Nova Evropa

mržnje osećao, a to znadu i svi oni Jevreji s kojima sam došao u bliži i dalji doticaj, to odbijam od sebe tu potvoru jednom za uvek, još i pre nego što se pobliže pozabavim takozvanim »jevrejskim pitanjem«. Možda me zato obedjuju s »mržnje« što kadikad Jevreje nazivam »Židovima«? Nikad nisam ni pomislio da bi taj naziv mogao koga uvrediti; a osim toga, služio sam se njime, koliko mogu da se setim, jedino kad sam hteo označiti jednu izvesnu ideju: židovstvo, Židov, židovsko carstvo, itd, Ticalo se to uvek jednog pojma, jednog pravca, karakteristike jedne epohe, O tačnosti te ideje može biti spora i može se ko i ne složiti s njome; ali samu reč niko ne može shvatiti kao namernu uvredu . , , .

Možda i jeste veoma teško, potpuno shvatiti četrdesetstoljetnu istoriju jednog naroda kao što su Jevreji — Ja to ne znam, Ali što znam pouzdano, to je da na celome svetu nema nijednog naroda koji se toliko tužio na svoju sudbinu, koji je toliko kukao radi svojih pDonižeojia i stradanja, i svog mučeništva, kao Jevreji, Čovek bi doista mogao pomisliti da to nisu oni koji vladaju Evropom, Pa alo oni to i čine samo na berzi, to ipak znači da drže u svojim rukama politiku, unutarnje prilike, i moral države, Neka je plemeniti Goldštajn i umro

za slovensku ideju, — ta bi slovenska ideja, i »slovensko« pitanje, bili već davno rešeni u korist Slovena, a ne u korist Turaka, da židovska ideja nije bila tako jaka u svetu .... Ја ipak ne mogu

sasvim da verujem jadikovanju Židova, da su oni baš tako užasno poniženi, mučeni, i odasvud bijeni, Po mome mišljenju, nosi ruski seljak, ili uopšte niži ruski narod, Još mnogo veće terete nego Židovi, Ne treba smefnufi s uma da su, u isto vreme dok Jevrejin nije imao jedino to pravo, da sebi slobodno bira svoje boravište, dvadesetitri milijuna ruskog naroda živelii trpeli u kmetstvu, a to je, držim, mnogo teže negoli slobodan izbor mesta boravka, I zar su ih Jevreji tada žalili? Koliko ja znam, nisu; a opširniji odgovor na to pitanje dobiće na zapadu i jugu Rusije, I tada su Jevreji vikali i tražili prava, koja nije imao ni ruski narod; naricali su, da su mučenici, pa da će se od njih tek onda moći tražiti da udovoljuju svojim dužnostima prema ruskoj državi i ruskom narodu, kad se njima dadu veća prava, Onda je došao Osloboditelj i oslobodio je ruskog seljaka, i — ko je bio prvi da nasrne nanj kao na svoju žrtvu? Ko se koristio njegovim slabostima? Ko ga je zapleo u večne svoje zlatne mreže? „. , ., Šta se tiče Židova, da li se iznurava ruska snaga; kad on svoje strpa u đžep, on kreće dalje, Znam da će Jevreji, pročitavši ovo, povilkati, da to nije istima, da je to kleveta, da lažem, da verujem ovakim naklapanjima samo zato što ne poznajem njihovu »četrdeset stoljeća staru istoriju« , , , . No pre desetak dana čitao sam jedan vrlo karakterističan izveštaj u »Novoe Vremje« iz Kovna: »Jevreji su votkom upropastili celo litavsko stanovništvo, i jedino je katoličkom sveštenstvu pošlo za rukom da od još veće nesreće spase taj siromašni svet, preteći mu paklenim mukama, i obrazujući udruženja za umerenost.« Obrazovani izveštač stidi se, pomalo, za svoj narod, koji još veruje sveštenicima i paklenim mukama, pa zato dodaje, da su se, osim sveštenika, složili takodjer i bogatiji ljudi onog kraja, da osnuju seoske

375