Nova Evropa

što se danas dogadja nikako ne možemo da identificiramo s onim što smo čitali i za što smo čuli da je bilo. Ispravno je ovo, da smo mi na historijskoj pozornici, ali smo ujedno i glumci historije, U ognjici izgaramo. Nekoliko prividjenja — nekoliko uzrujanih i munjine punih kinematografskih scena — povlači nas u struju dogadjaja. U pol jedanajst pred podne videli smo jedne karuce gde jure neobičnom brzinom, U karucama sedi plava dama u belom. Bleda je i nema krvi u licu. Nervozno i zbunjeno gleda desno i levo, i trza svojom otmenom i finom glavom, kao da tanad žviždi oko nje, a. strah je njene ljubičaste oči napunio crninom, Do nje jedan čovek, u ogrtaču od gume, Prem je ta slika tako silno današnja, potseća me nekog bakroreza starog, iz osamnajstog stoleća, Aristokrate u belim: perikama sede u starom diližansu, i očajno dalopiraju po prašini ceste, a paripi sopte nabreklih vratova, A taj se stari bakrorez zove: Spas. Dakle tako izgleda Sp a s, današnjega dana!

Onda hoću da se popnem na jednu drošku, Prem je droška bila slobodna, i to se vidi-po crvenoj zastavici na faksametru, kočijaš me odguruje ı smeje se, a kada protestiram, napada me neobično surovim tonom, kako to inače peštanski kočijaši ne običavaju činiti, Zapao sam u anarhiju dana, I već se čuje glazba Revolucije, Razbijaju i mrve prozore tramvajske, kola se puše zapaljena, policijski automobili, husari, Spuštaju ruloe na dućanima, Govore o gomili ranjenika, Borba teče, Jedan bugarski vriljar pao je mučeničkom smrću za Demokratiju, Izgleda, kao da je Revolucija silna. Jer sada se ne bori samo stohiljada radnika, nego na njihovu čelu stoji i Jedan mrtvac,

U jedan sat je ludjački ples na vrhuncu. Svakih pet minuta čujemo znak auta za spasavanje, i onda ih čujemo i kada ne daju znaka, Srca biju silnije no obično. Ritam je besede brži no obično. Više je oksigena u zraku, Samo stoji sinje majsko nebo, a proletne pare su burne i pune kisika, što pali našu logiku nabija silmo naše kucavice. Boje su sve zapaljene, Crne oči su crnje, a modre modrije, Slasovi oštriji, i svaka je Ктефпја fatalno svečana. Kada bi koji parizlija sedeo sada na teraci kavanskoj, ustanovio bi da je na »K6rutu« promet veći i život бистар 1 ршиј пебо tamo na »bulevaru Ita-_ lHijana« ili »Kapucina«, Svibanj, mesec ljubavi i revolucije, peni se, vri, i luduje, O, gledajte lica ljudska! Ružičasta, crvena, bleda, kao na kolorisanim fotografijama, Tako teturaju ljudi bolesnoga srca. Zaludu! Naš jogunasti grad još nije dorastao Revoluciji, Svi su nervozni. Infanterija stavlja svoje puške u piramide. Infanterija se ша, infanterija nabada bajonete, infanterija nabija, Infanterija ide nekud u pokrajnu ulicu, Za njom kasaju husari u modrim atilama,. Ali svaki glas i svaka kretnja sablasno deluje, Spasavaju se stotine u zaklone kapija, Budapeš.t je kukavan!

Grad je kljast, Nitko ne zna kamo jurimo, One vrvce пасја. što su poput mreža sapele telo ulica, šine tramvajske, stoje puste, a naši nervi, novine, koje inače uredno deluju, sada su nam otkazali

355