Nova Evropa

je postigla klasičnost, biće važan sastavni deo svih budućih pesničkih kompozicija i simfonija, Saučešće u bolu bezbrojne braće koja trpe, u njega je veliko kao u Dostojevskoga, Gde se svi okreću s gnušanjem, on još voli i ljubi. Kao potomak velikog hrišćanina Komenskoga, i etičkoga mistika Čelčickog, Bržezina traži realizaciju teoloških dogmi, realizaciju vere u životu, On je, kao mistik, protiv jednostranog racijonalizma, ali nije protiv razuma; jer sam veli, da je cilj razvoja, da se jednom sva braća podignu i da shvate ono što danas muči samo duše nekolicine izabranih duhova,

Bržezinina poezija ima duboku kozmičku perspektivu i kozmički polet, jasnu viziju i moćnu ekstazu, Njegova mistika i filozofija religije bile bi, poput Svedenborgove, u stanju da postanu temelj jednoj sekti, Njegova poezija nije za čitanje, ona se mora studirati, U pismu S. Boušku (»Nov} Život«, 1896) piše Bržezina: »Kakvi su čitaoci bili moj san? Čitaoci s dušom bogatom vlastitim bogatstvom, kojima moja pesma to bogatstvo pokazuje i uvodi ih u vlastite riznice, svetli im po njihovu vlastitu putu,.,. Meni bi bilo malo ono što se obično tvrdi o umefniku: da peva sam sebi, Stvaralački umetnik bez umetnika koji prima i ponovno stvara ne znači mi ništa,... Po mojoj poetici, delo nije još izradjeno kad izadje iz ruku autora, Nije gotovo. Cela generacija ga stvara, stotinu mozgova na njemu rade,« U pismu kiparu Bilku, svome umefničkom blizancu, piše on: »Idem osamljen kao i Vi, Neki blude po mome delu kao uz reku, zahvaćeni ritmičkim udaranjem valova, ali ne dolaze onamo gde izvire, ni do ušća gde se sliva u večno more, Možda se te stvari ne mogu ni kazati samo rečima: naše reči su radi greha izgubile svoju slavu.«

Bržezina je velik pesnik i dobrotvor čovečanstva, jer »onaj koji nam zna pokazati neku novu liniju, neku neslućenu perspektivu, iz lepote stvari i sveta, taj je naš dobrotvor, jedini i nezaboravan,« (»Lepota sveta«),

Jovan Kršić.

(О. Бржезина. Циљеви.

Онима, који живе у наше време, суђено је да чују што земља у досадашњој својој историји није чула. У гласу њезиних ветрова и ватара, у ударању мора и рушењу хридина, подигао се нови глас, у исти мах ветар и ватра, море и земљотрес: глас гомиле. Хиљадама година је као жеравица горео у дубинама живота. Црвени и љиљанови пламенови његових уздаха и нада немо су шибали кроз крв оних што воле. Али ноћ је лежала над Мноштвом: оно се у немиру кретало од земље до земље, остављајући за собом угљене трагове својих ватара, и гробове. Ужас тајне чувао је његов исток и запад. Обожавало је луђаке, чоји су га гњечили као глину, а из свог плодног крила давало живот мудрацима, који су га презирали. Трпело, као што трпе поља разрована свим плуговима, копитама, и црвима, и шибана кишом, нема и отворена, награђивана само дугим, љубазним погледима сунца и звезда. С каквим демонима и грдосијама

133