Nova Evropa

»Verfolđungswahn«-om, te videći svuda uokolo potkazivače ı »nešto mnogo gore« — kad je o njemu reč, Kao da bih ja mogao imati i drugo8 razloga da baš njega po imenu spomenem a prećutim Imena Grđe Gamulina i Gjure Tiljka!...,

Na što se, prema svemu ovom, svodi taj Cesarčev »nečuveni unikum«, »pravi umikum«, »čin koji za svaku savjesnu i poštenu književnu ı kulturnu sredinu može značiti samo jedan nečuven unikum«, i »,vrhunac vrhunca' te hrabre idre s književnim i kulturnim moralom«? — Evo ma što, — ponoviću ukratko, Ja sam, u reviziji, pripremljen za štampu, pročitao jedan članak Augusta Cesarca o Ivanu Meštroviću, koji sam — kao prijatelj — dobio od ovoga na pročitanje, a koji je opet on dobio od samoga pisca; pa sam se onda, pišući za svoj list o temi koja je bila u vezi s onom temom, osvrnuo uzgred i na mišljenje izneseno u onom članku, neznajući da taj članak neće biti objavljen, Znao sam, da Je onaj koji to piše o problemu Ivana Meštrovića — August Cesarec, i da on želi da se to njegovo mišljenje čuje ı zna, ili drugim rečima: da to mišljenje predstavlja »savremenu stvamost«, na koju je tek dopušteno »osvrnuti se« i iskazati o njoj sud! Jer, to mišljenje — bez obzira da li je objavljeno ili ne, u tom članku, — ostaje valjda mišljenje Augusta Cesarca »o problemu Ivana Meštrovića«? Il, možda, ne? — To neka nam sada objasni August Cesarec. To je sve, I u tome je taj »vrhunac vrhunca' te hrabre igre« i ti »unikumi« u kojima se August Cesaftec »borbeno« osvrće na članke u »Novoj Evropi«.“)

Kao što se vidi, »savremena stvarnost« Augusta Cesarca, u ovom slučaju, ne počiva na argumentima i hladnom razboru već na žučnim obedama i ličnim uvredama. Znajući pod kako teškim prilikama on piše i iznosi svoja mišljenja, za koja još uvek verujem da ih uglavnom brani iskreno i s uverenjem, meni је više žao što nije bio oprezniji nego što se ljutim na njegove »borbene« ispade i izlive; što naravno još ne znači da sam voljan dopustiti mu da se, obnevideo, razbacuje — na moj račun — svojim »književnim i kulturnim moralom«, te »savesnom i poštenom književnom i kulturnom sredinom«, iako je — ı baš zato što je — poznat književnik i publicist. Mogao bi čovek još

") Prvi ovogodišnji broj »Srpskog Književnog Glasnika« našao je za potrebno i umesno da registruje ovaj »borbeno pisan napis« Augusta Cesarca, i uopšte »Savremenu stvarnost«, iz čijih ргћова — već u prvom broju — vidi, da »obećavaju stabilnost takve linije«, naime; nadoknadu »odsustva jednog ideološki preciznog glasila savremenih naprednih tendencij4«... Rado bismo se upustili u raspravljanje o ovom »odsustvu«, kad bismo uopšte

znali — ko upravo uredjuje danas »Srpski Književni Gla: snik«?

39