Književne novine

Dragan KOLUNDŽIJA

LETO

Klasom, kišom, rukama golim Dočekalo nas je ovde leto,

Izvor koji ušima zemlje Osluškuje nebo. /

Kiša

Kiša sa kapima krupnijim od glasova koje čujem.

Kiša sa krilima koje ie grom zapalio

Kiša kao bol koji ode i opet se vrati u život. Kiša kao ceo život proveđen na brodu.

Kiša koja će uplašiti zaposlene u polju.

Kiša koja će vašem danu dati otkaz i zaposliti moju noć.

Kiša u koju će zaroniti zaljublieni u prirodu.

Kiša koja će ljubavnike vratiti u grad praznih ruku

Kiša iako vi kažete da bi voleli iak Kiša koja će u polju podignuti GAA KN.

Kiša zbog koje će žene uvek iznova meniat: ) njati haljimn (Uveće će mokrih i mirisnih dojki leći ONČi arapi: ljudi.)

Kiša u kojoj ću oprati lice bez osmeha i : Kiša kao suze iz lepih očiju koje mole. SEE

Kiša koja će napuniti sve prazne jame i crne zdele.,

Svaki dan ulazili smo u vrt

Svaki dan ulazili smo u vrt veliki

I vraćali se iz njega mali i postiđeni. Toliko je sunce bilo jako.

Ovđe i tamo plamen ie proždirao nas. Toliko smo želeli da nas pokrije mesečina.

Ono što smo mogli videti, Ono što smo mogli čuti: Proleće samo za jake, Muzika samo za slabe,

Nije nas hrabrilo.

Toliko smo žurili da ugledamo moye

I izgubimo put. Noć

Noć, puna vode, Obori me.

Sahrane su završene, Ali nije svet.

Ima ih koji večeras Prvi put ljube.

Kiša koja će čoveku skvasiti vatu u ramenima, utrobu samu

Počinje kiša. Velike kapi koje prete.

Molat

Senke, kćeri đrveća i k Pokrivaju ovđe mrtve. nie ja

Majušne bregove I u njima lepšu etadžbinu.

Javili smo se prijateljima: Mesta starija od ljubavnik. I mlađa od Opa Š

EKLI SMO VEĆ da je Jarčeva R budila celo selo. Jara je maime 108 juče bio tako svakidašnje pijan a sada su Do Ljadoi telesni ostaci zadavali strah ce-

U Zagorjanama se tako već dugo nije lo. Tu se umiralo polako, kad se Se O OOGUMOOM, Za bolest onoga koji će jednog dana morati da napusti ovaj svet znalo se najmanje godinu dana unapred. O njegovoj bolesti ljudi su govorili pri jelu i rađu, kao da su i sami oni od mje oboleli. Ako je kog dana bolesniku bilo bolje i on postao govorljiviji, i seljani su bili puni nade, a neki su ga već viđali kako u dvorištu lovi sunčevu toplotu, drugi su ga opet svojim očima videli u stajama ili kako Oto kravu. U Zagorjanama svaka ie bolest bila stvar svih, svi su Je osećali, sve ih je ugrožavala, svak je od nje pomalo poboljevao, Pošto su se tako dugo upoznavali sa bolesnikovim kucanjem srca, sa svakom njegovom SO, Ba njegovim snom i sa tim šta još jede a Šta ne, sasvim je razumljivo što su žene, kada je došao njihov čas da ga operu za njegov poslednji put, znale za svako znamenje na mjegovom “elu ili gde je već ono bilo; i još više; već odavno su imale prebrojane sve njegove zube, znale su koje još zube ima a kojih više nema i kako će mu zbog toga staJati usne kad bude mrtav; ako je bio u pitanju muškarac znale su kako jaku bradu ima i ko će mu je brijati; znale su za sve dobre britve u selu; i znale su na kom mestu je bolesnik,' sada već mrtvac, najprljaviji. Bila je utvrđena i bolesnikova težina kako bi se odredili nosači, a i njegova širina i dužina zbog kovčega.

Ovo poslednje — dužimu i širinu — dostavili su Jazbecu, koji je potom dva dana vredno testerisao i tužno raskucavao i zakucavao u bokoinikovom dvorištu, tako da je od tih potmulih odjeka sve zanemelo. A s vremena na vreme Jazbec je, bez poštovanja prema onima koji su molili ili tužno, ali i veselo, budili uspomene na pokojnika, dolazio da uzme meru. Tada je naravno sve utihnulo, gledalo ga sa divljenjem i osluškivalo. Jer bio je jedini među njima koji je smeo da pipa pokojnog po rukama i nogama i da sam za sebe kaže »prekratko« ili »predugačko«. Bio je jedimi koji se, zbog svog poziva, smeo bebi prema umrlome kao prema gluvom

Uzevši meru,. Jazbec je ostao da stoji još koji trenutak me vodeći više uopšte računa o mrtvacu, već kao razmišljajući, odnosno iupoređujući skovani kovčeg sa tim iznenadnim i neobičnim mrtvačevim rastenjem ili sa tim njegovim čudnim povlačenjem u sebe. i

Retki pokojnici misu prevazišli uzetu 1m mem te su zato imali čudne kovčege. Većini je, zbog tog posmrtnog nestajanja ı grcenja, skucao umesto kovčega nekakve modle za kolače. Mrtvaci su kipeli iz tih kovčega i, morali su ih pažljivo polagati ako su hteli da im glava ne ostane napolju; a ako su Se SU više trudili da polože najpre glavu u kovčeg, imali su teškoće. sa nogama. Zamlataralc su kao da su mrtvaca položili na nosačka kolica.

Pri posađivanju u kovčeg bilo je, dakle, potrebno prilično spretnosti ako se mrtvaC,

je umirao, istegnuo. Mnogo manje teškoća bilo je ako se pokojnik uvukao u sebe, uvredio se što odlazi sa ovog sveta, ili tako nešto, Takve mrtvace bila je prava radost FOlagati u kovčege, Bili su sićušni i bledi kao testo za kolače, a i ličili su na neuskislo testo u tim kovčezima, ;

Pošto su ljudi znali za fu neodgovornost od strane mrtvaca (rašćenje, smanjivanje!), bili su zahvalni Jazbecu što je umeo da im skuca makar koliko toliko kovčezima slične kovčege. aaa ž

Nekad je bilo zaista pravih uzroka da nastanu takve razvaline. Nije bilo pravog drveta pri ruci, a wwek, ili gotovo uvek, Jazbec je bio tako bolestan od vina i rakije da je, iako je mere imao ispisane na stajskim vratima, OOOaTJO na sve, čak i na se 18 Los

odlazio u kuhinju po mere, a tamo prilježno malivali kako bi isplaknuo tugu koja

KNJIŽEVNE NOVINE

Pozdravljam oči koje vide

Osvetljene prozore,

Ja više ne vidim Ni najbliže prijatelje.

Noć, puna vođe, cipela i voća,

Pokri me.

Dodatak pesmi Noć

Niko ne pamti, a ta noć je bila lepa.

Ti si je mogao videti na lađi, ali i na njenoj dojci. Na rodnim bregovima ali i na strani meprijatelja. Na nebu poprskanom očima vuka, ali i na zemlji

z___uauezz_zzuzue_u_L ezneeuo e _____ __ —_— — —____—_ !

Niko ne pamti, a noć je bila jabuka što se svija. Puna malih zlostavljenih šikara koje trepere

I sa jednim anđelom u duši plavetnila

Koji nam je pokazivao put.

Niko ne pamti, samo nešto lepo kao anđeo

Ostalo je da živi i smrt svoju čeka u tebi.

"Te noći sam video more, a rekao ljubav:

NJENO IME KROZ KOJE PROTIČU NAJKRUPNIJE ZVEZDE.

Prazni dom

Niko neće doći da bude večeras sa mnom. (Ove ruke bi sada najradije stavile konopac na gredu),

Niko neće doći da bude večeras zagrljen.

Jesen je na pragu moje bolesti. Vetrovi, vetrovi, kako je napolju? Valovi, valovi kako je Jelena?

Srce, ti si crveno dugme majke Na beloj košulji ljubavi.

Niko neće doći da te večeras ušije. Izgubiću te, srce i majko.

Veliki ljubavnici Uveče je trebalo naći mesto

Maramu trave u krvi i galopu građa. .

Preko kakvih sve plamenih razvalina su morali pređi. U kraju koji nisu znali napamet . Ugleđali su jedno drvo s onu stranu reke

I već se pod njim radovala draga kap života.

Put se gubio u mrkom cveću vode.

' Njih dvoje su se držali za ruke.

U livadi koju nisu znali napamet širio je krila bolesni anđeo maslačka,

zauvek spasenoj.

ĐPRBĆC/AA IK H.BBŽ E 47 NIBE-H ) Ni OS BINI ZA

ga razjeda i umirio svoja sećanja ma pokojnikove vrline. I tek kad je u njemu žalost utihnula i kada je počeo na meki mačin da mrzi pokojnika, tek tada je smogao snage za ono čemu u Zagorjanama kažu kovčeg.

I tako, ko je u Žagorjanama tako umirao i umro da se znalo od čega, imao je uza se sve Zagorjane koji su sa njim zajedno umirali i umrli, Tek posle pogreba su nekako ponovo oživeli, ponovo uzeli maha u životu i jedan pred drugim blagim rečima pravdali malopređašnju smrt, kako ih do dana vermih duša ne bi uznemiravala. Jer sad je bila na redu kosidba, žetva i dnugo.

Kod kuće su se još po koji put mprisetili pogreba, pre svega po tome kako je ko glasno plakao, a zatim je potekla reč o tomc kako će rasparcelisati onu lepu njivu išta će sad biti sa udovicom. Hoće li uzeti starog Presetca ili neće? I jedmi su bili za, a drugi protiv. Usput su još pretresli koliko vrede njive, šume, vinogradi; zazubice su im rasle za kakvwim lepim hrastom, kakvom njivom, i čekali su na priliku čitavu dugu godinu dana; a ako prilika ipak nije htela da im se ukaže, ili im je promakla, onda su ljutito šmrknuli i svoje saučešće sa udovicom pretvorili u mevidljivu mržnju, koja je posle sebi potražila oduška

| u kakvom podrumu. vina. Uz vino i slabu

svetlost izmerili su udovicu uzduž i popreko; da škrtari, da zaboravlja na decu, da zaključava hleb, da se neopisivo razuzdala; da odJazi na čudna noćna putovanja i da su je videli raskopčanu, zadibanu, znojavu, pijamu, nagu. O njenom telu, koje je sada bilo bez rospodara, znali su sve, Posebno su. žene doivale ulje i razgorevale se zbog njenog međunožja, Za zagorjanske muškarce taj šumoviti mra vinjak, koji su im kao veliki greh prebacivale njihove žene, bio je prava poslastica, I tu su poslasticu prežvakavali sami među sobom ili pred ženama, kao da ga se boje i sa prizvukom da me mopu verovati da se žena, majka, koja je imala još sve pred sobom, za par meseci zapustila i zaboravila do poslednjih granica. Govorkanja o njenom telesnom znoju i O mjenoj pijanoj, lepoj golotinji tako su zavVItela muškarce da su svuda njuškali za njenim preliubničkim znojem, E

Trebalo je stoga nešto preduzeti. Selo i Bog ne mogu da gledaju da se neko bez stida svlači danju i noću pred licem svetosti. Nisu tu samo udovičina deca, Dobro, njima nema pomoći: vide svoju majku kako postaje nedolična, šta mogu drugo do da se ugledaju na nju, Ali tu su i naša dečica. Tstina je da su to još slepi miševi. I to meka ostanu dugo,

dugo, sveto molimo boga!

Tako ili slično tome bili su zagorjanski muškarci raspoloženi u vreme udovica: jed-

Pavle ZIDAR

nom rukom su držali decu i boga da ne bi zapali čamu znoja, koji je, kako su tvrdili, samo lio sa udovice i primamljivo mirisao na rascvetalu zovu, a drugom su razgrtali odeću sa njenih grudi i gledali, gledali u onu mirisavu brazdu heljde. Ali ljudi su bili velikodušni, Nisu želeli da je se dotiču, a na žaJost, ona, udovica, nije više dozvolila da joj se navuku magle njene odeće — među brazde ili u smrt, naređivala im je! Naravno da su odlazili na njivu i do jutra se nasićivali hcljdinim medom. 1 tek izjutra im je udovica sveto obećala da će, zbog dece ı zagorjanskog dragog. boga, prestati da vreba noć; uzećc sta rog Presetca, odbaciće razuzdanost, a daće im i njivu, hrast i smreku, svakako, i kola, bika iz staje, pokojnikov šešir; sve, sve će razdeliti dobrim seljanima, koji su tako lepo i u pravo vreme spasli nju i decu,

Spasenje je, kao što smo videli, vodilo preko mirisave heljde njenih grudi. Zagorjanski muškarci su, kao i svi muškarci na svetu, pred očima imali svakako samo bogoljubivost, čistotu, a ne nektar rascvetalog tela udoVice. :

Tako, ili približno tako su se rasanjivali Zagorjani ako je žena privlačnih godina ostala udovica. Morali su preko nje pre no što je ona sagledala srdžbu božiju; hteli ili ne, predavali su se onom mjenom grabežljivom znoju. Ali pošto je u to posegao prst božiji te se od njenog grešništva selo raspadalo, i pošto je bogu po volji to što su muškarci po svu noć morali da ostanu na njenoj njivi, on im je već tri puta oprostio — tako mi je nedavno sam bog rekao,

U međuvremenu je trava već obrasla pokojnikov grob. Isprva ga je samo obložila kao patina bakar, Sitna, mala i prizemna lelujala se na vetru tamo amo. Evo me, idem, vikala je i žurila. I za par meseci diknula je nad grobom u šikaru koja se guši, Kao umoran talas TODORORTa se izjutra i izvečeri, U njoj su zrikali skakavci, a velike zunzare su Pikirale sa grebenova toga talasa na prolaznike i brusile svoje zadnjice,

A šta je sa udovicom, svim tim?

njenim „znojem i

ILUSTROVAO HALIL TIKVEŠA

U njegovom plamenu ona se nije čula: Čovek joj stavi glavu na srce.

Jesu srećni u svetoj noći ljubavi, S Uwa2iggggww„ u NJ uUI[LM LdS1 | a II

Nekoliko dana posle pogreba svoga muža zaista nije odlazila ma njive. Pomoć od nekoliko dana obećali su joj neki ljudi, koji su zaista i došli. Cunjali su po pojati i obrnuli svako drvce. Činilo im se da ima svega suviše za udovicu.

Šta bi ona sa tolikim sekirama, sada kad je sama, neće valjda seći drva, rezati šumu! T sekire su se razišle svaka ma novi dom. motika, slame, pamjeva, stoke je bilo suviše, a i zemlje, šume, i kuda sa toliko buradi i toliko zaprege, brinulo ih je.

Gunđajući i nezadovoljni odlazili su na njive. Da rađe? Ne, da prebrojavaju zrna na ovsu, pšenici i raži. I po težini klasja, po broju zrmevlja na njemu, otkrivale su žene gde se udovica dva put, a gde tri puta sagla.

Svaka će ti njiva to izdati, samo ako umeš da je pitaš,

I za par dana bili su načisto sa tim kako je u toj kući poslovala ruka. Ako je dobro, ako se nije mogla naći glavnica, ako se pred očima razlivalo zlatno, šuštavo more pšenice, zavist je zasekla međe i među njive; pšemice su se omrznule i uročljivo zašumele: — Graada, graada! dahtalo je iz njih, kao i iz nji hovih gospodara, ..

Pošto su ljudi svojom mproždrljivom pame' ću obuhvatili celo imanje, prebrojali sva zrna koja će sazreti, obišli njive, vinograde i šumu, iščupali po neki korov ili ga, začuđeni, zaobišli, i shvatili da sve izgleda dobro, a ne loše, pozabadali su se opet po svojim kućama i budno dizali vrat i glavu iz svojih gnezda. Šta je ostalo od obećania koja su dali udovici, ona je više nego osetila kada je kroz par dana morala sama da se uhvati posla.

Sekiru je morala da pozajmi ako je htela da razbije smrekov panj, kotlić u kom se kuva svinjama ostao je bez poklopca; od seđam pamjeva ostala su još samo dva; nasađema motika ostala je samo jedna; ručke od noža za sečenje slame nije bilo nigde; od starog 'konjskog ama ostao je samo ekser na kome je am visio. A njive je obrastao korov kao što staru kišnicu obrasta žabokrečina. Stoka je stajala do gležnjeva u mokrome, omršala i uplašena pred svakim ko joj sc približio i gladna, nenapojena i iscrpljena kao da su je gonili zmijolikim serpentinama,

Ono što je ostalo čitavo i upotrebljivo od-

nela je sa decom na gumno, preklinjala svet

i ljude i kao opsednuta svuda postavljala katance. — Pijana! došaptavali su ljudi i marljivo opsecali grane njenim .sekirama ili okopavali kukuruz mjenim motikama koje su joj bili odneli.

A onda su došli đani kađ je udovicu proganjalo sunce, kao za opkladu. Ni oblačka po ceo dan koji bi joj dok je plevila rashladio grozničavo vruće udove i vrela leđa.

Oblivalo ju je svojim bleskom, to sunce, taj prokletnik, sušilo joj obraze i pržilo noge.

Decu je ostavljala samu kod kuće. Nasekla im je hleba i nalila mleka, I opet sve zaključala i turila negde kliučeve tako da ih ni sama ponekad nije mogla da nađe.

Kad su sc deca probudila i zagospođarila pustom kućom, dugim prepodnevom i popodnevom i pojeli ono što je bilo da se pojede, nemo su posedala po bregu pored kuće i Škiljila u ljude, a ljudi su ih sažaljivim glasom propitivali o majci i da li su gladni, Kad su od dece iščupali sve taine o majci i njima samima, o tome da su ključevi sakriveni, hleb zaključan a oni da bi hteli ioš da jedu, uznemirili su se ti veliki i dobrodušni odrasli, koji su majstori samo u iskorišćavanju dečijeg po štenja. (Jer kad izvlače iz dece, izvlače bez ikakvih obzira i raspituju se kao da neodoljivo vole njihovog oca i majku, dete nasedne, često čak i omrzne roditelje, jer mu pitanjima nametnu sumnju u poštenje njegovog oca maike.)

U šta je pretvorena udovica u takvom raZgovoru sa decom, Već znamo,

(Odlomak iz vofnana)

Prevela: Marija Mitrović