Naša stvarnost

O SAVREMENOM ROMANU 75

poraine, Renan svojim anfidemokrafizmom. Romani Maurice Barres-a i Paul Bourget-a služili su ovim fežnjama. Jedna ideološka borba nametala se. Anatole France, svoju ironiju i duh, ma da ne uvek prvoklasne, stavio je u službu tadašnje napredne Francuske, napadajući uniformu i mapfiju, pod kojima se, po njegovom mišljenju, krila sva reakcija.

Duh francuske revolucije i pravu narodnu Francusku branio je u lo vreme celim svojim delom Romain Rolland, čovek koji je sigurno među prvima osefio da književnik ne može da bude samo umehnik reči, već i savest svoga doba. On je znafno doprineo da se u francuskoj književnosti obnove zanemarene popularne fradicije francuskog duha koje su francuske uskoklasne kullure još od. sedamnaestog veka bile zanemarile:

„Ni umefnost Debussy-a, piše na jednom mesfu Rolland, kao ni umefnost Racine-a, nisu dovoljne da preistave francuski genije. Cela jedna strana nije prefstavljena u njima: herojska akcija, pijanstvo razuma, smeh, strast sveflosti, francuska Rabelais-a, Moličre-a, Diderot-a”.

Deset knjiga njegovog autobiografskog romana Jean Christophe preistavljaju značajno delo u francuskoj dorafnoj književnosti i znače jednu novinu: roman kao sredstvo poznavanja samog sebe, kao ispit savesti. U Jean Christophe-u se priča dug i mučan put jednog infelekfualca i umelnika, za koga postoji socialno pifanje, ali koji ga rešava samo na planu svoje lične svesti i savesti. Rolland je u stvari obnovio sfari autobiografski oblik romana, koji će se za poslednjih trideset godina vrlo često srelati u francuskoj književnosti. O OSE A

Ceo život i delo Rolland-a najlepši su dokaz da čovek, ispunjen najboljim fradicijama Francuske revolucije mora, najzad, da se nađe kao saborac onih koji danas izgrađuju jedan bolji svel.

LJ

Druga razvojna linija francuskog romana, koja počinje da se javlja oko 1900, nastala je izvan uticaja nafuralizma i brazde koju je sobom oslavio, ni na liniji Anatole France-a ili Rolland-a. Uostalom u fo vreme, posle smrti Zole (1902), naturalizam je završio kao književna škola. Jedini zvanični naslednik Zole, Pierre Hamp, nastavio je u nizu romana pod zajedničkim naslovom „La peine des hommes” da slika život radnih ljudi, sa više vernosti i sa više tačnosti od Zole, ali gledajući u radu više njegovu fehničku i zanafsku sfranu, nego ljude i njihove odnose koji iza fe tehnike stoje. Za Zolu fi odnosi nisu bili sasvim jasni, za Hamp-a oni su bili mistični. Tako se Hamp-u i socijalizam ukazuje kao nova mistika.

Zola i Hamp su pisci koji su se razvijali sa buđenjem širokih radnih slojeva i sa njima delili i njihove iluzije i njihovo dolaženje do svesti. Druga razvojna linija romana, čiji su najizrazitiji prefstavnici Marcel Proust i Andrć Gide, pokazuje da se u fo vreme jasno već izvršio polpuni rascep između gornjih i donjih slojeva francuskog drušiva, pa čak i unufar same građanske klase, i da.