Nova Evropa

Koliko je ovo idealno, iako prozaično, stanje stvari neposredna posledica činjenice, da je Švajcarska jedna mala država, gde u kantonalnoj politici svako poznaje svakoga, i njegovu vrednost, a u nacijonalnoj politici niti ima oštrih sukoba medju klasama — Jer nema ni mnogo milijonara ni mnogo sirotinje —, niti medju veroispovestima (sektaška ogorčenost odavna je prošla), niti čak medju narodnostima i raznim jezicima? Da li bi kantonalni metodi švajcarski mogli poslužiti uzorom za heterogenmu kosmopolitsku populaciju Njujorka? I da li bi nestranačka Federalna Uprava, koja tako lepo vrši posao u Bernu, bila u stanju upravljati isto tako poslovima kakve velike kolonijalne imperije, kao što su Francuska ili Velika Britanija? To izgleda veoma sumnjivo; te u izvesnom pogledu, moramo doći do zaključka da su male države ponajsrećnije, kao što su bili srednjoklasni državljani Focilidovi,

бо зе liče Francuske, može o njoj čovek, kako kaže Lord Brajs, nacrtati do mile volje turobnu sliku, ipak će napokon doći nato, da je krivo sudio jedan veliki narod i njegove ustanove,

»Pre sedam godina, posmatrači su držali da u Francuskoj vide primer naroda razrivena unutarnjim ftrzavicama i irvenjima, religijoznim i političkim, koji ima zakonodavstvo promenljivo i diskreditovano, gde veliki deo stanovništva ne mari za politiku, a samo jedan deo cveta inteligencije u zemlji uzima učešća u političkim i državnim pitanjima. Oni bi ukazivali na panamske skandale, na aferu Drajfus, na apsurdnu političku avanturu generala Bulanžea, i oni su, naravno, dolazili do zaključka, da je Francuska jedna dekadenina zemlja, u kojoj žižak narodnoga života još jedva tinja. Onda dodje rat, strašniji od svega što je u tom pogledu svet video, Politička se irvenja nastavljahu, političke su intriče cvetale kao nikad pre toga: ministarstvo se redjalo za ministarstvom, jedno za drugim. Ali Narod se digao bio da stane nasuprot opasnosti koja je pretila njegovu opstanku, i pokazao je da niti je stari duh Francuske izgubio išta od svoga žara, niti njeni vojnici išta od svoje vrednosti,«

Može čovek naći koliko ga je volja odvratnih pojedinosti u francuskom javnom životu: sistem grupa u zakonodavstvu, sa onom stalnom atmosferom sitničarskog pelljanja po prefekturama i odborskim sobama; osvellivu netrpeljivost u religijoznim stvarima, sa sitnim uhodjenjem i tajnim dosije-ima, što su ga pratili sve do početka rata 1914; nedoslednosti takozvanog administrativnog prava, i t, d, — same stvari koje je Lord Brajs imao da izloži, jer mu je to bila dužnost. Ali, zar je za sve to odgovorna Republika?

»Klasna mržnja, religijozna i antireligijozna netrpeljivost, nedovoljno poštivanje lične slobode, ministarsko »kšeftovanje«, sve to nije donela u Francusku tek demokratija, To su bolesti koje traju odavna, nasledjene od »starog režima«, za koje je republika odgovorna samo utoliko ukoliko nije uspela da ih ukloni. To je zla sreća a ne krivica republike, da su antagonizmi jači nego osećaji srodstva;«

Ali u svetskoj krizi, 1914—18, pokazalo se, da je javno mnjenje zdravo, da su boleštine samo na površini, i da nisu zarazile celi organizam, ni srce,