Književne novine

Slobodan MARKOVIĆ:

Silazak u oteti grad”

Moji snovi: nedovršene građevine.

Bele konstrukcije krova. Ramovi u kojima vise b

Ohe umesto dojki vade pl ] zatiht, Plava kandila,

igpaju na mostovuha koji nemaju ni kraja, ni početka,

Hi reku,

Ali, na jednoj fontani čovek nag maše krilima

1, VrYi1 še uvek u istom krugu.

Badr da je neistina ovo što pevam.

Ne, |

sve je tako bilo prošle noći broš i e take | šle, duge noći.

Čak Je i Neznanac, sličan jarbolu aBd.

poveo ženu prijatelja mog.

Srećna što joj ne kažem: stani... Ohišla je Ona.

4 tada je počela varka kuće sa sto ulaza, 1,

nigde sdm, misamt bio, a tako sam hteo, sim da budeht, .

da nastavim rođenje.

Kad su nestali prsti koje ne mogu poreći

Kad su nestali prsti koje ne mogu boreći, u dom prekoputa vratio se heko: kojert... | po kome se hlad osipa

ko bagrem balkanski, kasno.

Devojka ko stara lampa, dogorela je, eto, i ostale su samo knjige... Li

Zamisli druže, da veliki Če Gevara nije boginuo

u ime pravog Života, sada bi se i On vraćao sa hekog putovahja. .

I dočekala bi ga zena, i, deca, i j j - ; , 1, „ i šolja vrelog brazila GG: bi otpakovao kofer pun nirnberških tričarija, lučajno dohvatim Jutarnje novine: slika Barijehtosa Zatim, druge sa slikom Če Gevare, u basketu... |

TI uzalud mislim šta je to sreća... Da li poginuti od sreće i za SPečd! u

1li biti srećan sa žigom koji je utisnula bljuvačka?

'Kad su nestali prsti koje ne mogu boreći,

1skreho, vefujte, iskreno sam isli o 5 pomislio ha poslednje 0. šu u gustoj kosi velikog Čea ožkayliž: trag. |P prste , Će, sa šakom hrabrih brahio si svet, i, sada se peva

o tvojoj smrti...

4 ja ovog jutra pevam o fvom životu koji si poklonio

ljudima. 1, veruj, poslednji hećeš biti

|B OAK NNORAVK 1 Š ; ac Ce stići s velikom, belom lađom.«

Mislio sam, ta velika, bela lađa ukazaće se u svom punom sjaju, sa barjacima u čitavoj skali boja, lađa kakvu sam jednom video u nekakvoj debeloj knjizi koju sam neobično vojeo upravo zbog toga, a i beše u mjoj svakolikog brodovlja, te neprestano, vazda nanovo uzbuđen, preturah po ikrutim listovima; deda moj, Raško Vezović, običavao je posle večere .da sedi u naslonjači, pušio je, čupkao bradu, to sa tim mojim brodovljem mjemu je činilo zadovoljstvo, mislio je — ostala dečurlija. baza sokacima, bogu kradu dane, a ovaj moji ..i.bićeuodi mjega~neki veliki čovek! Biće i dl Mabčtab ipo, morški vuk i nikako druga-

B-. 1 . L

Ja sam zapravo samo odabirao lađu koja će mi vratiti oca.

. Stajali smo na obali. Majka mije bila tu. Negde s jeseni šetali smo šumom moj deda Raško Vezović i ja. I upitah ga tada, »gde je majka?« A on je onda, odjednom, sagnuo glavu, ćutao je neko vreme, koraci mu postadoše još teži, duboko je disao, pa reče mekako mutno: »daleko, sine«. Pitao sam: »A da li će se majka vratiti?« Moj deda, Raško Vezović, ništa ne reče, i ja sam tada shvatio da se majka više neće vratiti. Posle sam čuo, bilo je to jedne kišne, letnje večeri, deda je govorio me-

kim ljudima, da su majku verovatno streljali .

na Banjici, a možda i mije bila streljana, već su nju i još nekoliko žena kundacima pobili u hodniku ka gubilištu, jer žene su u tom hodniku, jedva širokom metar, napale stražu onako goloruke, izgladnele, batinanjem izmučene. Pričalo se, govorio je ljudima deda Raško Vezović, pričalo se da je tog septembar skog svitanja do kolena krvi bilo u tom hodniku i mozga slepljenog po zidovima. Moje srce nije lupalo, zujalo je, čuo sam „kako deda jeca, taj stari, hrabri solunski ratnik — meci ostaviše fragove ma mjegovom trbuhu, kažu, Raško Vezović ni suzu me ispusti, ni glasa ne dade od sebe kada mu u poljskoj bolnici, onako maživo, vadiše čelik iz butine desne noge — čuo sam gde tiho jeca deda Raško Vezović, nosilac, Karađorđeve zvezde. „Ljudi su tađa pitali dedu, a da li se zna gde je zakopana, deda se zagrcnuo, čuh kako kaže kroz kašalj da to niko ne zna. Ljudi su tada pokušavali da uteše dedu, rekoše, biće njeno ime 15p!sano ma velikoj. mermemoj ploči ma ulazu u spomen groblje. :

Stajali smo na obali. Tetka, deda, moja sćstra i ja. Obala je bila sva u zastavama, 1 pleh muzika bila je tu, i još veoma mnogo ljudi. Mislio sam da svi oni čekaju mog oca. Deda je bio mervozam, pušio je cigaretu za cigaretom, moja sestra je u pesku tražila školjke, a tetki su drhtale ruke i lice joj beše boje peska.

Ja sam neprestano piljio u reku. Reka je bila prljavo: žuta, brza voda nosila je granjč, komad mekog slupanog čamca, pa se činilo, se ta olupina dizala ı spuštala, kao da tamo, na sredini reke, nekuda nepovratno, „putuje obezglavljeno iruplo naduvenog konja. Na drugoj obali takođe je bilo mnogo ljudi, beše tužna i siva ta masa preko, iza njih bespomoćno zjapiše ruševine, a dopola spaljene grede zevale su u kišno, aprilsko nebo. Na iednu gredu neko je obesio zastavu. Odandc jedan se glas rasu — evo ih! i svi grunušc bliže k vodi. Ta obala okićena glavama povijala se levo-desno, vetar sa bljutavim mirisom rećnih -algi, sa okusom paljevine „podmuklo sc zavlačio u mene i ja sam još jednom pogle dom odlutao za onom crnom olupinom.

Opet sam mislio o lađi. O ocu nisam mnogo mislio — nisam ga ni poznavao, U stvari, ia sam zapravo zamišljao da je otac veliki, da ima široka ramena, da nosi pušku i Pištolj o

KNJIŽEVNE NOVINE

lede mona}::

taksi... Skripa... Pa, zar je život groblje

***

i, pokosili travu, potom.

Odraz moga portreta interesuje Sv. Pavla.

A broj LIČNE KARTE prepisuju u notes na skveru. Ko utvara, potekad, savest se pomalja

i mestaje nekud wu golubijem beru.

Mirijevski dolabi da ludo liju, i, pbohegde bare da ostave. Umesto u FOTO-ATELJE, tamo da idem đa se slikam. A posle kad grunu kiše i ovladaju poplave

da me u tuđe mesto isprate kao nikad.

I meni su ramena cvetala, i, mehi se sve Y\iše cvetalo. A trebalo je puteve crtati i otići kako si haumio.

A tesho je bilo, i sve tešnje se kretalo -

u beloj i ornoj tamnici dok je svet napolju šŠumio.

Pa ipak silazim u grad svoj, mada me neće mnogi dragi čekati. Ni pogledi, hi ruke, ni govor pitom,

ali, tu ću ostati u svim menama, i, cvetati

pa iako tužan, smešiću Se, pri tom.

Svitanje pod belajama

Na ushi koja biva veća

od žudnji Što me skole hoću ljubljena zvezda ne oseća neverovatni sjaj u Voću.

To niz blanihu mohah slazi. On hoć je. Ali, eto džina.

1 u lokvi se odrazi

i plane svttid: bo prozorima.

Sada je opet tišina besomučha. I ja osećam sopstveno sYce kako u ritmu teretnog voza odlazi | u predelc gde se ne može zaspati.

Evo su tu. podaninom krovovi i stare mačke. Uznosi se duh pred Svetosavskom bortom. Zvezdara je poginula. Pobrali su maslačke baš

Mirijevski dolapi zjape u noći čivithoj.

S oblaka silazim. da ih pokrenem. Da sve buja! Golu sam devojku na Yuci nosio u skitnji,

“l presreo je blag vetar i otela oluja.

Silazim, a bela me zove tamhnica, ispisanih zidova, datuma,

Tamo sam ležao noćima, bolan i ranjen i svezan, A muhlo su u zoru jaukale dunavske lače na butu za Odesu: Slobodančik, buđi nežan! Slobodančik, budi

„Tad vuk što moj dolazak čeka . ode ii jamu. Sve odloži, . Srećna se proteghe reka

i u samoći vatre loži,

" IF ja svićem, al od staPina ostalo mi je, i, ruku pružamn 'za preostalom kabljom vita ı. kao:za' utehom sužanj. 1 a

Slutnje koje bolujem One me drže da snhim o lipama ko tačka usred svemira, | između zla i dobya, okružen policijom i nepismenim bankarima. One su te nadmene kljusine moga nemira ogrhule večernjim. čariMta, Pohosne svetlošću koju bacaju, uzvišene obojenim perima, | leže povazdan ma razbacanim stvarima. One Su te zle i dobre naslage moga blaga u ormarima., . ' One su te sveće koje gore noću pred snuždenim oltartmua i cika cveća na lopovskim pazarima!

One me mame u loše predele! | Na nož me gone! U smrtne havarije!

Preziru hleb na stolu i život dece na balkonima.

poruka i sa svađe.

nežan!

Ko žrtve jedne bpostuphe, teške, snuždene arije

koja prolazi t Yitmu,

nošena polomljenim. kolima.

One me za glavu drže i za grlo stežu

a plaču i sline.

One ne znaju da jesu gde su, i, da već sutra neće gore žmati ko koga ubija, i, ko za koga gine:

da li za majku sit,

ili, za sina mati. |

I nije zlatan korak, pobeći u daljine...

Ostaviti krovinjaru. Okno, sa lampom koja daje znake, i koja

čeka,

jer, svuda gde ima ljudi, reže i psine, i postelja se ljulja, svu noć, ni tvrda hi meka!

Ohe me uzdižu ponekad, i, zavrte, da sva Waselja u mozgu razgore,

I glasove čujem devojačke, mučne glasove s groblja, s kama. I odvuku me šlepom crnim

u još crhje Yazgovore,

i, tamo ostanem ko slika bez rama,

a jezera postaju mora, i, hyhle k nama.... Vraćaju našu izgubljenu dobrofu,

i mostove kišne... I tohu ... 1, gube se. O, kako sasvim sama

heka zbuhjena mati ha pragu čeka

da je zagrli sih još jednom u životu! Visoki Dečani 1968.

bar pater Ty ~

EPIRBHCAA PMNB.PB E 7 NI BHH-H ' NICON BINI ZA

pojasu, da ima duge brkove i brađu i da mu je glas iz basa, i da će mi, kada se vrati, praviti lađe koje ćemo onda puštati niz reku. Uzećemo keser dede moga Raška Vezovića, s kojim je on, dok smo u zbegu bili, pravio brvnaru u kojoj smo boravili sve dok se rat nije završio, i od starih, dogorelih balvana, deljaće otac lađe. Tada ću i ocu kazati — eh, oče, ala smo majstori! isto kao što jednom kazah dedi dok je on pravio brvnaru, a ja trčkarao oko njega pružajući mu velike, zarđale klince, što ih nađosmo u pepelu jednog spaljenog skladišta automobilskih guma. 1 otac će me poljubiti, i na ruke će me podići, igraću se s njegovim brcima, kao što sam to tada s dedom činio, i posle, kada sednemo u pesak, otac će pevati iz basa, kao što je to onomad i deda Raško Vezović u zbegu činio.

Htedoh da se uverim, htedoh još jednom tačno da čujem, hoće li otac zajsta doći s velikom, belom lađom? »Hoću da znam, deda, da li će Jađa biti veća od one naše brvnare koju ostavismo gore, u brdima?« Deda je meprestano pušio, tražio je vazduh kao da se guši, reče zatim uznemireno: »Da, dete, otac će svakako doći s velikom, belom lađom. Jer, tvoj otac dolazi kao pobednik«. Trznuo sam se. Kao pobednik? Moj otac je pobednik?! »Pobedio je one koji ti majku ubiše. Eto, zato dolazi na velikoj, beloj lađi.«

Još sam hteo nešto da ga pitam, ali sestra moja donese mi punu šaku belih školjki. Sve školjke ličiše na lađe. Sestra se kikotala. Bacala je školjke po pesku. Imala je sestra moja dugu, crnu, sjajnu kosu — fetka je govorila da je i majka imala tako dugu, sjajnu i crnu kosu. Sestra je školjke stavljala u kosu, pa once behu onda još belje, još svečanije, svetlije. Dugo smo se igrali s tim školjkama. Bio sam veoma radostan. I sestra moja beše vesela, Odnekudđ, odjiednom, i sunce probi oblake, pa se zraci razliše po svetini i neko iz mase viknu — ura! nastade komešanje, svi živnuše, bože, a Ja sam mislio kako će i lađa s kojom će otac stići, biti još veća, raskošnija i svetlija. I voda se sada ljeskala, bila ie sada manje prljavožuta, ne tako sumorna. Zavoleh je, jedan dečak ispred mene celo vreme je pljuckao u vodu, izrkivao se i pljuvao, a to me je odjednom pogodilo, žarko sam želeo da ga udarim, jli u vodu da ga gurnem, učinio bih to najzad, svakako, ali on se blagovremeno udaljio i više ga nisam video.

; \ Vladimir \ BOGDANOVIĆ

rj ILUSTROVAO HALIL TIKVEŠA

Deda Raško Vezović već je otvarao novu kutiju sa cigaretama. | —A kada'si se i ti, deda, vraćao nekada iz rata, da li si i ti dolazio ovako, na beloj lađi?

— Na belom konju, sinko. Na belom konju, sokole moj! Ljudi su pevali, devojke ba: cahu cveće, pleh muzika je svirala, a mi... mi smo, sine, jahali ponosno! Eh...

Razmišljao sam o belim konjima, o pobednicima, o neprijateliu koji gine pod kopitama

aka Ma.

belih konja, davi se u reci, preko njegovih leđa, trbuha, preko njegovih temenjača prelaze nezadrživo vclike, bele lađe.

Ovoga puta nije bila laž. Neko opet viknu — dolaze, ljudi! Oni dolaze! Svetina sa jedne i sa druge obale poče mešto da viče, da urla, bubnjevi i trube se gromko oglasiše, žene su vrištale, nekoliko ljudi popadalo je u reku. I mi potrčasmo još bliže k vodi. Deda je sestru i mene čvrsto držao za ruke, a za nama, sitna i bleda, nošena masom, saplitala se tetka. Na samoj ivici obale svetina stade. Letele su kape i marame u zrak. Svi onda uglas zapevaše, trube i bubnjevi više se nisu čuli.

Iza rečnog ostrva ·oni· se “pejaviše» I oni tamo bacahu kape, vikali su — iB/Miha!l Neki čak i u vodu skočiše. Voda ih je onda nosila daleko od obale. Tetka je vrisnula. Za: njom i ostale žene. Gledali smo kako brza vođa odnosi njihove glave ka srušenom mostu. Tamo je bilo mnoštvo virova. Ljudi sa obale skakali su u vodu i spasavali ih. Tetka je jecala, deđa je mlatarao rukama. Ja sam bio nem. Žalo-

~stan, poražen. Morao sam da okrenem glavu da bi okrenuo pogled, a uostalom, postepeno, sve mi je prilazi!o, dodirujući me, duboko me pogađajući. Deda Raško Vezović odjednom izgubi dah, htede mešto da izusti, no reč mu se zaglavila, samo usfa ostaše otvorena, ukočila se, suze potekoše niz lice, ruke su mu zadrhtale. Tamo na pesku, odjednom usamljen, opuštenih ruku, zbunjen, kao u kakvoj neprilici, stajao je otac. Dugo nas je gledao, oči mu behu duboko u dupljama, tamne, izmučene. Pogledom je prelazio preko naših lica, kao da nas broji, činilo mi sc, tada mu pogled osta ukočen. Tražio je majku. Deda je gledao u pesak. Tetka je spustila glavu na očevo rame. Grcala je. Otac je sagnuo glavu i neki prigušen jecaj ote mu se, Otac je bio mali. Imao je uska ramena. Sav se izgubio u starom, poderanom, maslimastozelenom šinjelu· holandskog poručnika. Bio je neobrijan. Ljubio nas je pohlepno, ludo grlio, svetina nas je kao podivljala bujica nosila, neka žena je: vrištala i čupala kose, otac nije mogao da govori, samo nas je grlio nezasito grcajući. Plašio sam ga se.

Napustili smo pristanište. Išli smo ulicama, kuće svuda behu srušene, na njima su sc viorile zastave, Mrzeo. sam te krpe što prhtaše na prohladnom aprilskom vetru. U zraku se osećao neprijatan neki vonj. Ulicom su išla deca, bosonoga, bubuljičava, do glave ošišana, mahala su papirnatim zastavicama i.pevala Živeće ovaj narod. Od sibirskih tajgi do mora bratskih, Crvena armija jača je od svih!....

Sestru moju i mene otac je držao za ruke. Polako smo hodali, Otac je kloparao glomaznim, poderanim cokulama. To je tužno odjekivalo. Preko ramena bi mu prebačena prljava vojnička torba u kojoj muklo zveckaše konzerve. 'Ja sam bio nem. Žalostan. Poražen. Deđa Raško Vezović koračao je pored mene. Piljio je u oca. Oči mu behu crvene. Tetka je držala dedu podruku, svi smo prokleto ćutali, samo je otac povremeno zakašljucao, ee

— Hoće li još biti rata, čiko? — upitala je sestra stidljivo. i

— Neće više biti rata, dete moje, Nikada više neće biti rata.

Ja sam bio nem. Žalostan. Poražen. Eto, ja hoću da bude rata, Rata mora biti! Ja hoću, ja hoću da bude još rata! Hoću da moj otac dođe na velikoj, beloj lađi, kao pobednik, kao deda nekada na belom konju. Hoću da devojke bacaju cveće pod noge moga oca. I hoću, hoću rat! Rat! Rat! Da moj otac ne dođe u prevelikom, otrcanom, prljavom maslinastozelenom šinjelu, ja hoću da otac dođe na velikoj, beloj lađi, a ne na ogromnom, blatnjavom, masnom, crnom Ššlepu.

Ne sećam se, koliko sam dugo plakao.