Književne novine

KNJIŽEVNE NOVIN E:

Uoči izložbe u Salonu Moderne galerije . Uoči izložbe u Salonu Moderne galerije

POKRET. Jedan pokret je dovoljan; .Dpokret glave, pokret lica, kapaka, jedam isti pokret, rasparćčan i jedinstven, koji Ćelić učimi iznenadno ali precizno, sadrži u sebi sve potonje; u 1ome pokretu je sve. To je pokret Ćelića ali, takođe, to je pokret slikara; instinktivan Dokret pesnika koji prethodi pokretu ličnosti.

. Pokret glave začinje pokret·lica a pokret lica pokret kapaka, kao jedan savršen prenosi mehanizam, kao talasanje tela koje će se svesti u jednu tačku, udaljenu, na vrhovima zenica. Slikar je otkrio svoj predmet. Traganje jc · završeno, unutrašnja ustalasanost, buma i uzdržana, unutrašnja ustreptlalost, mučna i slatka, nalazi za časak svoje odredište; zatim, sve se ponovo potresa. Jedan doživljaj, za telo ncpodnošljiv, traži da sc jspolji; da se okonća, da bi se potom sve vratilo na početak.

Pogled. Vidim Ćelića u polju, na ulici, u galeriji,na pučini; vidim njegov pogled, pogled bačen iznenada, u poluokretu, po okolini; vidim ga gde osmatra, ispitivački i istrajno, ravnodušnu i nesavladivu prirodu. Prirodu uvek istu, ĐOZmafu, uvek drukčiju, počesto zamornu. Zato, u prvi mah, pažnju izaziva Ćelić, a ne ono što on gleda. Odavde počinje njegova tiranija nad prirodom, tiranija koju niko ne oseća, najmanje priroda, ali kola je ipak neumoljiva. I tako: domalo irpilac tiranije prirode, postajc iznenada njen raščinitelj. Evo trenutka kada se sve preobražava, trenutka koji mi više ne poznajemo, trenutka koji počinje da nam objašnjava slikar.

Sočivo. Svojstvo Ćelićevog pogleda jeste svojstvo jednog samosvojnog. osobenog sočiva, sazdanog mc od emulsija i tvari materijalnih, od:škriljca i olova, tvaui imduistrijskih,već od tvari meodredljivih, nesaznajnih, začetih u sklopu jednog organizma, jednog tela, dela. tog tela, koje ne samo što izoštrava i projašnjava predmet gledanog, kao i svako sočivo, već, naprotiv, uočljivo i vidljivo čini suženim a meuočljivo izdvojenim, što jeste njegova osobenost.

Prostor i čestice. Najzad, pred platnom. Bezmerni prostori plavetnila, sivila, zelenila, čitave oblasti ničim povezame, često razdražujuće, oblasti neobjašnjive i bez značzmja, nesagledivc u svojoj prostornosti, Čitav Jjcdan konglomerat, živ mada konačan, u kretanju i promenama, biva sažet i sveden na SVOju — esenciju; nasuprot: zlatne ftačke tih prostora, nevidljive i neprimeine, sime čestice tih krajina, majušni isečci posebnih boja: ljuspice modrocrvenkaste, crne, svetlozelene, trunjc okera i kobalta, jezgro tih krajina, neubadljivc kitice koje im daju draž, mala sazvežđa ma iz-

gled izgubljena — koja-međutinr-drže ma+okupu ·

te beslovesne širine, te nesagledive oblasti, upravljaju njima i obnavljaju ih — bivaju volšebno, gotovo zastrašujuće, približena, uveličana i razgolićena. kao u nekom ritualu ili agresiji, otkrivajući nam svoja moćna, 11e1Scrpna vrela koja izviru iz njih samih; i koja čine srž platna. |

Ovaj spoj esencije, prostora svedenog na esencjdk,.j agresije njegovog meprimetnog JeZgray, ostvaruje impresiju prisnog 1 neotkrivenog; ili neotkrivenog u nečem već prisnom; uistinu: 1o prisno, to svakodnevno, to naviknuto, Što ı sami vidimo i sa čim smo saživljeni, dopušta otvaranje i razrastanje onog nedostupnog, nepoznatog, neotkrivenog, što čini da učestvujćmo u nastajanju jednog, neslućenog sveta, Tađaniu drugog sveta iz jednog poznatog sveta, da dočaravamo jedan movi svet iz jednog sta-

STOJAN ćELIĆ:· SUTON,

rog i da, neočekivano, taj stari, znani, otkrijemo mepoznatim -— neznanim.

Sušta tačka. Ono što Ćeliću uspeva jeste, bez sumnje, da svoj brzi pogled po Dpejzažu, predmetu ili licu učini kontemiplativnim, da kontemplaciju svede na trenutak i da trenutak preobrazi u kontemplaciju. Stoga je mjegova slika u izvesnom smislu — trenutna, trenutno prihvatljiva i shvatljiva i trajno nesavladiva; istovremeno, ona je doslovno na platnu, na samoj površini platna, lazurna, sa vidljivim tkanjem platna ispod tankog sloja bojc, i iza tož platna, u dubini za koju verujete da se proteže u nedogled, na čijem kraju stoji Jedma mesagleđiva tačka; u-stvari:: da površina tek nazna- ' ćuje stvari, događaje i odnose a da se iza nje

· razvija pravo zbivanje, sve gušće i potpunije

ukoliko udaljenije, i da se zapravo sama slika nalazi zgusnuta u najudaljenijoj tački, u neodredljivoj daljini, do koje se teško dopire, ne stoga Što bi ona, prenosno, označavala izvesni srž stvari, njeno apstraktno biće, već jednostavno Što je u mjoj svedena sušta lepota, mešto sušto lepo, što se ne daje, ne otkriva, koje sć lovi na prepad ili tek u određenom stepenu poistovećivanja sa njom, tom suštom tačkom.

Kristalni grumen. Ćelićevo platno jc kristalni grumen; ovo je nepoznat instrument, o kome fizika ili mehanika ćute, uostalom ne bez razloga, ali bez ikakvog prava, instrument različit od mikroskopa ili teleskopa ili bilo koje druge sprave za merenje vidljivog i, naravno, svima njima slična, ali neuporedivo

„svakad kad, je reč o suštoj tačkiz da.nam:.doča-..

Uoči izložbe u Salonu

ik 1(yMR<YM, ptAMRJO "Ma

1965,

potpunija, svakako svestrana, budući da sve druge uključuje. u sebe, isključujući ih istog časa kao medovoljne ili pogrešne; jer dok oko vidi samo treperavu zvezdu u njenoj zastrašujuće udaljenoj totalnosti, nc videći u stvari mišta do to treperenje, dok teleskop, to kiklopsko oko, može ovu istu zvezdu da približi i, možda, dočara mjenu površinu, sve to, i slično, predstavlja još uvek jednu optičku dosetku, koja mas, u suštini, ne zadovoliava, dotle pomenuti kristalni grumcw, koji je promenio više imena u svojoj prastaroj istoriji, i čija imena više niko ne pamti jer su bila poetska, uspeva, ra baš taj nesagledivi svet, čas suviše udaljen čas suviše približen, u celovitom njegovom izgledu, licu i naličju; isečak sveta je u njemu sadržan, na svoj smanjeni a zato ne manje potpun način, isečak koji bi se mogao mazvati snimkom ili, jednostavno, žižom sveta,

Takav jedan Kristalni grumen drži Ććelić u svojoj ruci i slika, izlučujući nam snimke, veće i manje, predstavljajući nam svoja platna, koja. su upravo ti snimci, sveta, uvek različiti, uvek i nesumnjivo isti; snimci što u sebi sadiže sve elemente njegove jednostavnosti: Čistotu sklada i sjaj.različitosti,, nenadmašnu. nežnost i grku oporost, po tome. što ih uvek dajc u jednom novom prikazu, koji naš duh diže u prostore vedrine i potpunosti.

Pavle Ugrinov

Uz 75-godišnjicu rođenja Miloša Crnjanskog

Postoianjie kao amti-istorija

Nastavak sa 1. strance

prvi deo »Seoba«) iz jednog daha, u času izuzetnog i neponovljivog nadalbnuća, u trenucim: ozarenosti kada se svet vidi izvan svih uobičajenih shema, u njegovom prvobitnom izgledu. Čitalac je i danas zapanjen dubinom, opčinjavajućim moćima, spontanošću Te Vizije i OTIginalnošću književne tehnike. Iako je prošlo gotovo četiri decenije od pojave prvog dela »Seoba«, oduševljenje Milana Bogdanovića, Marka Ristića i Milana Kašanina ne čini nam se nimalo preteranim; mislimo, štaviše, da Jc to delo pokazalo svoju dubinu, lepotu i značenje u punoj meri tek .mlađim generacijama kriličara i čitalaca. Ono je u stanju da nas obuzme, uzbudi, uvuče u svoje vrtloge, u Svoju nadahnutu vizionarnost, u svoju melanholicnu atmosferu više no i jedan drugi srpski roman. Crnianski je uspeo da stvori u jednon: proznom delu emocionalni intenzitet elegične poeme, a da pri tom nigde ne popusti niti padne u Dprozaičnost, u banalnost. Njegova vizija sveta koja se strasno uobličava, koja prevazilazi za nju pržtesnc okvire realističkog stila, izražava sC 5 nmeobuzdanim lirizmom. Kada konkretna istorijska stvarnost postane nepodnošljiva, kada realistički pristup životu postane zastareo, onda jedna specifična prozno-lirska forma pruŽa maiviše mogućnosti za stvaranie književnom sveta koji crpe svoje sokove iz sebe samog. Ništa leže ni ređe no napisati izuzetno Drožno delo, prividno istorijsko i realističko, koje, međutim, suštinski kida i sa istorijom i sa realizmom, delo čija su lepota i smisao u sferi imaginarnog. Crnjanski je to ostvario, i to s lakoćom. Istorijski tok je zaustavlien i pretvoFren u bezvpemeno stanje duha; realističko Oopisivanie je zamenjeno poetskom evokaciiom. U dru-

gom delu »Seoba« lirizam je razblažen u-epici..

Mi čak ni u njemu (mada se on više od svih drugih ostvarenja Crnianskog približava hrorici), istorija nije »objektivno« predstavljena.

Glavni i odgovorni urednik Tanasije Mladen

vić, Dragoliub S. Igniatović, Bogdan Kalafatović, Momo Kapor, Smilianić i Branimir Šćepanović. List izlazi svake druge subote, (500 starih dinara). Za inostramstvo dvostru

ljenje i administracija), Rukopisi se ne vrać

Pavle Isaković luta između Temišvara, Budima, Beča i Kijeva kao senka ili utvara. On tumara isto toliko kroz određeni istorijski prostor koliko i kroz jedan opšti i vlastiti san o životu. Vizija Crnjanskog je tragična. Svi njegovi junaci gube veru u smisao Života, osećaju se sićušni i bespomoćni u carstvu istorijskog Zbivanja, ne mogu da nađu svoje mesto. Cilj komc streme je neostvarljiv i zato ubrzo gube volju da žive, da delaju. Društvena, ljudska, istorijska stvarnost nije stvorena po njihovoj meri i zato se svi oni okreću prirodi, razočarani. Ta njihova uporna zagledanost u nebo, obale, oblake, opalo lišće izražava neurotičnu uznemirenost: pošto svugde vide neuspeh i slom, mtžnju i obmanu, oni se okreću nečemu što. ne zavisi od ljudske volje i što je u svoj svojoj promenljivosti ipak večno. To je i smisao, pojma sumatraizam iz »Dnevnika o Čarnojeviću«: asred krvoprolića prvog svetskog rata ispOveda se nada u mističnu povezanost ljudskog bića sa prirodom. i Junaci romana Miloša Crnjanskog neprekidno tumaraju. To bescilino hodanje u stanju sotovo potpune bezvoljnosti i obamrlosti, neka vrsta umornog hoda kroz prazninu, predstavlja dominantnu temu njegove proze, Vuk Isaković doživljava sve kao da prolazi, teturajući 'se, kroz san. Za njega život gubi smisao 1 vezu: sve je prazno, ili uskovitlano i daleko. Ukočen je od nemoći, sputan saznanjem da njegova sudbina ne zavisi od njega samog: »Ratujući godinama, on je,bio davno navikao da se vozi u bitke, tako u kolima, bez smisla i bez razloga, u nckom neizbežnom redu, po volji tuđoj, kraj Ze malja tuđih«. Njime i njegovim sunarodnicima u Ugarskoj upravlja\Beč; ali to je samo jedan od uzreka Vukove obamrlosti i očajanja, Život je u samoj svojoj suštini tragičan: postavVlja prepreke, a ciljeve udaljuje. Aranđel Isakovič je-od svih junaka Crnjanskog najaktivniji; ali i taj neumorni irgovac priznaje u presudnom trenutku da život donosi samo obmane i da ni on, ništa više od ostalih, ne Živi po SVO-

ko. List izdaie Novinsko·izdavačko preduzeće »Kn|ižev

joj volji. I Aranđe]l je stvar, oruđe, bespomoćno, krhko stvorenje: »Na drugi način i oštrije,

· nego njegov brat, Aranđel Isakovič osećao je užas, grozan užas što je oko njih sve tako promenljivo i besmisleno, jer se ne događa po nji-

noj volji i njinim nadama«. 1 gospožu Dafinu autor karakteriše na sličan način: »Rađala je decu, seljaka. se, ali ne znajući nikad ni kuda će, ni zašto. Radosti njene „i žalosti dolazile

su potpuno slučajno, a najmanje po volji njc-

noj.« I Pavle Jsakovič pripada istoj porodici melanholika: »Sve se dešava drugače nego kako čovek naumi, sve'se zbiva drugaće nego što je očekivao, i ovde, u Rosiji.« Vuk Isaković se nađao da je smisao života u Rusiji, kuda će se on i Srbi iz Ugarske iseliti. Pavle jc po·kušao da ostvari njegov sam i.razžočarao sc. Tako' se · život 'ukazuje kao bezdana praznina, varka, košmar i patnja. Dosada, čamotinja, tu'ga, lutanje, zbrka: to su ključni pojmovi .koji "objašnjavaju shvatanje života ovog velikog srpskog pisca. Tragične teme obradivane su i raije u mašoj prozi; setimo se samo Svetolika Rankovića ı Milutina Uskokovića. · Crnjanski 'je, međutim, učinio korak dalje: on ne opisuje tragične vidove života, već ceo život, sredstvima lirsko-simboličnim, evocira kao tragičan u su'Štini. Njegove ličnosti su zapnjurenmne u vrtilop 'tragičnog. Sve ono što doživljavaju kao' poraz, moru, čamu, sve ono što ih ranjava, ima smisao univerzalnog, Za nas, danas, Vuk i Pavle Isakovič nisu samo ljudi osamnaestog veka ko: ·ji su, napustivši postojbinu i prešavši u Ugarsku, izgubili tle pod nogama. Oni su usamljenici koji lutaju, za koje je život blatnjavi predeo bez puta: tipični predstavnici modernog doba. akuar o 6 - NA kvar S WF Po ja pda fo0aMlr i

Barokna mašta Miloša Crnjanskog slavi u »Seobama« svoj pravi, neponovljivi trijumf; ona naseljava svet romana bićima koja žive isto toliko na javi koliko i u snu. Uznemireni onim što zapažaju oko sebe, neuklopljeni u istorijske strukture čiji im je smisao stran, oni se sve više priklanjaju »noćnoj«, npesvesnoj strami

, :

ARMS...

Nastavak sa 8. strane ' ideja se šamoupravljanja prividno ču koincidencijom javila spontano M TO ani i studentskom pokretu, majjasnije,u nedavnim 85 ađajima i Francuskoj. lako nikakve uže kodea lnacije između ovih pokreta mc bilo, vidjetoji konvergencija 1 ČINE: 78posjednuvši tvornice radmici S Na aka OU ijma; zaposjednuvši lakultete STU O aiu da ih se me pretvara, pomoću jednoŠire izobrazbe (»fachidiotizam«!), u pomagače Onih koji fo radmicima sprijcčavaju. RadNički S td nijat mašao s+veznika u intelektualnopni | OletepijabL, u onom dijelu »podruštvljenih proizvodnih snaga« koje se tek OP aj proizvodnju, koje mužno Jstupaju pro: i : mia kao takvog i sa kojim razvijeno O O kao sa TIOVOII ivo O sve više računati, a također i radnički pokrel. O, . | ROB samoupravljanja, kod jednih i drugih, uperema je bila protiv goleme TOGUULITaT UI monopolizma društvene moc! koju danas PrO |stavlja sprega velikih proizvodnih snaga i države, protiv, elatizma, birokratizmaa i tehnokralizma, protiv providnog formalizma | nemoći parlamentarne demokraciie, a Za oblike »neposredne demokracije«, Za rano samouprav-

ianje, za samoupravni SOC1JA izam. UA, je važno da jc prvi put došlo do otvorene pobune protiv velikih društvenih »posrednika« (posjednika masovnih sredstava komunikacija), koji.su na području oblikovania društvene svijesti i kulturnih potreba potpuno sebi podredili ulogu stvaralaca kulturnih dobara i građana kao njihovih potrošača ili Dbrimalaca, ipodredili ih da bi njihovom sviješću i potrebama manipulirali u cilju njihovog udaljavanja i stvarnog otuđenja kao građana, koji su pozvani da odlučuju O SVOJOJ sudbini, i kao ljudi sa potrebama. Izopačenje društvene svjjesti ide usporedo sa izopačenijemi individualne svijesti. Stoga je čovjekovo »slobodno vrijeme« postalo isto toliko predmet revolucionarne akcije kao i čovjekovo »radno vrijeme«. Socijalna revolucija je danas nedieljiva u akciji proletarijata od kulturne revolucije, od »proizvodnije čovjeka sa svim njegovim društvenim odnosima«! j Zanimljivo je da ova nova »revolucionarma situacija« koja se rađa sve izrazitijc u razVijenom građanskom društvu (a i socijalističkom), sa razmovrsnim i mnogostranim temama SOCIjalme revolucije kao neposrednog dijela političke revolucije, nije načinila mavksizam nemoć'nim u susretu sa novim pojavama, vec |e naprotiv pomogla njegovoj punoj afirmac1ji, rehabi. litaciji njegove autentičnosti. a 'Doista, raznovrnsne mpozitivističkc varijante marksizma, a naročito ona koja se oblikovala u peniodu staljinističke vladavine, pokazale su se potpuno nesposobne da sc uhvatc u koštac sa novim pojavama, da ih obiasne ı iskoriste kao elemente revolucionavnog htijenja ı kretanja. Pozitivistički marksizam nije sposobam za to jer mu manjka bitna dijalektička dimenzija u kojoj: se odigrava ova socijalistička revolucija, a to je humanistička i antropološka osnova marksizma, pomoću koje je jedino moguće objasniti složenu diialektiku klasne borbe, oblikovanja socijalističke zajednice i komunističke ličnosti, dijalektike koja u političku stranu socijalističke revolucije unosi sa humanizmom i per sonalizmom »socijalnu „dušu« socijalističkog preobražaja društva, koja etafistićki kapitalizam i etatistički socijalizam zamjenjuje Samo

upravnim socijalizmom, Rudi Supek

data asa – : .

VINJETE IZRADIO TOMISLAV HRUŠKOVEC

života. Česta snoviđenja i priviđenja, koja nemaju nimalo sporedan značaj, doprinose još više baroknom karakteru romana. U tom pogledu veoma je karakterističan odnos Pavla Isakoviča prema mrtvoj ženi. On doživljava pravu ljubav tek posle njene smrti. Iz godine u godinu strast se rasplamsava: lik mrtve Žene posećuje ga u snovima, pokazuje se u svoj svojoj uzvišenoj lepoti. Posle buđenja omađijanost i dalje traje. Pavle postupno potpada pod vlast obožavane umrlc žene. Jedini trenuci radosti dolaze onda kad ga ona pohodi u eckstatičnoj atmosferi sna. (Sličan motiv nalazimo u Disovoj pesmi »Možda spava«). Stvarnost za Crnjanskog gubi svoju čvrstinu, jasnost i OČIPO Ošh postaje lelujava, maglovita, neuhvatjiva. „Nikada u srpskoj književnosti nije bio mapisan tako moćan roman kao što su »Seobe« na osnovama jedne programskc antirealističke estetike i to zahvaljujući u prvom redu retkoi stvaralačkoj spontanosfti pisca i poletu nicgove barokne imaginacije koja stvara jedan nov svet. Ovo delo, prividno istorijsko po sadržaju, duboko je modermo po strukturi i smislu. Ono poseduje jednu važnu osobinu koju inače Dposeduju najbolja moderna ostvarenja proze: moć da nam svoje teme nametne kao naše wu jednom neposrednom i sveobuhvatnom ·suusreiu kada se groznica i vrenje koji ea prožimaju prenosi snagom opsesije i na nas. Takvu moć neposrednog i dubokog dejstva, emocionalnor šoka i potresa nalazimo u »Seobama« neuporePL EVb nego i u Jednom drugm našem TrO-

a : t

Pavle Zorić

res"--coRaWai eura ua pF cepe aziz aa ur uiruiian mena area aii ue II aa frau nu IIA„•„ A 1 una uu u aun ii rr== pupa _ u Jan ai ai iia ad vaznnn ia A ren bey pnaazaunrO nana aman paaa ua ana au u a u nau i nan unuka i Ae III ar rain uta aa ai oyaeipu ec raaaai own vedy rena unija

ović. Sekretar redakcije Bogđan A. Popović. Tehničko-umetnička oprema Dragomir Dimitrijević. Redakcioni odbor: ži Žović, 31 Sa, Miodrag Kolarić, Mirko, Kovač, Đorđe Lebović, Borislav Pekić, Predrap Protić, Dušan Pov, Bo Pavic Rpran: Blušie j Pojedini primerak 50 para (50 dinara). Godišnia' pretplata 10 novih dinara (UO starih dinara), polugodišnja 5 novih ilda ne novine«. Beograd" Francuska 7. Telefoni: 627-286 (redakciia) i 626.020 ı NJ aju. Tekući račun broj 608-1-208-1. Stampa »Glas«, Beograd Vlajkovićeva #8.

(komercijalno ode-