Nova Evropa

zli dusi, I le, odjedanput oseti kao neku malu olakšica!,,, Opazi da mu noge lakše odmiču, a veštica kao da mu manje pritiskuje ramena, Kao da se opet počeo doticati nogama guste trave, i kao da u njoj više ne vidi ništa neobično,«

Svih molitava, svih zakletava, koje zna »filozof«, — on ih se seća sad: Isukrst ili Sakja-Muni, Eni Bezant ili Blavatskaja, ili Stajner, — neko mora da pomogne! I doista, pomaže volja k oslobodjenju, napor besmrinoga Duha, koji se krepi »molitvama« i »zakletvama«, — опоба дића koji se opet setio da ne sme biti ni »u« materiji ni »pod« materijom, nego uvek i jedmo nad njom, Kroz tmurnu i maglovitu evropsku noć osećaju se, poput jutarnjeg povetarca, nove i sveže struje, Crni »srednji vek« savremenosti primiče se svome kraju, koji mora doći, Treba samo dostojno dočekati zoru lepših danš, novu obnovu,.,. Imalo je već u novinama, da je jedna grupa američkih inžinjera organizovala društvo za proučavanje mističkih pojava, odnosno mističkih nauka, Zamislite: inžinjer-mistik, inžinjer-teozof, — zar to nije u stvari »filozož«, filozof koji je savladao u sebi mrtvu kulturu, koji je »uzjahao« »vešticu« kojoj je dosad i sam služio? —: .

»Napokon, poput munje, istrgne se ispod babe, i skoči joj za vrat... Ona (veštica) divljački zavrišti, spočetka besno i preteći; no kasnije sve slabije i blaže i ljubaznije, dok joj najzad gdlas nije zvonio tiho, da se jedva čuo, kao glas srebrnog zvonceta, koji mu je prodirao do u dno duše, I nehotice sevnu u njegovoj glavi pomisao: »Da li je to odista još ista baba?« ,,,

Filozof baca sa sebe vešticu i hoće da je ubije, Ali se ona u isti taj čas pojavljuje pred njim u majvećoj omami svojih čara i svojih opasnih i sablažnjivih lepota —:;

»Pred njim je ležala prekrasna devojka, sa raspletenom bujnom kosom i trepavicama tankim kao strele, Homo zadrhće kao list na vodi, Oseti u duši žalost, čadno uzbudjenje, i bojazan koja mu došle nikake nije bila poznata, I dade se u beg što je ђојје тобао,,. «

Možda je slična osećanja proživeo i Dostojevski, najveći ruski borac za oslobodjenje čovečanskog duha od ropstva bezbožne spoljne kulture, kad je, ubivši u sebi Evropu, iznenada osetio »žalost i nekako čudnovato uzbudjenje«: »Zemlja svetih čudesa«, »druga otadžbina« (pa možda čak i prva!), »groblje dragih pokojnika«, — eto kako om naziva Evropu, rečima koje liče na suze, I ko bi se inače, od onih koji su već ugušili u sebi blistavi ideal nove »vavilonske kule«, moderne civilizacije, mogao uzdržati od većeg iskušenja i greha, od sažaljenja, od nežne i opojne nostalgije za zlatnom evropskom jeseni? ,,.

Svako zlo postaje samo veće i opasnije u času kada umire,

148