Naša stvarnost

O SAVREMENOM ROMANU 79

samo u prilježnom i vernom beleženju jednog čoveka bez iluzija. Sve knjige o ratu i rafni romani koji su se docnije pojavili, ne samo u francuskoj nego i u svetskoj literaturi, nisu dostigli nikada autentičnost i neposrednost Barbusse-ovog Ognja. Sa Barbusse-om pojavljuje se u Francuskoj i nov pojam književnika-borca.

| pored Barbusse-ovog Ognja, mnogi koji površno posmatraju francusku književnost smatraju da rat nije imao na nju jačeg ulicaja. Kada je bilo reči o Prousfu-u i njegovom prijemu od strane publike, pokušano je bilo da se iznesu psihološki razlozi ovom prividnom neinferesovanju za rat. Privremena stabilizacija, izvesna sigurnost pobedilačke zemlje, Wilson, iluzorna nada da je to bio poslednji raf, sve je to doprinelo da široka publika okrene glavu od fe tamne, skore prošlosti, Dovoljno su ih na to potsećale uspomene i folografije poginulih na svečanom meslu u kući. Dovoljni su bili i razgovori. Knjige neka govore o nečem drugom, lepšem. Tada počinje ona serija romana koji nisu bez razloga nazvani romanima bekstva. Međutim, malo dalje od pogleda publike, mnogi mladi ljudi koji su vrveli sa fronta ili su dovršavali u pozadini svoje gorko i razočarano mladićstvo, i koji su počeli da pišu, nisu istina govorili o ratu, ali nisu hteli da govore ni o dobrofi, ni o lepoti, ni o istini, kojima su ih učili. Nisu li mnogi od njih 1919, na pitanje „Zašto pišete!” odgovarali „Da fražimo ljude”. Dadai-– zam i nadrealizam, pored ostalih pokreta mladih, odmah posle rata, koji su svi danas daleka uspomena, posmatrani iz današnje pespektlive, bili su ipak vidljivi znaci da se u francuskoj književnosti nešto dešava, da je se nešto promenilo, da je sa rafom nešto prekinuto i da je književnost krenula novim pravcem. Bili su to nemušti jezici koji su pokušavali da progovore čovečanskim jezikom. Bilo je fo doba traganja i ideološkog izgrađivanja. Gde su bili Malraux, Aragon, Guilloux, Nizan, Tzara? Nalraux je pisao u nekoj maloj reviji, koja se nije ni prodavala i koju su prelistavali mladići pod arkadama Odeona. Guilloux, gde je bio Guilloux, pisac Crne krvi, najsvirepijeg rafnog romana? „Aragon je”, kako je pisao Rene Lalou još 1925, — dakle onda kada se još nije mogla da predvidi Aragonova dalja evolucija — „u pokretu Dada pretstavljao pre politiku no mistiku”. Tristan Tzara, za koga kažu oni koji su ga videli poslednjih dana, da sve svoje napore posvećuje demokratskoj Španiji, u čijoj pobedi gleda i pobedu čovekove misli, Tristan Tzara je bio na čelu dadaizma! Ne radi se ovde o refrospektivnom opravdanju ovih pokrela, koji ni onda možda nisu imali svoje opravdanje, a koji ga danas još manje mogu da imaju; već se radi o fome da se ukaže na težak put infelektualaca „nad čijim mozgovima leži onaj sfrašan san mrtvih generacija”, kako kaže pisac Bede filozofije, i čije brisanje i odba– civanje prestavlja tegoban posao, za koji su potrebne godine; tadi se o tome da se ukaže na fo, da sve što je značajno i važno kod mnogih savremenih pisaca odigrava se, kako kaže isti pisac, „na đubrištu protivurečnosti”. A budućnost francuskog romana, oko 1920, ipak je nevidljivo ležala na plećima mladića čija su