih i vrednovanih, bio je, dakle, u punoj meri sinhronizovan sa čitavom

prirođom njegovog temperamenta. A: Preskočiti svoju sopstvenu senku istovremćeno kad i trule plotove naših slobodnih kralievskih gradova, i lažne kumire naše prošlosti, i vrzino kolo naših svakoiakih primitivizama i gluposti, to je bio prvi imperativ tog velikog i još nezavršenog odlaska u predele koji nisu banalni, koji ne traju trivijalno, koji se ne DOnavljaju. Odstupati da bi se autentičnije ı bliže i bitnije kazivala istina o stvarima 1 pOiavama kakve već nailaze u postavi OVOZ „sveta koji niie geometrijski, odista, već tragičan kad i smešan u svojim nimbusima i navikama, to je ostala i dalie misao mnogih Krležinih struktura koje su kadre da nas svedoče i tu-

mače u mnogim svojm trenucima, bolie i e S iie neco bilo šta što ie ovim IloeZIKOm KOC BLgBAD 0AD jubilej Krleži-

mas mapisano. Ovo je, dakle, i leži nog nemirenja sa srednjom, takozvanom tipičnom merom, sa ukusom mediokriteta, sa učmalim, pospanim tavorenjem dopadliivosti i DOvlađivanja ukusu čitalaca. I ovo je, još, jubilej ostvarenosti njegovoE pogleda koji prodire do suštine same, do jezgra stvar, do istine.

Dr Draško Ređep

Nastavak sa 2, strane

. S druge strane, postojao je čitav niz pnitisaka pojedinih političara, pojedinih neformalnih i formalnih grupa, koji su se međusobno razilazili.

akvih pritisaka je bilo mnogo i ja mislim da mi moramo da analiziramo taj odnos između redakcije i foruma: ko može, u kojem trenutku i za koga da zauzima stav. Da li je ređakciljski kolegijum taj koji će zauzimati stav ili će se u mjegovo ime negde drugde zauzimati stav i to naknadno. Od sveg onog zaklinjanja da mi zajedmički zauzimamo stavove mnhje ostalo mnogo.·Jedan primer: odnos Socijali-

· stički savez — »Borba«.«

Otkriće Bogđana Pešića višestruje značajno. Naročito je kori

smo za samu redakciju »Knjievnih mnovina« koja je tek iz Pešićevog izlaganja saznala kakve se

sve sile nalaze u njoj i oko nje. Jedimo što nije saznala, i u tome bi Pešić mogao mnogo da joj pomogne, to Je: koji su to generali, ambasadori i polilitički funkcioneri (bivši ijli sadašnji, sasvim svejedno) koji čine maltene zavereničku grupu oko »Književnih novima«, i kako se oni na stranicama OVOgZ lista javliaju (ili, možda, iz »podzemlja« deluju, što bi, čini nam se, trebalo da bude pravi smisao ove insimuaoije)? Tako smo navikli na ovakvu vrstu medokazanih i nedokazivih optužbi, molimo druga Bogdana Pešića da, bilo u nekom od listova koje izdaje njegova izdavačka kuća, bilo na stranicama našeg lista, koje mu stoje otvorene u svakom trenutku, svoja senzacionalna otkrića argumentuje i obelodani našim čitaocima. Jer, Bogdan Pešić uživa ugled novinara koji se u svome nmovinarskom radu, bar „dosad, nije služio nelojalnim sredstvima u polemici.

Uzimajući drugi put reč u ćiskuslji Pešić je izjavio:

»... Nikone može da. oduzme (štamparskom greškom ispala je jedna reč, verovatno pravo — prim. red. K. N.) jednom listu da ovako ili onako oceni pisanie drugog lista. Mi možemo da imamo različita gledišta o različiiim pitanjima. Ali, ono što nas ovde vezuje sve zajedno to je odbrama slobode informaoije i odbrana od neopra-

| |IODANA

vdamnih napada koji se vrši na štampu od određenih grupa.

. Sa ovakvim gledištem Bogdana Pešića svako se mora složiti i zato izgleda u najmanju miku neobično da čovek koji u načelnim pitanjima ima tako ispravne stavove, te stavove napušta kad je u pitanju njihova praktična primena.

ŽIVOTA KAMPARELIĆ, urednik »Radđa«:

»... Ovako,ljudi se dovode u nedoumicu, tim pre što su imali priliku da pročitaju tekst saopštenja ili da· ga čuju preko radija, televizije, a misu bili upoznati sa sadržinom tekstova na koje se to saopštenje odnosi. Jer, naš list ipak ima relativno mali tiraž, ograničeni krug čitalaca, i saopštenje O OFrađivanju od čitavog niza stavova iZnesenim u njegovim napisima koji se tiču studentskih demonstracija nanelo ie redakoiji znatnu štetu — i politič-

ku i materijalnu. Političku, jer je dis-

kreditovalo redakciju, diskreditovalo list; materijalnu u tom smislu što je to saopštenje mavelo drugove iz Republičkog veća SSJ za Bosnu i Hercegovinu da posebno upozore sindikalne organizacije na tekst saopštenja. Usled toga, u nekim ' mestima je, prema informacijama kojim raspolažemo, list spaljivan, uništavan (rasturač »Rađa« u Doboju poslao nam je pismo kojim nas izveštava da je polovinu tiraža tog broja umištio, a polovinu vratio ODštinskom sindikalnom veću te moli da mu za taj broj ne šaljemo obračun).

Potpuno akceptiram ono što je pOvorio Glumac u vezi s tim da svakoj redakciji treba omogućiti da po save: sti i s punom odgovornošću pristupi određenom poslu i da pritisak bilo kakve vrste može samo da je ometa u tome. Mislim da smo se složili i sa tim da je na štampu, na sredstva imformacija uopšte, bilo pritiska i s iedme i s dnuge strane — i sa strane ulice, studemata ili mekih grupa sa fakulteta, i sa strame mekih političkih faktora. Ali Glumac nije rekao pod kakvim su pritiskom »Nedeljne novosti«, Daralelno sa saopštenjem CV SSJ, objavile i «voj komentar o »Radu« i to pod n9slovom preko cele sirane »Vreme {e da se ne ćuti o otvorenim neprijateljima«. Kako su »Neđeljne novosti« mogle da

strpaju »Rad« zajedno s »Književnim novinama« i da napišu kako redakcija »Radđa« nije mogla da oseti kakvom je silinom zabila nož u leđa radnika«. (pod. red. K. n.)

Kamparelićevo mišljenje karakteristično je i zbog toga što ono, u prilično zaoštrenom vidu, postavlja i jedno od elementarnih pitanja novinarske etike. Kamparelić se zalaže za slobodu informisanja, za korektne odnose u movinarskoj polemici, za pravo redakcije na stav, ali, istovremeno, objektivmo, obavlja selekciju tih prava. Po njegovoj logici neko ko je jednom osuđen, kriv je za sva vremena. Na osnovu ocena Gradskog komiteta SKS Beograda triju rubrika u »Književnim novinama« Kamparelić bi hteo da jednom listu za sva vremena oduzme pravo na javno delovanje.

A od svega je najzanimljivije to da Kampareliću nimalo ne smeta što su »Rad« i »Književne novine« svrstane u istu kategoriju sa jednim ilegalnim letkom koji nije izdao mijedan studentski akcioni odbor; a smeta mu što se nalazi u društvu sa jednim potpuno legalnim listom.

VLATKO VEŠOVIĆ, urednik Radio-Beograda:

»... Mislim da ima mnogo razloga za šire političke zaključke, za šira razmišljanja o našem pozivu, novinarlma, redakcijama. Bilo je mnogo događaja, mnogo detalja koji nameću obavezu da ih, ukupno uzevši, podrobnije i svestranije proanaliziramo da bi suštinski shvatili određene postupke i reagovanja. Navešću, kao »Tanjug«, telegrafski, nekoliko tih detalja, ne upuštajući se, ovom prilikom, ni u kakvo komentarisanje:

— Odnos »Večernjih novosti« i »Rada«. Slobodan Glumac je ovde rekao da mi moramo da reagujemo ma UVredu novinarske profesije. Drugovi u »Radu« tvrde (postoji i pismena predstavka Predsedništvu Udružemja novinara Srbije) da oni, kao novinari, nisu doživeli veću uvredu od one koju su im manele »Večernje novosti«. Treba da jasno utvrdimo ko je tu u pravu.

— Odnos Socijalističkog saveza prema »Borbi« i reagovanja na »Borbin« komentar »Mlado žito i khkolje. Ja sam u vreme studentskih akoiija bio na putu po Hrvatskoj i Srbiji i mogu reći da je prilično rasprostranjeno ml šljenje da je taj članak u priličnoj kolizhji sa Predsednikovim govorom.

— Zabrana Javnog tužilaštva u Zagrebu, a čuo sam još u nekom meslu, ca se prodaje onaj broj »Politike« u

"Rome je odštampan studentski Akcioni

program.

— Fotografija »Večermjih novosti« — strana kola pred Likovnom akademijom i podpis koji može navesti na zaključak: eto, studenti se povezuju sa špijunima. A radilo se o nekom javnom aranžmanu Francuske ambasade sa Akademijom.

Upadica S. Glumac — To su tumačenja. Na taj način nikad nećemo završiti, Ja samo nabrajam đa vidite kakvih je tumačenja bilo.

— Stav studenata prema redakciji »Mladostik, čiji je inače novinar pokušao da se na sastanku Sekcije novinaTa kulturnih rubnika Srbije, kome su prisustvovali i novinari jz drugih republika, usvoji predlog da se pošalje felegram solidarnosti sa studentima —e iako su na dnevnom redu bila sasvim druga pitanja. Pošto taj predlog nije prihvaćen, on je napustio sastanak.

— Jstupanje jednog novinara na studentskom mitingu koji je, prema tvrđenju dvojice kolega koji su bili na tom skupu, svoje izlaganje počeo re-

čima: »Sramota me je što radim i štampi koja laže«... — Incident u »Borbi«, o kome je go-

vorio drug Bogdan Pešić...

— Izjava člana našeg udruženja Mihajla Blečića u »Književnim novinama« da je bio napadnut i, kako on kaže, maltem= uhapšen u »Večermmjim no-

vostima«.

— Izjava druga Mijalka Todorovića (koju je pomenuo Boža Novak) »da je štampa odražavala konfuziju koja je postojala, a ponekad jc konfuziju i stvarala«. Drug Čičovački je ovu izjavu doslovno zabeležio.

— Zahtevi da se smene direktori i glavni urednici, pisanje i zabrana »Studenta«, pisanje »Susreta« itd...«

Kao što se iz navedenih citata vidi, novinari su na svome sastanku, u razgovoru o događajima na Beogradskom univerzitetu, dugo i brižljivo preispitivali svoje profesionalne i ljudske savesti, nastojeći da ustanove u kojoj su meri bili na visini zadatka koji je situacija pred njih postavljala.

VV VM VV VV Ni za trenutak ni za vek

U popodhevhom času Poslednjeg dana aprila

.Na vrata zemlje kuca

Uvek drag gost Jožef Atila U njegovoj glavi Dunav liči Na pritajenog lava Kuljaju vode bilje

fIzmiču ledu ciči

Ni ovog Puta svet se Proleća ne lišava

Dosta je nade da se dativa

Dan na izmaku

Ravhica je u svom beskraju krije Nada je za usta otvorema

U podzemnom mraku

Nada je krov zvezdane Patohije

Uklještena u procep sunca Tisa pokušava da se izmigolji Tajanstvom trnove ruže

Koja će se tek

U morskom čelu da raspupolji

Duvaju Huni Avari Sloveni Neupučeni kažu duva košava Kuljaju vode bilje

U najvećoj Atilinoj veni

Ni ovog puta svet se Proleća ne lišava

Mauzoleji su košnice pune meda Na zumbule na lale

Na nane ma ljubičice

Naleće fToj za Yojem

Dok im se vrt he preda

U stvarnom cveću su sato poražehi Telo im se mirisom raspreda

Kako su plodne ljudske kosti Kada se u prah pretvore Slično polehovom i hjega Pčele nose ha svoje izvore

Sa zemlje raste mlaz kiše

Sa neba raste isto

Neizbežan susret začinje se

U visini mog čela i miriše

Na beshikovo srce koje gladno i čisto Ne veruje ni u šta više

ložef Atila pročišćen glađu Uporno kuca ma naše rame stare Pita da li ita nade za mornare Kada im je more bprogutalo lađu

Ni za trenutak ni za vek Buđenje se me stišava

Sluh nije ispunila pusta reč Već saznanja odjek

Ni ovog buta svet se Proleća ne lišava

Radomir ANDRIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE