Nova Evropa

trećem delu knjige, koji pobire na okup gradju i izvodi iz nje zaključke, — zaključke koji, kako sam već rekao, neće odveć ushititi oduševljene obožavaoce modernoga napretka, Prvi entuzijazam idealističkih naraštaja 19. veka prošao je: ostaje još jedino uverenje, osnovano na razmišljanju, da svi oblici državne uprave imaju nedostataka, ali da su nedostaci demokratije manje pogibeljni nego nedostaci autokratije, oligarhije, i birokratije, — da i ne spominjemo boljševizam, u kojem su se, kako izgleda, udružile najveće greške ovih triju poslednjih, Opšti zaključak nije mnogo udaljen od onog do kojeg je došao bio već Aristotel, na dvehiljadedvestoipedeset godina ranije, kada je postavio pravilo: da je pokvarena autokratija gora od pokvarene oligarhije, a pokvarena oligarhija gora od pokvarene demokratije, koja je dakle još ponajmanje opasna od svih triju (»Politike« IV, S 2).

|. Seđam modernih državnih grupa, čije unutarnje uslove i prilike analizuje Lord Brajs, pošto je bio lično u svakoj pojedinoj od njih, jesu: Latinska Amerika, Francuska, Švajcarska, Kanadske Dominije, Sjedinjene Američke Države, Australijska Zajednica Država {Commonwealth), i Nova Zelandija,

Latinska se Amerika, dobrim delom, može ostaviti na stranu bez diskusije, jer iako se te države zovu republikama, i prave tako kao da primenjuju razgranate demokratske ustanove, one su većinom. au pogledu ustavnosti jedna sablazan, ili su nadri-ustavne, Tropske grupe država, počevši sa Meksikom pa naniže, u stvari su — kako bi ih kakav stari Grk nazvao — prave »firanije«, pod vlašću predsednika i njihove pretorijanske garde,

»Vojnička nadarenost, iliti čak drska i surova energija bez ikakova talenta, dovela je ljude u prve redove, i učinila ih, pod imenom predsednika, neodgovornim diktatorima... Tako stanje stvari održalo se sve do u naše vreme u većini dvadeset republika, iako naravno ne u svima na jednak način. Ali, bolje ili gore, i kakogod se nazivale uprave ovih država, nijedna od njih nije dem okrati j a,«

Isto tako, nije demokratija ni Brazilija, dde se predsednikova vlast, doduše, manje oseća, ali gde je, usled neverovatnog neznanja partijski obojenog proletarijata,

»republika uistinu oligarhija, samo što se ne sastoji iz porodica koje bi posedovale zemlje, kao u Čile, već od bogatijih gradjana, bilo posednika, bilo industrijalaca, finansijera ili trBovaca, koji su se bacili na politiku«.

»Nravoučenije« iz cele ove istorije, vrlo je jasno, kaže Lord Brajs. Ne treba davati narodu ustanove za koje nije sazreo, u veri Ча бе ргозјо огидје-ц rukama običnog radnika-zanailije dati mu ujedno već i spošobnosk"da izradjuje. Teba prikloniti glavu pred činjenicama: čovek“ ti pojedinim zemljama, nije ono što bismo mi želeli da je, već-ono što su od njega načinile priroda i istorija. Ipak, i nasuprot očainom primeru koji pruža Meksiko — potonuvši u potpunu anarhiju, nakon pada sposobnoga despota, Porficija Diaza —,