Nova Evropa

„Sınota“ Dinka Зипипомса,

(Mesto priloga koji nam je Dinko Šimunović obećao za ovaj broj, donosimo — iznenadjeni smrću našeg odličnogš pripovedača i Jedinstvenoš poznavaoca Dalmatinske Zagore — njeđovu prelepu pripovetku »Sirofta«, tako karakterističnu za uži zavičaj i njegov i Meštrovićev, Ostavljamo da opširnije prof8ovorimo u »Novoj Evropi« o Dinku Šimunoviću kao piscu i čoveku u idućem broju, povodom njegova nesudjenog 60, rodjendana, koji smo nameravali proslaviti,

»Sirotu« prenosimo — sa dozvolom piščevih naslednika — iz zbirke »Sa Krke i Cetine«, koju je izdala Srpska Književna Zadruga godine 1930 (kolo KXXIII, br, 221),

ЗТКОТА, 1

U varošici Dobropoljcima već preho ФЧоадезећ водта о liječnih Uroš Milin, fežačho dijete iz planinshoga sela Orlovače. A on ljebar postade Pao po nehom čudu. Navršivši osmu godinu, stiže ga nesreća: u Crnim Potocima izgubi nešto Бога, te, bojeći se domara, pobježe, i dugo lutajući prispije u grad. Tu Sa uzme nehi imućan frgovac, pa, neimajući suoje djece, ne hfjede vratiti Uroša. Iste godine posla ga u šholu, i faho dječab postade šfo nijedan iz njegova hraja. No već odavna posve je zaboravio i dalehu rodbinu i selo, te se priljubio gradsbom žiuvljenju.

Ovom ljeharu nije se moglo reći da je star: jedua mu je pedeseta godina, u fijelu još čio, no ipab se osjećao umoran. Obogatio se i ugojio, varošani ga častili, a on ipaP bijaše fužan i neznajući zbog čega.

Po uvarošhom običaju sinoć je legao Phasno, jer mu samoća bila neprijatna. Još nerazbudjenu javiše mu da ga već od zore čeha jedan momah, nestrpljiv i ljutif, pa hoće da s njim govori. Kroz ovelihe prozore rđdno je sunce poigravalo na njegovu mehom ležištu, laste hupile se da otputuju, pa lijetale i curbutale, a ogranci goleme lipe moPrim listićima freperili uz pondžer i na sunčevim zrabama blistali. No liječnib Uroš nije mario ni za lastavice, ni za lipu, ni za blijesah sunčani: ispi feh polovinu čaja što mu ga doniješe, lijeno savi i zapuši cigaretu, pa stade čilali novine.

Osim vremešne Luhre, u cijeloj bući bijaše sam, a hočijaš je ležao u staji. Žena mu je davno umrla, pa je Боћоро 1 хаboravio, no imadjaše od nje poroda: dvije Pćeri udate za оћcire živjele negdje daleho, a četiri sina, fabodje dobro патјеšfeni, nastanili se u gradovima i Padibad se pismom javljali. Uroš Milin oženio se mlad, te mu i sinovi i Pćeri narastoše dob пјева još nije savladala starost. Mogaše biti zadovoljan, no

375