Nova Evropa

formiramju suda i mišljenja o Rusiji kod evropskih čitalaca. Mnogi zapadmi intelektualac gleda ma rusko društvo, i na blisku rusku prošlost, kroz prizmu Turgenjevljevih djela, potpimo putštajući s vida, da pjesnici predstavljaju odredjene individualnosti, obično vrlo originalne, te da vide i reprodukuju realni svijet kroz osobime te svoje individualnosti, Osim toga,

u svim fazama pjesničkog stvaranja — od prvoša još пеjasnog nacrta :djela do konačne obrade — na pjesnika moćno

utiče književma tradicija ili književna škola. Kako stoji stvar u tome pogšledu sa Turgenjevim? U kakovu su odhosu prema ruskoj realnosti njegova umjetnička djela? Da li nam ona daju široku i potpuno objektivnu sliku ruskog društvenog života u njegovo doba? — To su pitanja na Која bi da odgovori, bar donekle, pisac ovoga članka, zaustavljajući se ovdje samo na prikazivanju kod Turgenjeva ruskih intelektualaca, i to muškoga spola,

*

Gotovo na svim djelima Turgenjeva, u kojima prikazuje Život ruskih intelektualaca, leži pečat neke bolećivosti i madalksalosti, Uzrok je tome u naročitom izboru junaka, kojima je sam autor nadjenuo vrlo zdodan epitet »suvišnih ljudi«. TI kako Je neiscrpno nmadđahnuće Turgenjeva u ovoj oblasti! Koliko je šaremilo i bogatstvo imdividualnosti! Tu imamo ljudi svih uzrasta, od dječaka do staraca, jadnih slabića {vrste Pjetuškova), i tipova, kao Bazarov, koji Jačinom karaktera i nehotice imponuje čitaocu; mekušaca, koji žive pretežno srcem (Као Lavrecki) i entuzijasta vruće glave ali hladna srca, kao Rudjin; ljudi koje je isušila vječita refleksija i samoanaliza (kao autora »Zapisaka suvišnoga čovjeka« i »Hamlet iz Ščigrovskoga Sreza«), тарадпјака i slovenofila, reakcijonaraca i revolucijonara. Cio svijet za sebe, bogat i raznovrstan! Ali svi ti predstavnici ovoga svijeta, uprkos svoj prividnoj raznolikosti, imaju jednu zajedničku crtu: svi nikako ne umiju da nadju sebi mjestoma sumcu, koristan posao koji bi ih zadovoljio; svi žive u stalnoj disharmoniji sa društvom u kome se malaze. Jedni još uvijek nešto traže, u vječitom duševnom nemiru, dok su drugi već postali hladni i apatični; jedni nemarno životare, bez službe, bez rada, bez svakoša ozbiljnijeća zanimanja, dok drugi vrše svoj posao bez volje i ljubavi; treći najzad i rade nešto, ali nešto posve beskorisno i nepotrebno, — jedino ikakva mova ljubavna pustolovina može im zagrijati srce i povratiti u život njihovu uvelu i mrtvu dušu, pa i to samo za kratak čas,

Eto hladnoga entuzijasta Rudjina, vatrena proroka viših ideala, ali čovjeka suha i stegnuta srca: on čas uči ruske veleposjednike, kakve koristi mogu imati od šećerne industrije, iako

452