Naša stvarnost

128 LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

na socijalnu književnost, nego lime što je fakav i šlo ga je napisao čovjek koji je svojim pjesničkim radom učinio znafan doprinos kulfuri svojeg naroda (le, ako ne iz drugih razloga, a ono braneći svoj dio u kulturi, mora biti branilac kulture i kulturnog sivaranjal!) i koji je ovih dana ušao u upravu „Seljačkog kola”, pokreta kome na čelu stoji poznali demokratski politički i kulturni radnik g. Adam Pribićević.

U svome predgovoru S. P. fvrdi da „poezija umire” i da je u „našem vremenu ... kada se ubija, i kada freba ubijali, poezija doista, izgleda, deplasirana, nepolrebna i za bagalfelisanje”. Međulim, poezija danas ne umire, umire samo jedna vrsta poezije. Pjesnici su, došavši kao i S. P. do zaključka da je nastalo vrijeme „kada se ubija, i kada freba ubijati”, donijeli drugi zaključak nego S. P.: ostaviti poeziju koja umire zalo šlo je ravnodušna prema ubijanju, i pisali pjesme proliv ubijanja! Tako izumire jedna, rađa se druga poezija, koristeći sve pozitivne fekovine cjelokupne dosadašnje poezije! U dobu kada je nauka, književnost i kuliura stavljena pred revolversku cijev onih šio su je do skora držali kao tekovinu i privilegiju svoga drušiva, i kada je spasavanje kulturnih fekovina, i produženje kulturnog stvaranja, počele da prelazi na niže društvene slojeve, stav književnika prema drušivu, kulturi i politici mora da se mijenja, mijenja se i bit poezije: jedna vrsta umire, druga se rađa, ali prva ne umire nego se, svojim najboljim fekovinama, pojavljuje u drugoj! U danima kada se proklamuje da su književnici vojnici, i da „ko nije sa nama on je proliv nas”, iz. neufralnost umjetnika poslala je iluzorna ili je došla u pitanje. Umjehnici, da bi mogli sačuvati svoj „esftefski mir”, mo-= raju da se bore za društvene odnose u kojima je „estefski mir” dozvoljen. | estežski mir se mora braniti „političkim nemirom”! Tu se mijenja stav književnika i tu počinje mijenjanje poezije: Jedna vrsla umire, druga se rađa! lid.!

Čovjek koji je član jednog demokrafskog „kola” morao bi da uvidi da je to „izumiranje” slare poezije u vezi sa naporima za očuvanje ili izvojeva– nje čovjekovih prava i čovjekovog dostojanstva, pa mu cijela ta pojava ne bi mogla, nikako, biti tuđa, ne bi nikako smjela poslati povod žalosli za „izgubljenim vrijednostima” i povod neprijafeljskog napada na ljude i pojave, koji iziskuju prijaleljski i saradnički odnos, jer su fe pojave i fi ljudi svesrdni saradnici svima onima kojima je stalo do čovjekovih prava i ljudskog dostojanstva! Ovako, ovakav slav 5. P. prešvara se, nekako, u slav proliv kulture i demokratije. Ako kulturni razvoj uzima nove oblike, a ako je faj razvoj. moguć jedino kroz le oblike, čovjek koji je profiv fih oblika, ustaje, uzmimo i neholice, proliv kulture. Ako je neko za demokrafska prava čovjeka, za slobodu umjefničkog sivaranja, pa lu slobodu sivaranja (slobodu izbora moliv3, doživljaja i izražaja) ne dozvoljava drugima, — onda je on proliv slobode umjelničkog stvaranja, dakle, profiv osnovnih prava kulturnog čovjeka!

Kod S. P. to izgleda ovako: „Ako je pofrebno da čovek, bar u izvesnim momeniima bude svoj i da se pokazuje onakav kakav jeste (po ovome čovjek, inače, može da se pokazuje i „kakav nije”!), onda su fo frenulci umefničkog i poelskog raspoloženja i inspiracije”; ali: ono šfo poeziji daje „nesumnjivu esteličku, pa, prema lome, i istu socijalnu vrednosti, lo je oHfsushvo svakog anlicipiranog slava prema drušivu, živolu, svake dogme, „ideologije” (sve su ideologije, dakle, dogme!), fendencije”. „Odvojeno od loga šlo se fime (anticip. stavom, ideologijom itd.!) ide protiv slobode umehfničkog stvaranja, že elikete i formule i po sebi su prazne i bez vrednosti”; međulim, „ima ljudi