Naša stvarnost

99 | __LOUIS GUILLOUX

pokoljenja govoriće o njemu kao o onom ludaku koji... | poruga, smeh, grolesknost pokriće njegovo ime za sva vremena. Osim . .. osim ako umre. „lli onaj drugi”, ispravi on odmah. Osim

ako uslovi dvoboja budu tako sirogi da ne bude načina da bar jedan od profivnika, a po mogućstvu obojica, izbegne smrt. Pokušao je da se seli svih dvoboja čuvenih po sfrogosti uslova, Puškinovog ... Ali kome da se obrali?

Sve idući duž sivkastih zidova ulica, fako sličnih tamničkim zidovima (što su i bili), on je još jednom više zažalio što se frojka, (kako je on nazivao svoj omiljeni fijaker), ne nalazi u blizini. Trebalo je koračafi. Trudio se da zamisli pitanja koja bi mu se mogla postaviti i da pripremi svoje odgovore. „Zašto ste ošamarili Nabucei-a?” Šta da odgovori? Zato što je Toinefte umrla? Zato što, nekada, nisam smeo da se fučem sa onim plavokosim olicirem? Zafo šlo sam, u Nabucel-u, ošamario, čitav soj ljudi koje mrzim? Zalo žlo... Zato šlo... hoće li smeti da kaže sve što misli i da tvrdi da je Nabucet skovao alenfaf profiv njega, onu slvar sa biciklima? Svi fi razlozi bili su dobri i rđavi, nijedan nje bio ubedljiv. Istina se sastojala od svakog pomalo, a i od mnogih drugih razloga čiji su elemenfi i njemu samom ostajali nerazgovehni, ili koje se bojao da rasvefli. Jedna je sivar bila jasna: on je bio taj 'koji je naneo uvredu. Slabo je uspevao da sebe u to ubedi. Biti onaj koji vređa, bilo je za njega stvar nova i, uprkos očevidnosti, ·on bi fu činjenicu rado bio porekao. Trebalo je nadati se da se sekundanti neće toliko raspitivati. Sekundanti nisu sudije. Nije išao na sud, dođavola! Išao je u bilku! Božji sud . . .

A srce proklete grbavice, da li je i ono bilo teško kao bomba? Nije se fo moglo reći, po načinu na koji je iskrsla skakučući po ovoj pustinji, kao biće koje je jedino preživelo neku katastrofu. „..A sve oslale, i iza fe armije, kandidatkinje koje su se još smejale, pre no što će ući, uskoro i zanavek, u ovu pomrčinu i u ovaj pepeo. | nikoga da ih spase! Kako je strašno videti gde ulazi iznenada pofpuno sama u neki bioskop, ona čelrdesetogo·dišnja devojka koja je dotada čekala muža, nadala se porodici... Na svaki način, kamogod išla, ona će uvek ostaviti jednu praznu sobu da se vrati u jednu praznu sobu, ne zaboravljajući ipak da, pre nego šlo pođe, dobro zaključa svoja vrata — na prazninu i da spusti svoje rolene — opet na prazninu! Iduće nedelje malo će je manje gledati kada bude ušla u bioskop. Vrlo malo vremena biće dovoljno da obuka bude završena.

Jadne žene! Misliće da su razočarane, da ih je život izdao, - a međuftim samo će same izdali sebe, biće krive jedino što nisu imale dovoljno snage da odbace frulež jednog reda koji ih je mrvio a ne jednog Boga.