Nova Evropa

on je u književnoj analizi markirao i analizu vremena, i naše uznemirene aktuelnosti, za koju precizno kaže, da je »doba tranzicije i prijelaza«, dotaknuvši se svagdje krupnih momenata našeg socijalnog i političkog zbivanja, te dajući tako, па ovim stranicama, ozbiljnu kritiku života. Na taj način uspinje se na poziciju pravih kritičara, koji su u svojim književnim sudovima ujedno i inspiratori same epohe, u kojoj se kreću i sa kojom žive i saosjećaju,

Aktuelnost, taj teški, flujidni, i vječno razvijajući se pojam, kome se ne može da postavi krajnja tačka, našla je u kritici G. Marakovića svojeg tumača i svojeg saradnika. Daleko od akademizma naših konzervativnih prolesora kritike, koji završuju svoju katedralnu karijeru time što se upuštaju u analizu sitnica, te se igraju kritičara kritike, pretačući stoput istražene literarne i neliterarne motive, G. Maraković unosi u svoju kritiku aktuelnost i dah života, impuls jedne potresne misli, interes savremenika za svu staloženu erudiciju dubokog8, пехатогепов intelekta.

Bilans koji dobijamo u ovoj analizi, nije — u svojoj suštini — najpozitivniji za naš književni život, Kritik skepse i relativizma dao bi — komentarišući ovaki bilans — notu subjektivne melanikolije, koja u doba pigmeja i sitnih intriga, a ipak dubokih i potresnih duhovnih aspiracija traži genije; G. Maraković, naprotiv, iako poznaje velike pisce i pravilno cijeni njihovu vrijednost i dubmu, ne pada u feljtonističku desperaciju, nego je spiritualizuje posmjehom svoda konstruktivnog i pozitivnog optimizma. A omdje gdje smatra da je umjetnički akt dosegao savršenstvo svoje realizacije, on se unosi u dubinu samoga problema, nastoji riješiti da u svim nijansama, ostajući stalno osjetljiv za trzaje čitavog umjetničkog kompleksa.

Dabogšme da i kritika G. Marakovića ima svoje negativne momente, prelazeći često u pozicije, doduše saglasne sa svojom filozofsko-moralnom pretpostavkom, ali suprotne estetskim faktorima. Ponekad G. Maraković sa čisto moralne pretipostavke prelazi u moralizatorsku, i postaje cenzor, Ili, u izvjesnim časovima, iznoseći opće i principijelne робједе па Кпјževne vrste, ponavlja i suviše poznate definicije, ostajući pomalo svojevoljno i svjesno udaljen od najmodernijih shvatanja. To je i razlog uslijed kojega je ostao dalek shvatanju modernog romana, onako kako se on, recimo, izrazio u cijeloj svojoj bolnoj ali dubokoj kompleksivnosti u delu Marsela Prusta, Tako 1560 1 пјебоуе паротепе о autobiograliji ne donose пајnovije revelacije, niti naslućuju autobijogralfiju kako se ona manifestovala, naprimjer, u Papinijevu »Svršenu čovjeku«, ili čak i u Ujevićevu »Ispitu savjesti«, koji još uvijek ostaje jednim od najlirskijih filozofskih autobiografskih fragmenata naše po-

186