Nova Evropa

da se može s uspjehom voditi borba na svim spoljnim tržištima, smanjila je i radničke plaće, apsolutno i relativno. Tako i Njemačka, Jer samo jeftim radnik, reduciran na mali broj, pojeitinjuje proizvodnju, ako neće kapital da sam sebe poreče i dijeli dobitak s radnicima. Posljedica: osiromašenje i uprosjačenje radničkih slojeva, i opet padanje potrošnje.

Pravo je imao delegat francuskih radnika Žuho (Jouhaux), kad je — na konferenciji za 40-sabni radni tjedan {u januaru o. 6. u Ženevi) — rekao, da privredna kriza nije prolazna pojava. Nikakvo čudo, mada su novine tu izjavu donijele kao senzaciju. Čudo je, da je to uopće trebalo reći, Valjda zato, što to magi i vrači diplomatskih i gospodarskih vijeća i konierencija ne znadoše ili ne htjedoše da znaju, a što je mogao ne ofkriti neđo vidjeti svaki osrednji razum, koji zna vezati uzroke i posljedice, I samo su sitni stranački interesi u vrijeme izbora u Americi, sitni prema vrlo zamašnim interesima do dna potresene i potresane društvene strukture američke, тоб| паpraviti burzovnu aprilsku šalu od jednog dana skokom tečaja industrijskih papira i viješću da se stanje popravlja. i samo je dobrodušnost nekoga najivnoga Nijemca — Luthera Slavom mogla pronaći ulješnu prognozu: kriza je prešla preko svoga vrhunca!, — kad su njemačke tvornice dobile nešto više narudžaba. Kriza, ili darmar proizvodnje, ili strava, ili srljanje u sve širu bijedu, u sve težu neizvjesnost, traje jednako, produbljuje se i razlijeva, i baca nove povorke u nestašicu, u nesan i iscrpenost, u očaj i bolest, fizičku i mentalnu, — stvarajući u pometenoj demokraciji nedemokratsku prevlast velikog kapitala, a s njom poniženje i stradanje, obimnije i Gore nego u doba пајсгпјеба feudalizma, jer kmet je barem živio na njivi i livadi i imao kruha ma sofri i krova nad glavom. sunca oko kuće i zraka u plućima. Kao da ovo uopće može prestati, gdje je sistem molekularne diobe rada, sistem vrvce, od svakoga radnika stvorio živi automat na ruku mrtvom automatu, stroju, kraj kojeg iščezavaju ljudske egzistencije, i duh se pretvara u mehaničan pokret, u neznatan titraj čitave bučne aparature, u ništa, sa svrhom da se racijonalizuje i poveća proizvodnja, da se ona liši plaća i падшса,

U toj uzbudljivoj utakmici, u kojoj rekord vremena i proizvedenog broja ima da obilježi svedj viši stupanj radne kulture, pada unaolkolo pljeva, otpaci ljudstva, koji se prebrajaju, a na koje se u Evropi barem misli, dok u Americi dosad vrijede samo kao materijal za statistiku, ponešto kao predmet za eksperimente milosrdja, a odnekud i nemila stvar, koje se počinju pobojavati, A broj njihov postaje sve veći, u pravilnom odnosu sa porastom krize, Jer u čemu je »kriza«? — 5 еугорзкоб, ћитапов беф а; и уебет Ш тапјет mnoštvu onih koji žive ili umiru, plitko ili duboko, pod minimumom egzistencije.

110