Naša stvarnost

JEAN JAURES 3

Veliki deo socijalista, sa Gedom i Vajanom na čelu, ne odobrava fo i osuđuje kao izdajstvo. Žores brani fu saradnju socijalista sa građanskim republikancima svom snagom kao pofrebu za odbranu republike. Tako postaju socijalisti ministrijalisti.

Slučaj Milranov raspravljan je i na Pelom međunarodnom socijalističkom kongresu u Parizu, 1900. Žores je i fu odlučno ustao, ne samo u odbranu Milrana, već uopšle, u odbranu saradnje sa demokralskom buržoazijom kad fo zahtevaju interesi radničke klase i odbrana demokratije, za koju se Žores zalagao više od svega. Jer freba znafi da je Žores bio nepokolebljivi pobornik demokrafskoga socijalizma. Na ovom kongresu u Parizu, donela je i rezolucija, u kojoj se, između oslfaloga, određuje i stav socijalista prema učešću u građanskim vladama. Tu se veli:

„Da li u izvesnom slučaju postoji takva nužda, to je pitanje taktike a ne principa. O fome Kongres ne može odlučivali. Ali u svakom slučaju taj opasni eksperiment može bifi od koristi samo fada, ako ga odobri cela partiska organizacija i ako socijalistički ministar bude mandator partije i ostane kao takav.”

Dalje se veli da bi takav slučaj bio neosporno od štete za socijalističku partiju i socijalistički pokref, ako bi neki član socijalističkoga pokreta ušao u građansku vladu nai svoju ruku i bez odobrenja parfije. Za ovu rezoluciju rekao je Enriko Feri, da ona zalvara vrala da se ne ponovi Milranov slučaj, ali mu ofvara prozor. Ova rezolucija proizašla je očigledno kao kompromis između slava koji je zastupao Žores i slava fakozvanih ortodoksnih marksista.

U ovom istom vremenu, sa stavom koji smo ovde prikazali, Žores odigrava veoma značajnu ulogu u progonjenju jezuifskih organizacija u Francuskoj (1901) i u odvajanju crkve od države. (1904). Taj teški posao izvela je vlada, Komba, ali uz vrlo obilnu pomoć socijalista Žoresovih pogleda. To je neosporno pozitivna strana Žoresove politike.

Ali ima i jedna negalivna. Naime, usled toga se socijalistička partija rascepila na dvoje, na „Francusku socijlističku partiju”, oko

oresa, i na „Socijalističku partiju Francuske”, oko Žila Geda, koji je bio ofodoksni marksista. | fo stanje ostalo. je takvo sve do Šestog međunarodnog socijalističkog kongresa u Amsferdamu (1904), na kome su sfvoreni uslovi za ujedinjenje obe francuske partije, koje je provedeno u Ruanu 1905. Sjedinjena partija dobila je ime: „Socijalistička partija, francuska sekcija radničke internacionale”. |

Žores je bio nadvladan držanjem radikalnih elemenafa, čak i u svojoj partiji, i on se sa mnogo sposobnosti priklonio novim raspoloženjima i postao glavni vođa ujedinjene partije, pa zauzeo i prvo mesto u socijalističkoj Infernacionali. Pre ujedinjenja Žores je raskinuo saradnju i veze i sa Milranom, a 1904, pokrenuo je, u društvu sa Brijanom, socijalistički dnevnik Humanite, koji