Naša stvarnost

38 NAŠA STVARNOST

kakav ie danas dan, i šta mu sve danas pretstoji. Zato se načinio da ga nije čuo i niie stoga hteo da čuje ni psovke ni galamu koju je Jova namenio pravio. Drugi put i drugom zgodom, on bi ga možda i opalio, onako vruće rođački, ali sada nije ni mrdnuo, zatvarao ie i stiskao oči, disao duboko i sasvim je izgledalo da spava. |

U stvari, bio je uzbuđen i nemiran. Gazda će sigurno i danas doći. On ima prava danas da ne ustane, od danas ie on kalfa, večeras se sei u kalfensku sobu, ali — ipak će biti bolje da ustane. Ovamo hoće da bude od poverenja i od ugleda, a ovamo se već prvoga dana izležava, kao da je u najmanju ruku baron. Bolje, bolje će biti da ustane.

— Žar danas, maiko, moja, danas kad sam jedva doživeo ovai dan, zar danas da ustanem sa šegrtima — bunilo se u njemu. — Neću, baš neću. Ja na ovo imam pravo. To mi pravo ne može niko uskratiti. Šta sam ja sve podneo za ovai dan, za ovaj jedini dan. Niega sam samo čekao ove četiri godine, i sad da se tu barabar sa šegrtima gnjezdim i oblačim. Neću, neću. Neka samo larma Jova, dokle ga ne opalim cipelom po njušci.

— Afi ipak, ipak, bolie je da ustaneš. Kažem ti_ia, bolje je da ustaneš na vreme, — prepirao se sam sa sobom.

— Čekai molim te samo još malo. Još jedan trenutak. Ne ne, {oš, Još. Oh, kako je slatko ovako, da ne moraš da se digneš kad drugi hoće! Svršeno je sa ropstvom u ovom šeprtskom kavezu. Svršeno jedanput za uvek.

Hteo je da klikne, da skače, da poigra, ali se uzdrža, i slatko se samo promeškolji. Istezao je noge i ramena. Dodirnuo je prstima nogu ivicu kreveta.

— Kako sam veliki, | kako sam narastao! Ja sam već čovek...

U tom se ču niz hodnik štap: Dolazio je stari. Kao munjom ošinut skoći Gera sa posteli e i za čas se oci u pantalone. Kad ije glava gazdina proviria kroz otškrinuta vrata već ih je zakopčavao i izgledalo je da ie davno ustao.

A — reče gazdina noćna kapa sa glave — A!...

— Ustali ste — rekoše gazdine odvratne žute oči.

— :J ti si ustao — rekoše gazdina bezuba usta okrećući se prema Geri.

A baš sam mislio da ću tebe zateći — govorile se dalje Zazdine matore lisičie oči — tebe sam hteo da 'uvrebam. Jer, gošpoda kaife treba da spavaju. To svaka šuša zna. A ustati ne zna na vreme, ni raditi ništa ne zna, zna samo da mudruje i da se buni. A inače dobro ie što si ustao, jer bi ti sudio. Zapamtio bi ti jubilarni dan.

— A što si ti ustao? — upita bajagi nezadovolian Geru.

— ima posta, ne mogu oni to sami — pokaza Gera zlavom na šegrte.

— Tako, tako

Gera nile mogao da mu pročita sa lica šta te dve reči taxo beznačajno ponovljene treba da znače.