Nova Evropa

vatska«, na Sušaku godine 1882, pod naslovom: »Pogled na razvitak ruskoga društva i literature« {vidi str, 210, 219, 228/9) U tome veoma instruktivnom prikazu ruskogša društva i novije literature ruske, sve tamo do početka Osamdesetih Godma, spominje Milarov, medju istaknuthijim predstavnicima ruske književnosti Devetnaestoša Stoljeća, na više mjesta i Dostojevskog, Tako, govoreći o ruskim književnicima koji su se svojim književnim radom, pa i životima, zalagali za progresivne ideje ruskoga društva Četrdesetih i kasnijih godina, i potimence tražili od državne vlasti (»smrznute u svom tradicijonalnom despotizmu«) oslobodjenje naroda od kmetstva: »Turgenjev je nekoliko puta bio zatvaran i šiljan u prodonstvo, Dostojevski je bio osudjen na smrt, ali je bio pomilovan i prognan na nekoliko godina u Sibiriju, a Hercen je sasvim morao ostaviti Rusiju; ali oni ni u prođonstvu ni u zatvoru ne popustiše od svojih načela, i dalje radiše na oslobodjenju«, Milarov spominje Dostojevskog i kao sljedbenika ideja Bjelmskoša, oca naprednije ruske kritike: »Veliki dio najboljih ruskih pisaca, od kojih neki živu i danas, otpočeli su svoj rad u doba kada je Bjelinski bio na vrhuncu svoje kritičke djelatnosti, Turgenjev, Nekrasov, Dostojevski, Gončarov, Pisemski, Iskander, Družinjin, počeli su pisati Četrdesetih Godina našega stoljeća, Svi oni mnogo imadu zahvaliti Bjelinskome, što im je on pokazao put i način, kojim će moći najbolje koristiti književnosti i društvu... U tom smjeru javiše se duboke socijalne i psihološke studije — TOmani Dostojevskoga, Gončarova, Černiševskoga, Krestovske, Ščedrina, Boborykina, Mihajlova, Ardova, koji, vodeći borbu za društveni progres, u isto doba svojim istinitim opisivanjem života dadoše stanje, te umne i moralne osebine društva, te prema tome radiše na zadovoljenju njegovih potreboća i stvaranju boljih odnošaja,« Ova Milarovljeva spominjanja Dostojevskog, koliko sam mogao ustanoviti, valja uzeti kao prve i najranije vijesti o Dostojevskom na našem jeziku, Prvim pak iscrpnijim obavještenjem o Dostojevskom, kojim se definitivno skreće pažnja naših pisaca i čitalaca na F. M. Dostojevskoša, valjaće smatrati već spomenuti prikaz života i rada Dostojevskog u »Vijencu« za godinu 1883, gdje je Pran Celestin, tadanji profesor Zagrebačkogš Univerziteta i odličan poznavalac Rusije i ruske knjige, dao lijepu informativnu sliku života i rada F. M. Dostojevskoga. Ovaj Celestmov prikaz, čini se, bio je od odlučnog značaja za prvo poznavanje Dostojevskogša kod nas i za početak prevodjenja njegovih djela na naš jezik,

Uzmemo li, medjutim, pitanje prvih svjedočanstava o Dostojevskom kod nas u nešto širem smislu, pa povučemo u račun sve vijesti o Dostojevskom koje su zabilježene na našem nacijonalnom teritoriju, onda prvo svjedočanstvo o Dostojevskom kod nas seže čak u polovicu Sedamdesetih Godina, dakle ne-

312