Nova Evropa

_ бита 1 pučanima, vjerojatno je da su njihove misli došle bile i do ovih pronicavih ribara,

S druge strane, treba imati na umu da je sve ovo napisao jedan sedamdesetgodišnji starac, koji je imao svoje nazore O pjesništvu. On je svoje »Ribanje« napisao u obliku poslanice. Već njegova starost i istinoljubivost mogu nam dati garancije za istinitost samog dođadjaja, kao i sam književni oblik djela, koje je zapravo jedno dugo pismo. Literarni istoričari su utvrdili, da se opisi u ovom djelu »odlikuju realizmom, sasvim neobičnim u XVI stoljeću, nesamo za hrvatsku nego i za evropsku književnost uopće« (Petrovski), Moguće da su baš pjesnikove dodine, i književna vrsta u kojoj je napisano djelo, imali velik utjecaj na realističko prikazivanje dogadjaja; ali će svakako biti odlučivali u svemu tome i pjesnikovi nazori o životu i poeziji, Nalješkoviću piše Hektorović, na petnaest godina prije nego je napisao »Ribanje«: »Za mene niesu pjesni, sieda je sva brada«. Pjesničenje mu je dakle od ovoga svijeta, za mlade ljude, a ne za starosi, u kojoj mu godine govore, kako kaže u poslanici Gracijozi Lovričevićevoj: »Diliti od svita spremaj se, nebore«, Ozbiljnosti njegovih godin4 ne pristaje ondašnje pjesništvo puno erotike i romantičnosti, koje su svojstvene mladosti, zato je prirodno da je onda, kada je poslije petnaest бофта počeo pisati »Ribanje«, nastao u njemu neki kompromis u shvatanju poezije, pa je zato ovaj njegov pjesnički rad ispao starački i realističan a po tome blizak životu i istini, Da li je tako bilo i u njegovu ranijem stvaranju, teško je reći, jer nije sačuvao svoje pjesme iz mladih dana. Ali iz svih ovih razloga, manje će čovjek biti u zabludi, ako drži da su Paskoj i Nikola bili sasvim onakvi kako ih pjesnik prikazuje, ne8o ako drži da im je pjesnik pridao svoje, odnosno Marulićeve i Diogenesove, misli:

»Da su ljudi mnozi viditi priprosti, zlorušni, ubozi, a imaju dosti,

jere s takim ljudi budu prebivati razum, pravi sudi i njih odivati, kripost š njimi zato otajno pribiva kakono i zlato, ko zemlja pokriva.«

Hektorović otkriva u tom priprostom čovjeku što su rijetki njegovi savremenici vidjeli, pa što i danas rijetki vide, jer gledaju svijet i život po spoljnim prividnostima, jer im je ugladjenost prividne spoljašnosti mjerilo unutarnje čovječje vrijednosti, Naš se je pjesnik toga oslobodio, on je svladao u sebi »smradnu oholiju« i bio je »svim mišćanom ljubak«, jer je imao srca za njih, imao duha i volje da nazre ono što je bitno u

čovjeku. On vidi kako oni: »iznutra budu stan čudnomu umiruju«, i zato kaže:

411