Naša stvarnost

79 ; DUŠAN MATIĆ

tvorevine prefstavljaju idealne frambuline bekstva, bekstva od stvarnosti: bekstva u imaginaciju i poefičnost, u egzoličnost, u psihologiju i prošlost. One su falsifikat i pastiš klasičnog romana i ilustruju njegovo neizbežno srozavanje u poznoj građanskoj eposi, koje je vidovifo predvideo još Hegel, u čemu leži, u neku ruku, njihova negativna istoriska uloga — fvrdeći da će raskid između junaka i društva, koji čini svu patefiku velikog romana iz perioda uspona građanstva, naći najzad svoje razrešenje u prilagođavanju junaka društfvu, ali da će fo razrešenje bifi po cenu konačnog banalizovanja i srozavanja i junaka kao čoveka, i romana kao velike pesničke tvorevine.

Ako u poređenju sa epohom Balzac-a ili sa ruskim velikim romanom odgovarajućeg vremena (Tolstoj, Dostojevski) francuski roman ovoga doba pokazuje izvesan zastoj, ne bi bilo sasvim tačno fumačifi fo samo ofsustvom velikog pesnika ili romansierskog genija. Nikada se u Francuskoj nije lepše, pa i bolje pisalo nego u lo doba, pa čak, u jednom izvesnom smislu, i dobro mislilo. Ali ta misao i fo pisanje bili su nedorasli da budu izraz one sitvar– nosti koju je u to vreme prekfstavljalo francusko društvo na vrhuncu razvoja kapitalizma i njegovog ulaženja u etapu imperializma. U međuvremenu, između epoha Balzac-a i epohe o kojoj je ovde reč, u Francuskoj su nastali duboki preobražaji u njenoj ekonomskoj i društvenoj sfrukturi, čije nam poznavanje može možda bolje da osvefli i sudbinu francuskog romana nego što bi to učinila čisto književna rasmatranja.

Paul Lafargue, u jednom članku iz 1891, govoreći o Zoli i romanu, kaže sledeće:

„U vreme Balzac-a (umro 1850) ogromna koncentracija kapifala, koja karakteriše našu epohu, bila je u Francuskoj tek u svom začelku. Nije se znalo za ogromne magacine, čiji se hodnici produžuju na kilometre, čiji se prodavci i prodavačice broje na hiljade, za fe magacine, u kojima je najvažnija roba skoncenfrisana i izložena po rafovima ... Nije bilo predionica ni ftkačnica, mefalurgijskih fabrika, visokih peći koje uposlavaju čitav jedan narod radnika i radnica. Nije se znalo ni za fa finansijska društva koja rukuju desefinama i stotinama miliona... Nekada, borba za živoš nije bila demorališuća, ona nije unižavala čoveka. Balzac je posmafrao i prema fome opisao ljude koji se bore jedan proliv drugog, pribegavajući jedino svojim fizičkim ili duhovnim snagama... Danas, borba za život uzela je drugi karakter, oporiji i odrešitiji, ukoliko se više razvija kapilalistička civilizacija. Borba individua među sobom zamenjena je borbom ekonomskih organizama (banaka, fabrika, rudnika, velikih magacina). Snaga i infeligencija individue iščezavaju pred neodoljivom moći ovih giganata, slepih kao snage prirode. Ekonomska nužnost gnječi čoveka; napori koji su za vreme Balzac-a dopuštali ljudima da uspeju, dopuštaju im danas da fek bedno živolare. Stari karakter borbe za živoi promenio se, i sa njim ljudska priroda. Ona je postala niska i sifničarska, čovek je osakaćen, postao je patuljak.”