Književne novine

NJIŽEVNE KNMŽEVNE

Intervju sa Taras

rw

om Kermaunerom

pretera Pyd aod patria a a au ebay aagAa —R Makao Maa detas i 5,

intervju intervju interviu intervju intervju intervju imfervju intervju intervju intervju

NEDAVNO JE u izdanju Državne založbe Slovenije izišla knjiga Tatrasa Kermaunera »Trojni ples smrti«. Kritičar se isključivo zadržao na tri po sleratne slovenačke drame (Dane, Zajc: »Deca reke«, D. Smole: »Antigona«, G. Strniša: »Jednorog«). Stavovi kojc je izneo u ovim studijama i njegova gledišta o nekim sadašnjim slovcnačkim literarnim strujama povod su za ovaj TaZgOVO!,

VI SMATRATE da su tri majznačajnije poetsko-dramske pojave u slovenačkoj posleratnoj književnosti knjige Zajca, Smolea i Strniše, Na čemu bazirate ove tvrdnje?

TVRDNJU da su »Antigona«, »Deca reke« i »Jednorog« najznačajniji poelsko-dramski tekstovi posleratnog lilerarnog razdoblja i ne treba posebio apgumentovali; tekstovi ovog književnog roda gotovo se mogu na prstc nabrojati. Mišljenja sam da tri teksta koja sam obrađivao u svojoj kmjizi OZnačavaju vrhunac, kako lirskc tako i dramskc Jiterature u Slovcniji posle rata, U uvodu knjige pokušao sam tu svoju tvrdnju ukratko da obrazložim. Ovde dodajem i neke druge razloge.

U posleratnom literarnom razvoju Slovenije razlikujem četiri ' stupnja. Najpre, prvi, koji se grana u dva dela. Rec je o produžetku partizanske literalurc iz vremena rata, koja Je gOltOVO počela da se pretvara u neku vrstu So-

cijalističkog . realizma;...recimo- da ·je.

taj stupanj trajao do (oko) 1950. godine. Drugi je onaj koji sam u svojim nekadašnjim borbenim književnim polemikama (u godinama 1953. i 1954, a takođe između 1960. i 1964) mazivao sentimentalno-humanističkim; on je počeo oko 1950. godinc i delima kojia iz njega izlaze, nastavlja se ı danas mada sc više ne ceni iako je petnaest godina gotovo neograničeno vladao ma slovenačkom Parnasu. Trećem sam od početka pripadao sam; imao je nadimak »kritički« — njemu pripadaju sve tri drame koje obrađujem. Kritikama i esejima se nagovestio Vcć početkom pedesetih godina; vrhunac socijalnog dejstva bez sumnje jc doživeo u periodu »Perspektiva« (1960—1964). Danas, doduše, nije više na »špici« literarmog događanja, ali proizvodi značajna i uficajna dela (Kozakov »Kongres«, Smoleov »Krst na Savici«, Božičev »Jahać na 'krovu«, romani Pavla Zidara...) Četvrtom sam dao prošle godine ma simpozijumu u Štatenbergu imc »rečističkie; možda će se ime prihvatiti, Obeležic mu daju imena kao: šalamun, Rotar Šeligo, Zagoričnik, Geister, Plamen.. Danas predstavlja naš literarni »poslednji krike i malazi se — neposredno pred svojom kulturnom i socijalnom alirmacijom.

Sva ova imena za pojedine stupnjcve su više spoljašnje nego unutrašije prirode; što znači da više,izviru iz kulturno-političkog, esecjističkog, literarmo borbenog konteksta pravce egzistemcijalne suštine literature koja sc tek počela polako razotkrivati. Ukoliko bismo upotrebljavali samo ova 1imen:, zapali bismo u uobičajenu zabludu 1literarnme istorije koja eminentnc litcra!no-umetničke pojave objašnjava kulturmo-socijalnim događajima, vezuje ih za kultuvno-istorijske godišnjice ı manifestacije, umesto da pre svega traži autentičnu, duboko unutrašnju i spccifično umetničku literarmu prirodu. Sam sam (u okviru svoga »sistema«: modeliranja signifikativnih diahronilh egzistencijalnih struktura) došao do onoga što daje temeljno značenje ovim strukturama, znači umetničkim delima; to je njihova temeljna istorija, koju nazivam istorijom subjektiviteta. S okzirom na ovaj moj stav, za koji mislim da je stav same literature imnjene unutrašnje istorije, spomcnuti StuD njevi mi Sc pokazuju u unutrašnjoj

povezanosti i zato ih donekle drugoja-

Glavni i odgovorni urednik : vić, Dragoliub S. Igniatović, Bogdan Kalafatović, M

Smilianić i Branimir' Šćepanov

(500 starih dinara). Za inostranstvo dvostruko. List izd |

Fanasije Mladenović.

ić. list izlazi svake druge subote. Pojedini

čije nazivam. Prvi nosi nacionalni i istorijski subjekt, a njegov nastavak sc iz grupnog promenio u državno inslitucionizovani. Drugi proizlazi iz intimi-

„stičkog subjekta, „u 1rećem dolazc svi

dotadašnji subjckti (njihov subijektivitet koji ih nosi) do samonegacije; do samouništenja dolazi onaj elemenat koji im je svima zajednički: to je humanizam — humanistički subjektivizam. Četvrti Iraži put u krajnjoj gradaciji subjektiviteta (koji, s obzirom ma klasični slovenački humanizam Dostaje I1ranshumanistički), u hiperaktivističkoni voluntarizmu razrešenom svih »objektivnih« granica koji preko samovolje i Ništavila prelazi u negaciju Coveka: u konstrukciju Stvari.

Na osnovu ovog veoma kratkog izlela u posleratnu slovenačku literaturu očigledno je da se baš u trećem stupnju dogodilo pomeranje iz klasične slovenačke humanističke i eshatološke, romantične i jmiegracionc strukture u nešto drugo. Subjekt je otkrio da jc »objektivitet«, u ime kojeg se svcć VIŠme angažovao (Dub, Krv, Lepota, Idcalno stanje u Apsolutnoj budućnosti, projektovani Covek, Ljubav, Bog, Narod, Autentičnost itd.), ON SAM, njcpgova volja za moći; naletao je na samoga sebe kao na svoju poslednju i ne prekoračivu granicu; ta granica — kao moje drugo biće — je moja Smrt i moie Ništavilo, Smrt i Ništavilo mene kao klasičnog slovenačko evropskog subjekta. U toj tački samosukoba stvano sc pred čovekom otvorila sva njegova dotadašnja istorija, obnovile su se ili su se skupa slile sve, ili bar na]jglavnije dotadašnje teme i reflektovale se u sasvim novoj svetlosti. Da li je onda posebno čudno ako su baš tekstovi ic tačke »bolji« od prethodnih, znači dalekosežniji, temeljniji, značainiji i zbog toga takođe sudbonosniji?

VAS U KNJIZI »Troini ples smrlić posebno zanimaju poetsko-dramske pojave u literaturi. Ne nagoveštava li ova knjiga i analize drugih rodova? VEĆ PRILIČNO precizno sam obradio dramatiku prvog i drugog posleratnop stupnja (drame Mihcličeve, Bora, ZŽupana, Torkara, Javoršeka), a isto tako i trećeg (Božiča, Rožanmca. Kozaka, Smolea). Većina ovih studija je neobjavljena i čeka da bude štampana. Voleo bih da napišem detaljnu istoriju unutrašnjih povezanosti među SVIm Ovim dramama i njihovim egzistencijalnim značenjima; mislim da bih ovu sin-

· tezu ubrzo mogao obaviti. Zatim bih se

rado vratio slovenačkoj istoriji i na sličan način obradio maše predralnc dramatičarc (Krefta, Leskovca, Novačana, Gruma, Majcna, i dr.). Moj krajnji cilj je podrobna i na građi utemcljena analiza onoga što nazivam »SlOvenačka egzistencijalna struktura«.

VEĆ DUŽE VREME Vi objavljujeic opsežne studije O slovenačkint pesnicima u »PROBLEMIMA«, »DIALOGIMA« i dr. Da li je, u okviru stavova koje ste izneli, zadržavanje na pretežno mlađoi generaciji stvar Vaših estetskih preokupacija ili sumiranje jednog uobličenog i oformljenog pesničkog izraza generacije? MOJA METODA je donekle neuobičaiena za slovenačku književnu istoriju. Umesto da počnem sa Prešernom 1 da postepeno dolamim do današnjih dana, izabrao sam obratni put. Naimc, ubeđen sam da je u današnjoj lilevaturi sadržana sva pređašnja, da se u 1JOJ nalaze takođe značenja pređašnje 1 da će mi regresivna metoda bolje služiti od progresivne.

Služim se izvesnom psihoanalizom literature koja me postepeno vodi do njenog jezgra i temelja koji Je U istorijskom začetku doduše jako prisulan, mada očima tadašnje svesti skri-

ljenie i adrninistracija). Rukopi

Sekretar redakcije Bogdan omo Kapor, Miodrag Ko primerak 50 para (DU. e aje Novinsko-izdavačko preduzeće »Kniiževne novine«, si se ne vraćaju, Tekući

ven — on se eksplicira i tematski određuje tek na kraju izvesnog perioda. Po tome što govori i otkriva sama literatura (današnja) sudim da se u tom kraju nalazimo i danas,

Analitičar ne sme i ne može gajiti pristrasnost za bilo koji istorijski stupanj koji analizira. Veće »oduševljenje« za OvO ili ono diktira ona sama — do takvog »oduševljenja« dolazi ako ova ili ona više »kaže«, znači ako jc signifikativnija, ako otkrije više značenja i unutrašnjih povezanosti, ako dublje otkrije svoju — i našu — sudbinu. Analitički subjekt treba da se reducira na čistu svest onoga Što jeste, znači istorije poezije i kroz nju istorije subjektiviteta. Do sada mu je ta mogućnost — dok smo se nalazili u progresivnoj istoriji, u svetu, koji je neprestano kreirao svoju Budućnost — bila uskraćena, Jer ic njegOVO OSROvno štianovište (tačka viziranja) moralo biti ideološko. Pitam se da li se to danas može izbeći i doći do »čiste nauke« i »čiste misli«? LI ako smo zaista u zbivanju Preokreta istorije, u tački u kojoj je subjektivitet kao drugo ime za bit sveta došao do samog sebe, do 5VOga 1emelja, a time i do svoje granice (Ništavila), ohda se na naše pitanje može odgovoriti pozitivno: ako sam svest objekta (istorije književnosti), ideolog (objekt je nešto drugo od mene — subjekta koji gledam, analiziram i postajem svestan), ja sam zapravo svest subjekta: samoga sebe; time, mc đutim, nisam više ideolog već golo samorazotknivanje onoga što je jedino i što je došlo k sebi: subjektiviteta kome je sav objektivitet samo njegovo sopstveno samoprikrivanje što znači ovajj ili onaj deo njegove istorije, jedna od mjegovih faza koje sve vode ka konačnoj fazi završenog i u svoj dom samog sebi — prispelog subjektiviteta, Ideologija otpada i slapa se u mish.

· Nalazimo se na kraju dosadašnje ev-

wopskc istorije za koju je bilo tipično struktuiranje — projektovanje — APpsoluine budućnosti kao »objektivne«, znači, nad čovekom postojeće Istine Biti. U svetu dograđene tehnike vreme se zaustavilo; ono se samo intenzivira ostajući uvek sadašnjost; a preokret o kome smo govo/ili znači da se vreme obrnulo i da se Evropa vraća u prošlost, sama u sebe: došlo je do vraćanja svome izvoru i temelju koji se tek sada mora zaista olkriti, i na tom putu iznova i neprikriveno saznati sva značenja koja je za vremc svog rasta kreirala ali ne i razumela. Radi se, dakle, o strukturalizaciji, stabilizaciji ri signilikaciji sveta, ·

To je Arhimedova tačka, stanovištc do kojeg:sam došao na osnovu podrobne, konkretne analize slovenačke literature. Zato se i u svojim konkretnim analizama postepeno vraćam u prošlost. Ufkoro će izaći (kod »Lipe« u Kopru) knjiga u kojoj analiziram stepen intimističkog subjekia (Ković, Menartt, Pavček, Zlobec). već sam brižljivo obradio poeziju Ivana Minatija (spis još nije objavljen), radim na analizama Kajuha, Bora i predratnc poezije (Kocbek, Vodušek, Vodnik, Gruden, Gradnik itd.) i tako se vraćam tamo gde je slovenačka poezija i počela: Prešernu.

MOŽETE LI REĆI dokle se u Slo_ veniji došlo u »smenjivanju« pesničkih generacija?

PITANJE JE više kulturne i literarnopolitičke prirode; stoga će i moj odgovor biti na tom nivou. Literarni radovi se prepliću. Ocene o tomc koji je rod danas socijalno najznačajniji —ıČ naJjcTektivniji — u velikoj meri je stvar stava od kojeg polazimo u oceni. Stariji kulturni radmici bez sumnje JOŠ uVeK najviše cene dela Cirila Kosmača, Udoviča ili Vipotnika, znači pripadnika sta-

A.. Popović. Tehničko-umetnička oprema Dragomir larić, Mirko Kovač, Đorđe Lebović, Bo (50 dinara). Godišnia pretplata Beograd, Fran broj 608-1-208-1. Štampa »Glas«,

račun

“raz

“sti, promašenosti, bilo je kod većine

rislav Pekić,

rije generacije; najmladi su podcljeni na obožavaoce Šalamuna koji ic gotovo neuobičajeno popularan, i Frica ili Kuntnera koji su prava suprotnost Šalamunu i traže mogućnosti u ultrahumanističkom pravcu. Najsigurnije bi se moglo reći da je društveno najuspeŠnja gemeracija Smolea, Strniše, Koza ka — današnjih četrdesetogodišnjaka, što je konačno i prirodno: radi se O ljudima onih podina kada se značaj njihovih dela više ne može osporiti (što je činila slovenačka kulturna Javnost još u vremc »Perspektiva« prc pola decenije), a ujedno ta dela nisu tako dugo prisutna na tržištu da bi zanimanje za njih počelo bitno da popušta. To se lepo vidi iz činjenice da su ovogodišnju Sterijina nagradu dobili baš Kozak i Strniša, dok dela starijih generacija u poslednje vreme u većini slučajeva slabije uspevaju (Miheličeva, Potrč, Ingolič, Kranjec, Lokar, Torkar, Bor..). A tačno je da svaki autor ima svoju publiku. Među pesnicima su. svakako najčitaniji Menart i Minati, dok romani lakšeg žanra doživljavaju dobar prijem i kod širih slojeva.

Slika današnjeg literarnog života u Sloveniji je prilično bogata i razmovrsna. Čak izgleda da slovenačka lite-

ralura još nikada nije bila na tako .vi-.

sokom nivou — bilo da pri ovom mislimo na njene najviše vrhove (Kosmač, Kocbek, Udovič, Smole, Strniša, Šalamun i dr.) ili na širi prosek.

Takav je odgovor ma kullurmom i literarrio-političkom nivou; odgovor na dubljem, umetnički autentičnom — čegzistencijalnom — mivou pokušao sam da dam ı svom odgovoru na prvo PDitanje, tamo gde sam gOVOTiO O DOJE: dinačnim stupnjevima u posleratnoj slovenačkoj literaturi.

PREDSTAVITE, nam ukratko, ukoliko je to moguće, trenutak savremene slovenačke Kritike?

ČINJENICA jE da je ona kritika koju je u svoje vreme do najviše forme razvio Josip Vidmar i koju su kasnije nastavili Mejak, Šega, Kalan i drugi, danas u rasulu. Do toga je došlo zato jer je u rasulu stanovište — Arhimedova {ačka — s koje su ti kritičari sudili i koja im je njihove sudove uopšte Omopgućavala. Ta tačka jc bila literarnoumetnička varijanta temeljnog Sslovcmačkog cshatološko-metafizičkop suano višta; naime, da postoji Čisto određena Najviša vrednost sveta ka kojoj se približavamo i u kojoj smo utvrđeni (i umetnost takođe). Za pomenutc literarnc kritičare je bilo izvan sumnje šta i kakvo literarno delo mora biti ako hoće da bude umetničko delo; potrebna je bila samo dovolina mera znanja i ukusa, pa jc bilo moguće reći za svaki literarni proizvod gde stoji na vrednosnoj umetničkoj Jestvici, Kritičari dugo nisu bili svesni (neki, retki — recimo Vidmar — nisu ni danas) da sc kod njih radi de fakto samo o jednom između mogućih vrednosnih stavova, odnosno normi koje odgovaraju određenom tipu literature. Slovenačka literatura ima prekratku istoriju da bi se u njoj mogli razviti i drugi tipovi; mogli bismo da kažemo da je u izVeSnom smislu bila skrojena po Jednom modelu (a to je upravo model »5!OVcnačke strukture« koji istražujem). Tek u poslednjim godinama, kada je pomenuti model došao do samoncpgacije i kada ·su počela da nastaju literarni dela mimo njega, mogla je doći i literarna:estetska kritika do samorefleksije. Do. nje je došla na prilično bolan način: tek onda, kada je mnošo puta — previše puta — u svojim sudovima temeljito zasecala u prazno, kada literarna: dela trećeg stupnja — danas

·društveno najuticajnija — nije mogla

da uklopi u svoj sistem vrednovanja olklanjajuci ih, dok su ta dela veoma brzo pokazala tako veliku socijalnu moć kao determinantan ocgzistenci jalni značaj. Izvesni kritičari su SVOJC Stavove donekle prilagođavali Ssituacij:, drugi su ućutali: osećanjc nesigurnota ko izrazito da su jednostavno počeli da se klone pisanja kritika. Zato smo

IO novih dinara

Beograd

cuska 7. Telefoni: 627-286 (redakciia) i Vlaikovićeva

intervju intervju intervju in

danas u kritičkom vakuumu. Ovo šio rađimo, recimo, Pirjevec, Inkret i ja. je filozofska analiza literature a nc literarna Kritika. Sam mislim da je ek. sterna kritika potrebna stvar. Kritika

uvek izražava određenu publiku, određen „sloj ili pogled ma svet kao i ukus, ona je i ZagOVOT-

nik nazora toga sloja. Zato ic u suštini iđeološka. S obzirom na 1o da je filozofska (dakle neideološka) svest istorije samo jedna varijanta, a da empirijski još uvek postoje različiti slojevi i interesi koji se bore u ovoj istoriji za svoje — delimičnc, a veoma rezine — interese, sasvim je u redu i to što oni izražavaju svoje poglede ne sa mo na privredu ili politiku, već i na literaturu; to im lakođe niko me može onemopućiti. Kritičari koji bi zastupali takve — različite, a realnc -— nazore u slovenačkom društvu koje se polako diferencira, obavljali bi time jedan značajan rad preciziranja i stabiliziranja te diferencijacije, što znači da bi služili onome što je našem društvu iznad svega potrebno (ali mu nedostaje): njegovom struktuiranju, prelasku iz amorfne kriptorevolucionarne pobesnele dinamike i hipermobilnosti (pde sve postaje zamenljivo i rclativno) u stabilnost do nekc mere uređenop i normalno mobilnog društva. Stabilizirali bi njegovu, odnosno njegovih socijalnih clemenata (grupa, slojeva, prolesija itd.) socijalnu savest na području vrednosti. Ti kritičari bi bili time intenpretatori i ideolozi delova društva, znači negovali bi ukus, bili bi borci za nazore i sl. pojedinih društvenih grupacija. A ovo Je upravo u polpunoj suprotnosti sa Tunkcijom ı značajem koje su imali literarni kritičari u dosadašnjoj slovenačko. istoriji; do sada su, naime, bili interpretatori Istine, jedne jedine i večnc, službenici Naroda ili Klasc (naroda proleter8), koja je bila središni totalitet i osnovna bit svih nas. Pošto je literatura bila privilegirana strana kulture, a kultura bitna egzistentna delatnost našeg Naroda, kritičar je bio ujedno Veliki sveštenik tog samog Naroda, posrednik izmedu njega kao ldcje i Vrednosti na jednoj strani i nas kao recipienata tc Ideje

„— Vrednosti na drugoj strani. fe po-

zicije bi se morao — 1 moraće sc odreći danas; mora pristati na svoju relativnost, postati svestan svojih granica, a ujedno prihvatiti ubeđenje dit su te pranicc nešto sasvim prirodno i zato ih treba sasvim prirodno braniti. Taj novi kritičar neće više nastupati u ime »obiektivno« Najvišeg, već u SVOje ime, ili u ime sloja kome pripada. Mada su u Sloveniji zbog: ograničenosti i nerazvijenosti našeg društva mogućnosti za nešto tako relalivno male, ipak danas stojimo pred neizbežnošću eksperimenia kakvog sam pokušao da opišem.

U OKVIRU Vaših dosadasnjih iskustava — Vaši dalji planovi?

NA OVO PITANJE sam delimično odgovorio. u odgovoru na ireće pitanje. Dodao bih samo to da uporedo sa analizom naše literature radim na izgrađi:vanju dovoljno efikasnc i fleksibilne metode koja bi mi tek omogućila zaista uspešan pristup literaturi, Tako će moje delo unapred biti literarno-isto” Tijsko i filozofsko, mada bih sc vrlo rado prihvatio (i to ću kada mi Pprilike dozvole i uraditi) i literarnc kritike. A ona ne bi bila ideološka već »naučna«, ne cksterna, već imanentna. Nadam se da ću bar veći deo svojih planova moći da ostvarim. Volje i istrajnosti imam dovoljno, ako mi i »objektivni« uslovi (mogućnosti štampanja) budu unapred tako naklonjeni kao u protekloj godini.

Ljubiša Đidić

VINJETE IZQ2DIO DIŠKO MARIĆ

Dimitrijević. Redakciom odbor: Božidar Božović, Zoran GlušćePredrag. Protić, Dušan „Puvačić, (IOOU starih dinara), polugodišnja 5 novih dinara

Dobroslav Smilianić. Radomir

626-020 (komercijalno odvc-