Nova Evropa

nacijonalni ugovor ostao na snazi samo za jedan dio feritorije bivše _ monarhije. Ako je dakle crkveno zakonodavstvo i iza godine 1870 u Hrvatskoj i Slavoniji ostalo netaknuto, uzrok je tomu što su olnosne norme bile zemaljski zakon; a nikako nije mogla to biti posljedica internacijonalne obveze, već ni zato što Hrvatska i Slavonija nijesu bile posebni subjekti u medjunarodnom pravu iako su na području pravnom bile autonomne, Uostalom — per superabundantiam — ističemo, da na kraljevinu S, H, S, nijesu prešle internacijonalne obveze bivše monarhije, pa je ovo pitanje uslijed promijenjenih odnošaja postalo posvema neaktuelno,

Mislimo, dakle, da smijemo tvrditi: da su duhovni sudovi doduše izvanredni sudovi,-ali da su ipak »naši«, »domovinski« sudovi, jer su ustfanovljeni zakonima zemlje, i jer bi bilo nepojmljivo da se sudovanje — jedan od najvažnijih atributa suvereniteta — prenosi na tudjinsku vlast. Ovi »na ši« sudovi, moraju stoga biti organizovani i djelovati u skladu s Ustavom; jer djelovanjem koje je Ustavu prolivno ne izriču se osude kojima bi se imali pokoravati i pojedinci i vlasti, Medjutim, crkveni su sudovi utemeljeni na principima apsolutno oprečnim onima koje Ustav izriče,

Veli se u Ustavu, da su sudovi neovisni, а sudije stalni, U sudovanju duhovnih sudova nije provedeno ni jedno ni drugo; — oni su organi biskupa koji njihove presude potvrdjuje ili odbacuje, prema svome rasudjenju, Biskup takodjer postavlja i skida suce po svojoj volji, pa prema tomu oni i nijesu stalni sudije, Ustavu je protivno i.to, da suce neovisno od državne vlasti postavlja biskup, jer se izreke duhovnih sudova izvršuju kao presude državnih sudova, a ovo može samo onda biti ispravno ako suci imaju one osobne sposobnosti koje se prema Ustavu traže, Ovako, kako se sada prakticira, nema, naprimjer, nikakve zapreke da biskup sucem imenuje inostranca, te je uvijek moguće da u privatno-pravnim pitanjima naših državliana sude inozemci ili uopće zato posve nekvalifikovane osobe, — Osim toga, protuustavno je da se osude izriču »u ime Presvetoga Trojstva«. Po definiciji Ustava, samo je onaj akt sudska presuda koju donosi nadležni državni sud, a takova se presuda izriče »u ime kralja«; izreke koje tim uvjetima ne odgovaraju nijesu presude, i ne mogu vezivati gradjane, niti ostale državne vlasti, One jedino mogu za pojedine državljane imafi važnosti, ukoliko su vjernici Crkve; ali pred državnom vlasti nijesu akta koja se kao presude imaju ovršiti,

Napose je posve nedopustivo, da u prizivnom stadiju u ženidbenim stvarima sude duhovni sudovi u inozemstvu, i — kao posljednja instancija — rimska kurija! Ovo nipošto ne pokriva onaj član Ustava, kojim se priznatim vjerama daje pravo da sa svojim vjerskim poglavicama podržavaju veze i onda kad su ovi izvan бтатиса države — ukoliko to zahtijevaju propisi vjere, — Jer se u Ustavu izrečno kaže da brak stoji pod zaštitom države, da prema tomu brak nije isključivo stvar crkve, niti predmet isključivo duhovne kompetencije,

Naše je, prema tomu, mnijenje, da presude duhovnih sudovi. donesene iza proglašenja Ustava, nemaju onih bitnih mnutarujih i

363