Nova Evropa

— ČoveP sam iz doline. Dolazim Е tebi, o najdraža od sviju, da fe povedem u živof. Dodji sa mnom. Ma rubama ću da fe nosim, da se пова Тооја пе зротађпе о Phamenje na putu. Tvoje felo zaviću u svilu i posuti biserjem. Saviću fi gnezdo, da ni dašaP vetra ne dopre do febe, i fvoja će brončana put doći bleda ho mesečna noć. A had padne noć, shinuću sa tebe svilu i biserje, i uatrehim celovima obasuću Троји пази belinu, i prislušhivati hucajima Rruvi što će pofeći fuojim venama. | žarče od sunca suelliće fi ljubav moja, i sladje od cveća mirisaće fi ljubav moja, i nežnije od noći milovaće fe ljubav moja. Dodji samnom — govorahu usne njegove, posve blizu mojima. — Dodji samnom! . .

A meni se ohrene suet i gubeći svest šapnuh:

— Mosi me u žiuvot.

U ovoj čefverouglatoj Putiji, u Poju me je smestila ljubav čovePa iz doline, sve je uglasto i tudje, i moje bi felo bilo puno modrica had ва ne bi obavijala ljubav čoveha. Sve stvari, hoje me obružuju fuorevuina su čovehova mozga, i ni jednu ne mogu da пахорет sesfrom svojom, Jer su mrfve i no bi mi se odazuale.

Ja se zaplićem u svilu u hoju je umofano moje telo. Ja se spcНсет о Не, јет 51 побе тоје, паое па slobodu, utisnute u Phalupe u hojima polabo umire thivo moje hože.

Сидпа је + bolna ljubav čoveka. Čudan je i meni stran mozak пјевоо, hoji je izumeo mnoge mrtfue sluvari, hoje on više ceni od prirode. A zar ima šta savršenije od dela prirode? I sve umire pod njegovom rubom, a on fo ne nazivlje umiranjem; on fo zove pobedom, srećom. Čudon je i slran mozaP čovehov, i ljubav njegova nanosi bol. Njegova duša ne poznaje čežnje, ne poznaje linija hoje se nastavljaju u beshraju. Sve je hod njeda odsečeno, sve ima svoj Praj. Kratki su putevut kojima prolazi njegova noga i njegova misao. Mnogo je fakovih puteva, ali svi su hratbi, i svi zajedno ne bi izneli put čežnje.

Imala sam livadu u gori na Phojoj je raslo belo cveće. Mnogo sam puta sedela na rubu šume i promatrala livadu, hoju je zlatilo sunce, i nad bojom su zujale pčele i lefali šareni lepiri. 1 dob sam sedela sama u čefverouglatoj hutiji u hoju bi sunce retho zalutalo, čežnja те povela b foj livadi, i ja sam je gledala n svabo doba dana i godine vazda lepu, vazda novu. |

Jednoga sam jutra dugo spavala, a bad se probudih ugledah nad sobom radosno lice mužeuvo, a ležaj moj i pod i sve stvari behu pokbriveni belim cvećem. . :

— Muo, tvoja je bela livada došla hb tebi. I sad je samo tvoja i ni čija više — reče on, prosuvši cveće po meni.

I ja zabuših lice u fe bele cvetove, bao što sam često činila. Ali oni se nisu ponovo dizali Pb mome licu. Razidjoše se, popadaše naglavce i ležahu mrivi. A drugog dana beše sve cveće uvelo, i ja nemah srca da ва iznesem napolje. Cela je soba bila puna umiranja. Moja belo livada beše mrtva i čežnja je ne mogaše oživeti.

16