Nova Evropa

nehahovih [астапа' ), ртре!аХа“), Бојг зе обованХе дисапе Ста, bao šfo su oni Рида ргодјозто. Код паз fo ne može bit! Mi fo odmah sataremo!

— A haho? I za vas imade zabon!

— Jma i nema... Davno je bilo, i mogu fi reći... Naselio se u Ponihuama nehi čovjeb iz grada, mlad i dosta naočit, samo šfo mu hosa bila crvenhasta i zarudjena, Pao na gubavu janjefu. Sazidao Pućicu, namjestio u njoj hrčmu i dućan, fe stao prodavati svahojaha čuda, što u našem selu nihad ne vidješe. Pleo i meo nehim suojim jezihom da crhneš od smijeha, ali naša ženshadija grnula h njemu i stala domarima brasti žito, maslo, UUMU... a, meimajući novaca, i druge slvari nosila u njegov budžah. Naši se dogovorili... i jedne noći izgori fa buća do femelja, a onoga prhelaša nestalo... Došli žandari, došli lacmani i šhrivani ), pa mota}, ispituj, ali sujedoba nema ... Pojela ga noć!... I od [оба dana u nas mirno: suoje frude sami uživamo, pa ne dolazi niko da ga i zoveš!

Sad su se spuštali niz breščić, i pred njihovim očima ubaza se dolina manja od one hojom prodjoše, i jedva gdjegdje medju nishim druetima uvirila hućica. No i oudje se šarenila jesen i mirisalo ništa manje nego putem bojim su se provezli. Tu nije bilo mnogo obradjena polja, nego većinom nishe šumice i prosfrani pašnjaci. Do jednog suha potoPa i Pamenog mostića stršila hućetina od fri zboja, a gore i dolje nizao se dugi red hrupnih slova.

— Vidiš li, čovječe božji, šta je ovo? — zapita Milin. — Tu је »Mljeharsha Zadruga« i »Zajmovna Blagajna«, pa nemoj reći da je ovo slabo. Težaci se pomažu...

— Drž taho, bume!... ali otbad je načinjena ona Puća, seljaci nemaju ni novaca ni mlijeba! A znaš li bo je ovo čudo postavio? Dobauvili nehog čovječića iz Talije, ev' ovolicnog, a imena mu ne možeš izgovoriH. Njihovim se obogatio a sbidaju mu bapu!

Mladi Gavran se je zasmijao fabo da je Uroša zazeblo u srcu pa nije znao što će odgovorit. U riječima foga momčefa hiptjela mržnja, a u smijehu poruga, što bilo vrlo fešbo čuti u onome suvijeflom, fihom jufru punu jesenshoga mirisa. No odmah zatim Gavran se nasmiješio blago i sažaljevajući:

— Svi ste vi lacmani čudni! Lanjshe godine zabasao nebi iz grada, pa videći našeg utovljenog Bibana reče mi da ва donesem na pazar. Bog mi je dao prilično snage, ali da sam i Kraljević Marko, ne bih ga mogao donijeti. Što misliš, htjede li ono lacmanče da mi se naruga?

*) Ljudi koji se odijevaju i žive po gradsku, **} Onih što govore talijanski, **”] [Pisarl,

379