Naša stvarnost

76 : DUŠAN MATIĆ

i jezik, kojim govore jedni, nepristupačan je drugima. Jedan Victor Hugo, koji bi govorio i jednima i drugima donekle zajedno, u fo vreme bio je nemoguć. Ni jedan pisac koji bi pripadao celoj građanskoj klasi nije mogao da postoji, a još manje pisac koji bi pripadao celoj Francuskoj.

Marcel Proust i Andrć Gide, pisci su samo izvesnih sredina. Oni su značajni, jer donose nove preokupacije, pružaju nove fema–fike i nove načine za obradu romana. Psihologija, egzolika, bekstvo od stvarnosfi, slobodna igra mašte, estetfizam, sve ono dakle što karakteriše današnju francusku književnost bili su uglavnom 'uneseni preko njih.

U svojim delima oni nisu dodirivali neposredno ni socijalne ni političke teme. Naročito vidik Proust-a bio je u fom pogledu skučen. Ipak, u borbi proliv tradicionalističkih fežnji Barres-a Gide je pre rata, bio feorefičar individualizma i branio je kroz svoje knjige, koje se još ne usuđuje da nazove romanima, pravo individue da se ne podvrgne ni porodičnim, ni nacionalnim ni fradicionalnim kalupima svoje sredine. On se frudi da oličava savesnost i obazrivosft, katkad opravdanu, katkad neopravdanu u smelosti. Njegova je omiljena formula „krajnosti me dodiruju”. Zaključci svake njegove nove knjige polirali su zaključke prethodne. U Francuskoj on je najinfeligentnije branio Dostojevskog. U svim njegovim delima, bez svake sumnje, oseća se islinski revolt proliv skučenosti religioznog vaspifavanja, proliv šturosti, fesnogrudosfi porodičnog živola. On je napisao i nekoliko knjiga protiv nepravde izvesnih društvenih insfitucija: Uspomene sa suda, Put u Kongo i Povrafak sa Čada. U ovim poslednjim izobličio je okrufnost i svirepost francuske kolonijalne uprave i groznu bedu urođenika. Međufim, isključivo psiholog u jednom uskom smislu, sa ogromnom književnom kulturom ali bez dovoljnog sociološkog obrazovanja, Gide nije mogao da shvali ni da obuhvati prave uzroke onog društvenog zla koje je osetio. To nepoznavanje društvene uslovljenosti čovekovog života — Gide je lo i sam jednom priznao smetnja je njegovom romansijerskom stvaranju. Poznato je da je on lek Kovače lažnog novca, jednu od svojih poslednjih knjiga, usudio se da nazove romanom. U Dnevniku koji je vodio dok je pisao ovaj roman, zabeležio je sledeće:

„Neprijafnost je, vidite, u tome što je dužnost romansijera, da slavi svoje ličnosti u uslove njihovog živofa [eonditionner les personnages]. One žive u meni na infenzivan način, i rado bih rekao, na moj račun. Znam kako one misle i kako one govore, razlikujem najfananiju infonaciju njihovog glasa: znam da postoje ove ili one radnje koje oni moraju da izvrše i druge koje su im zabranjene . . . ali čim freba da im obučem odelo, da utvrdim njihov rang na drušfivenim lestvicama, njihovu karijeru, a naročito kad Treba da ih okružim, da im izmislim rođake, prijatelje, porodicu, ja zatvaram radnju.”

Ova ispovest Gide-a nije karakteristična samo za njega. Ona nam olkriva opšte feškoće svih onih pisaca koji odbijaju da shvate