Naša stvarnost

CRNA KRV 89

je umoran tvoj stari nevaljalko, i suviše je mislio na tolike ne malo lepe sfvari, spava mu se . . . — Riko, rat . . . Bog neće dopustiti ra. — Bog? Mnogo je već ako ga ljudi dopuste . . . Riko, Riko, religija zabranjuje da se ubija. Mora se fo sprečiti. Ako znaš nešto... Riko?”

_ „Ali ne, defe, ne znam ništa . . . nagađam, i moguće da se varam, kažem fi. Religija nema s fim nikakve veze. — Riko, Bog je uvek u ljudskim poslovima . . . Bog? Mila moja, na sve io

osećam da mi san pada na oči . . . hoćeš li da gasiš?”

Mrak. Supružnici se zavukoše pod jorgan. Ne ču se ništa do samo jedared ili dvared glas gospođe Grezandaž koja je šapu– fala, puna zebnje, na uho gospodina direktora Opšteg odeljenja državnih papira: „O, garavi . . . garavi . . :-

(S francuskog preveli M. i V.) ARAGOM

CRNA KRV

[Odlomak]

Roman Crna krv [Le Sang Noir} objavio je Louis Guilloux u jesen 1935 godine. Ovaj opsežan roman (od 430 sirana zbijenog sloga) odigrava se za vreme Svelskog rata, ali u dalekoj pozadini, u jednoj maloj varoši francuske provincije. Roman donosi čitavu galeriju najrazličitijih tipova, među kojima se ističe ceniralna figura profesora Merlin-a, kome su njegovi đaci dali nadimak Kriuma, izvučen iz Kantfovog naslova KRItika čistog UMA. Kriuma je fip razočaranog, zbunjenog i u osnovi dobroćudnog mizanfropa, koji je svestan da je poslednji izdanak jedne bespomoćne dekadencije i da mu ni njegov anarhizam ni njegova izuzeno osešljiva inteligencija neće pomoći da iz toga izađe. Scena koju smo ovde preveli počinje na jednom mostu iznad železničke stanice. Kriuma se fu sreće sa jednim svojim kolegom, fipičnim prefstavnikom deklamatorskog super-patriofizma u pozadini.

— Ukroltićemo mi njih...

Ko je fako govorio? Odakle je dolazio laj glas zadavljen gnjevom, koji mu se učini sasvim nepoznat ili koji ne prepozna odmah, protiveći se možda pomisli da je takav susret mogućan? Kriuma se osvrnu, polako se okrenu oko sebe. Sva mu krv zastade u srcu: Nabucelt. Bio je fo Nabucet! On se fo hvastao da će ih ukrolifi! Dabome! A iz kojih bi gnusnih usta i moglo biti. O! da gadne njuške!

— Lažele vi lo! uzviknu Kriuma, na vrhuncu besa. Nitkove!

| njegova džinovska ruka sruči se na Nabucet-ovu „gadnu njušku”. . Očevidci incidenta izjavili su kasnije da se radilo mnogo više o udarcu nego o šamaru, da to u svakom slučaju nije bio običan šamar i da bi to bilo dovoljno da „se obori vo”. To je bilo prvi put da je Kriuma nekome opalio šamar, ali je taj šamar vredeo za čitavu prošlost, i sažimao u sebi samom sve šamare koje je propustio da opali u toku svog kukavnog života. Nabucet

<