Nova Evropa

боуа Јера 1 sjajna pesma nosi ma sebi tragove mnogobrojnih i najrazličitijih uticaja, Knez D,. Svjatopolk-Mirskij, kritičar oštar u karakteristikama, iako pokadšto i paradoksalan u svojoj oceni, tačno je ı fino rekao o Jesenjinu: »NjeSova је poezija neposredna, najivna, romantična, — on nije nipošto. radnik. U njegovim stihovima zvuči elemenat ruskog narodnog pesništva, stare lirske pesme i nove „častuške ; kao u ovima tako i u пјеба nerazdvojno je vezana setna, elegična tuga s bujnim jogunstvom bundžije.« Jesenjin nije našao svoj put nesamo kao pesnik, nego je proživeo i ličnu tragediju, Nakon dugih i teških godina političke oluje osetio je potpuno nezadovoljstvo životom, priznajući potpunu neplodnost i uzaludnost svojih gdrozničavo-vatrenih traženja. On je uvideo da da je. deset godina burnog lutanja dovelo na koncu konca u ćorsokak, da je svoj život besplodno utrošio u huci-buci, Tugom je prožeta jedna od najboljih njegovih pesama, u kojoj on obračunava sa svojom desetgodišnjom delatnošću. Njegovu bodrost zamenila je potpuna depresija, i mračna da je melankolija zahvatila. Osećajući približavanje kraja svog životnog

puta, on se kaje za svoju mladost — bujnu, pjanu, i nevaljalu. On zna da je zaslužio svoju kaznu, »zato što promuklom i nevaljalom pesmom nije davao spavati rodnom kraju«... I on

strasno traži duševni mir, tuguje za domaćom udobnošću i ljubavlju, koji su za njega već nepristupačni, jer je na kraju svog kratkog bučnog života {pesma »Mećava«). Pred samu svoju smrt napisao je Jesenjin jednu »Pesmu«, koja ne odiše naročitim umetničkim vrlinama, ali zato poražava svojom iskrenošću. Tugom zagrobnom ovijena je cela ta pesma, pesnik oseća približavanje smrti, U toj se pesmi jasno vidi јак 1 пеозропу иНсај Кођсоа, Којеба је оп inače znatno nadmašavao ·svojim talentom,

Jesenjin — to je vatromet, koji je buknuo pa se ugasio. Lav Trockij, u mekrologu što ба je posvetio pesniku {u »Pravdi«), rekao je, da se Jesenjin ne može nazvati »pesnikom Revolucije«, jer su njeBđova poezija i revolucija u suštini svojoj oprečni; on kaže: »Pesnik {Jesenjin) nije bio tudj revoluciji, ali joj je bio nesrodan. On je intiman, nežam, liričan, a revolucija je javna, epična, katastrofalna. Radi toda je i kratki pesnikov život svršio katastrolom... Jesenjin nije bio od ovoga sveta, On nije pesnik Revolucije.« Da, Jesenjin nije pesnik Revolucije, — ali je njena žrtva, Strašni revolucijonarni oluj zahvatio ба je, i iščupao iz korena kao kakav mlad nedorasli hrast. Njedovom smrću nestalo je jednog sjajnog samoniklog talenta. Neumitna sudbina nije mu pružila mogućnost da se razvije, ı da dopre do svoje prave i još neprobudjene snage,

Nibolaj J. Fedorov.

136