Naša stvarnost

O SAVREMENOM ROMANU 77

da „čovekovo biće nije jedna apsfrakfna osobina izolovane jedinke, već skup društvenih odnosa”. Da li taj čovek, koga Gide ne može da sagleda obučenog, možda sa dugmetom na kaputu koje se jednako kida, što ga kafkad isto toliko karakteriše, iako samo odelo ne čini čoveka, čije porodične odnose ne može da oldkrije, ni njegov položaj u drušivu, ne zna da nam kaže njegove prihode, ni kakav je na poslu ako nešto radi, nije li taj čovek, čiji glas čuje samo Gide i sluti njegove radnje, nije li on samo Gide-ova halucinacija, koja živi na račun pisca, ali ne živi dovoljno za nas? Nije li on samo jedna mogućnost čoveka? Da li Gide zaista fako dobro čuje glas fakvog čoveka i da li zna tačno one radnje koje on ima da izvrši, kada ga nije poflpuno mogao da vidi u njegovim konkrefnim odnosima sa drugim ljudima?

Delo Marcel Proust-a A la recherche du femps perdu [U traganju za izgubljenim vremenom} bilo je skoro već napisano, kada je izbio Sveiski raf, ma da nije bilo još objavljeno, izuzev prve. sveske. Kad se u poslednjim sveskama Proust-ovog dela govori o ratu, bilo je to uvek samo uzgred. Po svojoj suštini, po svojim preokupacijama, Marcel Proust pripada dorafnom dobu. Ako su njegova slava i uspeh nastali posle rata i ako njegovo delo daje obeležje trećoj deceniji dvadesetog veka francuske književnosti, tako da se za nju može da kaže: „epoha Proust-a”, razloge fome 4reba fražifi ne u samoj prirodi tog dela, već u prirodi zahteva najobrazovanijeg dela građanske publike. Publika kao da je želela da zbriše iz svog pamćenja vreme između 1914 i 1918, i da, blagodareći jednom velikom piscu koji na hiljadama sfranica govori o predrafnom „srećnom dobu”, koje nije znalo za krv, milione mrtvih, za revoluciju i za jednu novu svesf, pokuša da nasltavi svoj raniji utužkani i briljanfni život, koristeći se frenufnim blagostanjem iluzorne pobede. Izgleda kao da je htela da rat za nju bude samo jedan shfrašan san koji će moći da zaboravi, škropeći se svetom vodicom modernog slikarstva, ruskog baleta i modernističke poezije. Tu svelu vodicu naročito je za lu publiku crpla ,,madlena” prefinjene Proust-ove umelnosti iz šolje čaja, u kojoj je živela ne samo njegova već i njena sopsivena ugodna prošlost.

Međufim, nezavisno od toga šfa je Proust značio za publiku i kako ga je ona primila, njegovo delo prelistavlja jedan vrlo značajan momenat u razvoju francuskog savremenog romana. Ova romansirana autobiografija, kojoj nedostaje svaka radnja, a pogošovo epska radnja, neophodna za pravi roman, vrhunac je onoga što je roman mogao da postane u krilu jednog društva, u kome je svaki ozbiljan napor bio ofsfranjen kao nešto nepolfrebno i stvar onih koji fraže da promene nešto u svelu, u kome to i takvo drušivo nije ništa želelo da promeni. Psihološki roman, to neprestano očekivanje oko okruglog spirifisičkog stola, najbolje odgovara fom zadafku. Snaga Prousl-a bila je u fome što je uspeo da se oslobodi konvencionalne psihologije i da u francusku liferafuru unese jedan način analiziranja koji joj je dole bio nepoznat. Sporedno je da li je Proust znao ili nije znao za Bergson-a ili Freud-a.