Nova Evropa

Veličanstven stroj povezanih ljudskih snaga, sažetih iz mišica i uma, Što se neprestano pokreće u nastojanju da otkrije sve tajne snage Које lutaju zemljom, pa da ih sputa i postavi u službu čovjeka, Stroj gonjen uz pjesmu nadahnuća za bolji život sutrašnjes čovjeka, za pravedniji, mirniji, i skladniji život ovdje na zemlji, i gdje postepeno umiranje tijela ne nosi bol, nešo mirni i odredjeni prelaz. Rad sveukupnosti za sveukupnost, kad si siguran da je sutrašnjica tvoja više nego današnjica; i kad si siguran, da te ona ne može iznenaditi, prevariti, ili čak kao bezvrijednu stvar baciti na ledinu, ili izložiti na garište propadanja.

Vjera u sutrašnjicu, vjera u budućnost, vjera u sunčane dane svoje djece, svoga potomstva, djece svoga naroda i svih narod4, i tako postepeno penjanje do vjere u sunčane dane čitavog ljudstva, Jer zašto nas uvijek proganjaju ista pitanja, сада се susrećemo sa skupinama djece i mladeži; šta čeka ove cvrkutave ptičiće u životu? Kakovim li patnjama idu omi ususret i na kojem li će možda ratištu i njihovi životi beskorisno trunuti? Zašto uvijek te tužne misli, i što je ono što nas steže u srcu, kada nam se duh napne da prostriže tajanstveni veo sudbine svoje djece? Nesigurnost, velika mistična nesigurnost, koja nosi možda nenaslućene patnje i neizbježive opasnosti, Ko smije za takova vremena radjati potomstvo, bez grijeha i bez griže savjesti? A. ko će opet donesene na svijet sa mirom i zadovoljstvom ostavljati?

Eto nam sadašnjice, Eto opravdanje za ono vječno озјебапје пезбитпозн, Розђефшсе 105 duševnog stanja vidljivo iskaču na svim granama ljudske djelatnosti. Treba povratiti čovjeku izgubljeni mir, Treba mu uskrisiti vjeru u sigurnost života, Stvoriti u njemu uvjerenje o opravdanosti i koristi i najvećih naporA, Treba posijati zemlju idealima o traženom ljepšem redu, pravednijem poretku, i ugšodnijem životu. Treba stvoriti sliku novog društvenog i državnog života na preoranom darištu starih nezaboravljenih a više nemogućih ideal,

TI ova naša zemlja, uz bezbrojne druge, luta i tapka u mjestu, bez odlučnosti, bez snađe i zamaha, da podje bezobzirno novim putevima i da izbaci sebe i narod iz strašnog kaosa i pometenosti u koje ju je ubacila preduga bolest svih starih dotadđanjih težnja, ideal, i vrijednosti. Ako tvrdi žuljevi radnog svijeta održe zemlju od materijalnogš propadanja, zar neće biti isto tako dužnost narodne inteligencije, da zemlji podignu klonuli dah? I to samo inteligencije, i jedino inteligencije?

Пт, Гоо Кође. |