Nova Evropa

umjetnosti: drame, režije, i glumaca, U ovom slučaju, radi se, pre svega, o režiji i o glumcima.

ekoji naši kritičari sude, da bi lijepo i dobro bilo, da ruski hudožestvenici otvore kod nas pozorišnu školu, ili da naši glumci podju za njihovim teatrom, da bismo tako odmah iliti što prije dobili našu jugoslovensku kazališnu umjetnost. Ništa pogrešnije od toga, Ta to bi značilo, da se umjetnost dade naučiti ili podražavati, Primjer velikih uzora bez sumnje je blagodjelatelan, ali bez vlastite stvaralačke зпабе пе pomažu mnogo veliki uzori. To ne treba nikako gubiti s vida, Mi danas uopće nemamo velikoš 1 Бободапов stvaraoca, umjeinika-režisera., Kod nas se, medjutim, do pred koju godinu nije režiji uopće posvećivala nikakva pažnja. Pazilo se na pojedine glumce {kult velikih pojedinaca), donekle na sceneriju (Miletić), na autora, što je sve, razumije se, takodjer vrlo važno, i što je bilo »u duhu vremena«. Ali onome što se može porediti sa dirigiranjem kod orkestra, onoj unutrašnjoj, idejnoj režiji, nije se kod nas davala ni izdaleka prava važnost. Dobrim dijelom to se je prepuštalo samim glumcima. Nije li u tom pogledu karakteristično da, dok su toliki glumci, pa i nekoji dirigenti stekli kod naše kritike i publike silnu popularnost, mi jedva znamo i za imena naših ranijih režišera, Prije neku godinu čudio se jedan naš književnik {koji je pisao i kazališne kritike), što režiju nekog komada vodi jedan doktor, koji nije glumac! Naši su kritičari; još nedavno, u svojim prikazima znali pisati: »Režija je bila vrlo ukusna« ili »Režija je bila upravo sjajna«; očito redovito misle na inscenaciju. Uopće su naša publika i kritika, a onda i »oni od teatra«, režiju shvatali više vanjski {scenerija, osvjetljenje, kostimi, i t. d,). Dok u istinu tek režiser daje ton i kostimima, i sceneriji, i osvjetljenju, i skupnoj igri dlumaca, i uliva uopće cijeloj predstavi onu dramsku dušu, nevidljivu i neopipljivu za obično oko, ali tim važniju i sudbonosniju za samo djelo.

Naša je režija u posljednje vrijeme prilično pokročila unaprijed: osjeća se više istančane kulture, posvećuje se veća pažnja skupnoj igri, a vidjeli smo i nekoliko originalnih zamišljaja. No ruski nam gosti najbolje pokazaše, koliko je naš teatar još daleko od one režije, gdje svaka riječ, svaki pokret, svaka pauza, i svaki zvuk daje nešto cjelini i dočarava ono što zajedno sačinjava dušu drame. Dok do tog velikog našeg režisera dodjemo, trebalo bi našoj režiji dati vremena i prilike da svako novo djelo čestito probavi i prostudira, U prvom teatru Jugoslavije daju se premijere sa 10—15 ргођа! Naši glumci, uopće, nisu dosad posvećivali dovoljno sludije cjelini djela u kojem će glumiti, Dešava se često da mnogi od njih kod prvog pokusa (probe) o cijeloj drami nemaju ni pojma, budući da pri takozvanoj čitaćoj probi nisu jednostavno bili, dapače nisu čestito proučili ni svojih rodjenih uloga. Kako će, u takvim prilikama, glumac moći da prodre u život i duh same drame? Tu i najbolje intencije režisera padaju u vodu, a da se o skupnoj igri i o kakvoj ujednačenosti ne može niti govoriti, Treba dakle, u prvom redu, da naša režija i naši glumci posvete veći studij prikazivanom djelu kao cjelini, i to nesamo na probama u običnom smislu {gdje

278