Književne novine

LIRIKA U PIRIEVOJMU

Žgibnjev

Bjenjkovski

ZBIGNJEV BJENJKOVSKI nije nepoznat našim čitaocima. Predstavili smo ga knjigom izabranih stihova (Vidim i opisujem«e u izdanju beogradske »Prosvete«), u časopisima je objavljeno više njegovih eseja, a poznaju ga i lično mnogi naši pesnici, učesnici Struških večeri poezije, U Poljskoj ga smatraju vodećim predstavnikom filozofske struje u modernoj poljskoj poeziji. Za nas je on pre &vega liričar. | kad izražava uzvišene misli, njegova poezija zrači vrelinom lirskih osećanja, baš kao što se može očekivati od vrsnog nastavljača linije koju su u poljskoj poeziji zacrtali Mickijevič, Slovacki, Norvid ili početkom ovog veka Lesmjan. Moderna poezija nikad nije bila bliža romantičarskom idealu nego u naše vreme, Bjenjkovski takođe poseže za nemogućim: sredstvima lirike pokušava da kreira svet od početka, zato reć kod njega ima stvaralačku snagu, a pesniku on pridaje ulogu demiurga. Takve apsolutne zahteve u naše vreme je stavljao pred poeziju možda još samo Sipervjel. Budućnost će pokazati hoće |i romantizam XX veka vratiti poeziji ulogu koju je bez premca imala tokom cele istorije — da bude avangarda svih umetnosti i prethodnik svih velikih naučnih otkrića. Bjenjkovski je među onima koji u tu ulogu poezije

veruju.

„Kad zemlja

Kad Zemlja ha kraju svog puta se nače, kad neminovno u krug smrti zađe i sFce zaustavi da u takvom. danu zzHa u klijanju trudđit se prestanu,

kad žeđ već sasvim zaboravi vodu,

a ptice svoja ghezda i sve u smrt odu, kad kamen za kamen izrekne ćutanje

i vela? svoje zadnje izduva duvahnje,

kad ništa ne blesne više nit ugasne

i ostanu samo sanje Puste, kashe sa mestom uspomena i zvezde i cveta misao o tebi biće delić sveta.

A ta misć biće čvrsta kao skala

da će svako mesto gde si kadgod stala zračili svetlost i u mrtvom okruženju izgledaće da grob obasjava Zemlju.

1 drugi ljudi s neke zvezde druge što imaju novo tle i nove duge

s astrohomski dugih zvezdanih visija viđeće Zemlju da još uvek sija.

Jeste

Mada pogled hlapi a srca se kruše, moje fe srce još uvek otkriva, ti Još si duh i telo moje duše, kao dah nema, kao očaj živa.

Ti najveća si briga što me mori

i mada koju ne smem da izgubim. Za tebe sa životom moja krv se bori, raluje ili hoće mir da mu iznudi,

sa svakom zlom sluhjom u saveze stupa, .živi od žudnje i mre od ljubavi,

u odbramu tvoju moje srce kuca

u Vremenu, prostoru i beskraju stvari.

O tebi govori ćutanje kamenja, o {lcbi vrača zvezda padajuća, tebi me vođi kao slepca Zemlja najkraćim butem, stazom oko Sunca.

I iz mojih misli sva krv kad isteče, kad reči budu ko lišće opalo,

kad sluh zanemi, tvoje ime biće ćutanje moje što je duh postalo.

Razgovor

Ti jesi deo, a ja strana sveta,

fi mnmaš za Zemlju, a mene zna Prostor. Mi stojimo kao cvast i seme cveta, jer fi si uzdah, a ja zrak naprosto.

Ja svoj oblik imam, a ti ga i nemaš, ja uzročnik sam svetlosti što vlada. Vatrom svog pogleda ja kreiram pejzaž

i da ga omineš ti možeš tek tada.

Ti stvaraš svetlost, ja joj formu tvorim da bi iz tame ko blesak nastala

i svaku zvezđu iz predmisli tvojih ishiće na javi da bit u snu sjala.

Od Zemlje ja sam, u njenoj orbiti mebo mogu da fi približim, udaljim. Svojom krvlju žud ću tvoju utoliti pre no što se od nje sav prostor zapali.

Ti si građ tvrdi, a ja stil. sam Njegov i kad za dodir okom nadalmuta kamena nebesa u prah crni leghu

ja još ću biti pojam gotskog luka.

Kad na Zemlji počne večnost da nastaje i dužnosti srca kad kamen poprimi,

1i ćeš bit trajanje koje ne prestaje.

Ja više želim: baš — da smrtno živim.

Preveo Petar VUJIČIĆ

VINJETE IZRADIO ĐORĐE ISAKOV

KNJIŽEVNE NOVINE

IL PONTE.

v 2D_ IC ŽZO"OGACag DI EH s — m n ri — A_r ri Mara-Sad, istorija i dijalektika forme

NEMA. U POSLERATNOJ dramskoj književnosti pisca

·koji bi se po brzini i visini svog uspona, kao i po vežliči-. "ni prostora u kome je po nat i priznat, u kome se ig-

ra, mogao meriti sa Peterom Vajsom, smatra pozorišni kritičar »Mosta«, Akile Mango. Sve do 1963. nepoznat pisac čak i za nemačko jezičko područje, on je danas ne samo već osvojio Zapai, nego je mestimično prodro i na Istok. Istina, mada je njegovo prvo dramsko delo, »Noć sa gostima« objavljeno tek 1963, njegov autobiografski spis »Pozicija bekstva« predstavlja geografsku kartu njegovog duhovnog razvoja na kojoj se već naziru konture njegovih budućih duela. Prinuđen da napusti Zapadnu Nemačku u ranim pcsleratnim godinama Zbog SvOga ' naprednogp i demistifikatorskog stava on u »izgnamstvu«, u Švedskoj, ponovo »nalazi sebe« tek posle jednog dosta dugog vremenskog periođa, ali se nalazi stab'ino i definitivno, u nešto drukčijem odnosu prema svetu, u ulozi pisca koji u svojoj ličnosti samo implicite i sekundarnmo sadrži i mogućnost ideologa. Stabilnost duha koju stiče posle dugog perioda sukoba, konfuzije, razočarenja je stabilnost psihičko-poetskog reda: na toj pretpos-

tavci zasniva Akile IMango'

svoj pristup Vajsovom delu u celini, a posebno drami »Osuda i ubistvo Žan-Pol Maraa kako ga predstavljaju glumci amateri iz ludnice u šŠarantonu, pod rukovodstvom markiza de Sada«. Ova drama, kaže Mango, predstavlja odraz bure koju je u sebi preživeo autor na svom putu poimanja ljudske i svetske situacije i zauzimanja vlastitog stava prema njoj. Svoje osnovne izbore i odluke u tom smislu Vajs želi da premese na jedan konkretniji teren, da ih predstavi u Dozorištu. Tekst kakav je »Mara-Sad« podrazumeva nekoliko različitih vrsta štiva, koja su po vrednosti ipak jednaka, jer su sva potrebna, svako u drukčijem ključu ali sva Ujedinjena u stvaranju celine dela. Nema sumnje da osnovni sukob, markiza de Sada kao anarhiste i Maraa kao pristalice revolucionaTnog razvoja, predstavlja jedan od autobiografskih sukoba piščevih, ali taj sukob je ovde proširen, preorkes.triran nizom drugih mogućnosti, Kulmjea i Banditora koji na primer predstavljaju opreznosti i nasilmnosti nove buržoasko-napoleonske · situacije, dok već samo Prisustvo ludaka kao glumaca govori o jednoj posebnoj orijentaciji, tako da konačni utisak koji delo ostavlia nije više sukob nego — slika. Tako nastaje autentično dramsko delo koje pruža mogićnosti za različita rediteljska rešenja, od kojih nijedno meće biti pogrešno. Priznajući mogućnosti raznih intelektualno-političkih komentara ovog dela, Mango vidi njegovu osnovnu vrednost u ovom: pravcu.i ovom smislu, sub speciae aesthet-

ca. Vajsovo delo je s jedne strane izrazito moderno, jer nema ništa zajedničko s klasičnom linearnom dramaturgijom po tematici slične mr, na primer, Bihnerove »Dantonove smrti«, a s druge strane je komunikativno i pristupačno prosečnom gledaocu, čak i pored toga Što se po sadržaju neprestano odvija na nivou jedne intelektualno-političke diskusije. Vajs time unekoliko podseća na Brehta ali ga možia i prevazilazi jer, bar u ovom slučaju, u delu sastavljenom od brojnih elemenata i tokova, potpunije ostvaruje totalnost i globalnost forme. Što se tiče brojnih sukoba koje delo podrazumeva i mooućnosti njihovih još brojnijih interpretacija, među onima koje Mango spomin'e interesantna je ova: intelektnalac-posmatrač koji je dosledan svojim »unutarmjim ?Oorivima« (Sad) deluie č5sto spektakularnije od angažovanog intelektualca (Mara) koji mora da vodi računa o Uupotrebljivosti svoje intzlekfualne aktivnosti u društvenim procesima.

Tvrtko Kulenović

IZLOG

CASOPISA

WELT UND WORT

Dok je još bilo novelista

·PRE TRIDESET GODINA —

tvrdi u jednom od najnovijih brojeva ovog časopisa Georg Švarc — O novelistima, kojih je tada još bilo, govorilo se tako samo po se bi razumljivo kao što se danas govori o stručnjacima za propagandu ili o profesio-

nalnim psiholozima. Oni se.

nisu isticali nekakvom Spoljašnjom upadljivošu· Od pisaca romana i pisaca SCeNskih dela oni su se razlikovali većom uglađenošću. Oni su se pojavljivali na onim mestima u javnom. životu ka kojima ih je gonila njima svojstvena radoznalost za sve ljudsko »u lako pokvarljivoj formi«, za prolazne dnevne pojave iza kojih su se naslućivali simboli· Njihove studije bile su obuzete čovekom pojedincem, njime su goOtlovo strastveno umeli da se bave, da ga lekarski osluškuju, da ga oprezno perkutuju. Ali,

novelisti su predosećali da je'

njihova umetnost na umoru i da njihova dela neće nikad spadati u »bestselere« koji su, uostalom, docnije izumljeni. Njihov javni i društveni Život ni izbliza nije bio tako buran ni tako atraktivan ka-

THE NEW VORK TIMES BOOK

REVIEW

U NUULULUUULULJUUULULJLUUULJUUUJUIL(L LJ HII:Ouıuuuur1u}wr"uuıtuzyu uu" "__T ______Y{Š_ đ___- "q-____________ Bosna kroz vekove

POD GORNJIM NASLOVOM Džon Simon objavljuie u broju od 28. juna kritički osvrt na izbor pripovedaka Iva An.· drića koji |e američki izdavač Alfred A. Knopf objavio pod naslovom »Pašina milosnica i druge priče«. »Ivo Andrić je majstor neizrečenog. Drugi pisci mogu ići dalje u izražavanju čovekovih Ideja i saznanja. Ali sve ono Što je mračno i neodredljivo, suviše duboko da bi se označilo etiketom, uhvaćeno je u Andrićevoj prozi — uhvaćeno mne kao što mrtav leptir prione uz našu savest, nego kao što se neka užasna zver prati u njenu jazbinu, da bi se čula ili ovlaš spazila, ali nikad dodimula ili katalogizirala. Ako veličina može da bude u nagoveštajima i imbplikacijama (a zašto da ne?). Andrić je veliki pisac koji mora i koji će probiti granice malo Doznatog jezika na kojem piše.«

Dajući prednost Andrićevim pričama nad njegovim romanima Simon ističe da se zbivanja opisana u Pripovcikama približuju »konradovskom« osećanju užasa i džojsovskoj usredsređenosti na iznenadna otkrića, epifanije, ali da je Andrić ipak svoj. »Tri su glavne teme ovih trinaest priča. Prva, moć zla bezimenog zla, iako ima sVOje spoljašnje mamifestacije, njih prevazilazi u nesaznatljivim oblastima — i način na koji ono deluje na različite liude: neke ubija, neke izluđuje, a iz nekih izvlači osujećenu, bolnu istrajnost. Druga, čudno protkivanje ljud-

· skih sudbina, kojim se dva

udaljena i nepovezana života dovode u meočekivan, onespokojavajući dodir često sa iskorenjujućim i katkad smrt-

ai aaa Or ae aa Ce Ka Ooo

'VAPROSI LITERATURI

Slavistika pred novim otkrićima

U JUNSKOM broju ovaj časopis donosi opširan es:j B. Putilova »Novi metodološki aspekti u izučavanju slovenskog folklora«, posvećen 3iVgustovskom kongresu slavista u Pragu. Autor se kritički osvrće na dosadašnji ra fo!

· klorista slavista i na rezul-

tate koji su u ovoj oblasi postignuti. Obiman mate“ jal o stvaralaštvu slovenskih maıoda koji se decenijama go-

'milao, mnogo naučnin poda-

taka, monografija o pojeli nim temama, sižeima i, Što ie ređe, o čitavim cik'usima ili. žanrovima, ostao Je do danas nesistematisan ı kritički neosmišljen. Mnozo što šta je izgubljeno za savre

menu istraživačku misa), n:

minogo čemu ostao je prčal s'arih, ne uvek objektivnih i tačnih ocena. ; Takvo stanje stvari on Ob iašnjava pogrešnim bDYiSLom. mnecelishodnom naućčnom metodologijom kOja ič doneđavna vrimenivana u

izučavanju folklora slovšn' skih naroda. Naime, »pozit'vistička folkloristika je, 5 vetk;m izuzecima, ispovedaia i primenjivala teoriju i metodiku migracionizma, Glavni i gotovo jedini uzrDk sli. Kmnosti u bajkama, epskim bpesmcama, baladama i dvig:m folklornim žanrovima razmih naioda, pa i slovenskih, Thema toj teoriji, bio je meposredni susret nosilaca {olklora ovih naroda.« Kao tipičan primer ove vrste autor navodi »najfundamentalniiu« monografiju M. Halanskog

. »„Južnoslovenske legende o

Kraljeviću Marku i ruske biline« (1893-1806). U nekim slučajevima, po Halanskome, biline su prerada južnoslovenskih junačkih pesama, u drugim, junačke pesme su pozajmljene biline, u trećim, slični sižei bilina i junačkih pesama su pozaimlimmi iz germanskog epa i tsl. Slabosti argumentacije ovakvih i sličnih tvrđenja su očigle-

nim posledicama. Treća, granični sukobi gde se susrecu sukobljavaju različite kulture, epohe, ideologije, razdražujuće male bure u čaši VOde koje uvode u globalne katastrofe. Među {iehnikama koje su upotrebljene Simon ističe onu najdragoceniju: uobličavanje onog što je bezoblično. »Veoma često nam se ono što na]više želimo da znamo o ličnosti ili događaju ne kaže, pošto je priča izreckani fragment otceplien od bezmerne matferije.« Ali ta izreckanost i fragmentarnost izazivaju toliko fundamentalnih · problema da smo po Simonovom mišlienju, izdašnije nahranjeni ovim pitanjima i hipotezama koje prijanjaju uz niih nego »obično planiranim, dijetetičkim odgovorima«.

Simon ističe da ie Andrićevo poznavanje Bosne »mesta koje je kao nijedno drugo na zemlii ali ih inak nekako sve sadrži« — toliko intimno da se može govoriti o »znanju ili intuiciii toliko aosolutnoi da |e gotovo za«trašujuća.« Prevodilac Jozef Hitrec je pripovetke rasporedio hronološkim redom, tako da su ovom knijgom amenrički čitaoci dobili još icdnu hroniku o Bosni kroz vekove, sličnu romanu »Na Drini ćuprija«; ova knjiga, međutim, prevazilazi roman po savršenosti i sasvim mu je ravma po »kontrolisanoi raznovisnosti«. Na sve ličnosti ovih wriča »fizički nasrće ova divlia, ialova i nekako preliurdska zcmlja u koioi divne trivijalnosti i neizrecivi užasi idu UMDOredo, kao pronicliivost i ne-

kav je umeo u pojedinog pesnika ili romansijera da bude. Žaleći očevidno Što je taj izvanredan literarni rod gotovo izumro, Švarc ističe ne-. ke njegove osobenosti: Novela je, naglašava on, literarni proizvod umetnosti i truda koji zahteva najvišu koncentraciju kako od autora koji je stvara, tako i od slušaoca koji ga pažljivo prati. Mali lajtmotivski pasaži, diskretna karakteristika, ukazivanje na ono ielesno kod opisanih lica, na lični i maniristički način izražavanja... Sve to ne sme biti zapostavljeno, jer to izražava nešto Što se u različitim varijantama gotovo uvek vraća· Suprotno romanu, koji podnosi svakojako Teljtonističko i sociološko »salo«, novela ima oštar marševski tempo, brz i odsečen takt srca, Novelist ne sme ni na kom mestu udobno da se smesti, jer bi tad njegova tenzija popustila. Digresije su đavolski opasne ı primenjive su samo ako pripovedač postavlja klopku time što će, na primer, govorit; o nekom riaizgled beznačajnom materijalnom predmetu, o nekom svećnjaku, koji, docnije, za ishod priče iznenada može postati važan i sudbonosan. Novelist se, veruje Švac, držao do onog tremnitka dok je čovek pojedinac još nešto · značio, a mogućno ic da je poslednji čovek poiedinac nestao ili zaronio tada kada je u tom odlasku uspco i poslednji novelist. Zatim 'se pojavio još po koji polunovelist, koji je u novelistički orijentisane pripovetke unosio »veltanšauung«, politička i partijska razmimoilaženja s podesnim efektima. Uspesi ovih, kako ih Švarc naziva, divljih autora nisu u prvo vreme bili mali, ali oni su uskoro, zbog prilagođavanja zahtevima dana, morali dozvoliti da budu gađani otpacima iz Truke literarno nezainteresovanih i uličnim parolama razdraženih prolaznika. Novelist je, tako, nestao· Autor kratkih priča je rođen. Kako bilo da bilo, kratka priča je u stanju da odoli u borbi za svoj Život i ona odoleva s jednim društvenim oprezom. Je li to nasledstvo od oca”? Jedan dugovečni novcilst zaključuje Švarc — koji je video nastajanie kratke priče, bio je mišljenja. da ona liči na »gro-plan« u filmu, u kome sece sve izbacuje napred, u kome koža jedne dive, čija glava zauzima celo platno, postaje slična mesečevom pejzažu, imponujući, doduše, istinitošću, ali ne više kao kakva sugestivna plastičnost, nego samo porama, porama, sićušnim znojnim kraterima i rupama. Pitanje je da li je primedba degutiranog poznog noveliste osnovana: Njegovo upoređivanje ostaje pomalo da visi u vazduhu. U međuvremenu je kratka priča postala i nešto starija i naučila je muanirc, Što se moglo pretpostaviti- Pa ipak, prilično loše zvuči kada se Jednom piscu kaže da je Ppi·sac kratkih priča iz, recimo, kuhinjskog miljea. Novelist,

dokučivost u Andrićevoj Tnračno lepoj prozi,

Ladislav Ninković

to zvuči nesumnjivo bolje· Aleksandar Đ. Popović

dne. Decenijama je postulat A. Veselovskog, po kome nczavisno mogu da nastanu samo pojedini slični motivi dok slični sižei, koji predstavljaju složene i neponovtjve celine, mogu da se pojave samo putem | pozajmljivanja, bio opšteprihvaćen.

Na kongresu slavista u Moskvi (1958), međutim, pokazalo se ne samo da ta teorija nije neprikosnovena nego da je mogućno i meophodno u nju umeti značajne suštinske ispravke. Tada je V. Žirmunski pročitao svoj referat »Epsko stvaralaštvo slovenskih naroda i problemi komparativnog izučavanja epa« u kome je izneo tezu O primarnom · značaju istorijsko-tipoloških sličnosti u folkloru, to jest, sličnosti uzrokovanih ne direktnim kontaktima naroda nego jedinstvom i zakonomernošću socijalno-istorijskih procesa, ponovljivošću društvenog razvoja. On

je, polazeći od marksističkog

učenja i konkretnih naučnih rezultata, istakao značaj “injenicc da folklor, kao ı Ostale umetnosti, i pored svih razlika, daje značajne analogije na sličnim stupnjevima razvoja. On je dokazao da sižei lolklornih ostvarenja, 5 karakterističnom za njih kontinuiranošću moliva, odražavaju zakonitosti i veze objektivne stvarnosti i, sledstveno tomc, mogu u svOJjOJ pripovednoj logici sasvim nezavisno da se ponavljaju, da variraju, da imaju bezbroj analogija.

TIstorijsko-tipološka metoda, prema Putilovu, dobija sve Više pristalica ı pobornika. Spominje isto tako i veliki publicitet koji ona ima u nostranstvu pa, pored Čehoslovačke, Mađarske i Bugarske, spominje i Jugoslaviju kao zemlju u kojoj se o tome najviše govori.

Stanojlo Bogdanović

i0