Nova Evropa

i sam jedva da što zna o toj industriji, čas opet propovijeda modne slobodoumne ideje u školi djacima, zbog čega gubi učiteljski položaj; čas pokušava da napravi plovnu rijeku od neke bijedne male riječice gotovo bez vode, uz to u zemlji gdje nema ni robe za promet; a napokon gine 1848 u Parizu, za propalu stvar, na barikadama, koje su već i sami francuski revolucijonari napustili, — Eto Bazarova, sina vojnoga liječnika i malog posjednika, koji je usvojio jeftm materijalizam i cinizam njemačkoga proizvoda u duhu Ničeova prethodnika Štirnera, koji je tako zbog toda uobražen i naduven da smatra sebe za neko više biće: »Nisu bogovi zato da bi sami pravili lonce«, — kaže on sebi jednom prilikom, preinačujući smisao poznate klasične izreke, Uslijed ovoga gubi sposobnost uzajamnoga razumijevanja s prostim narodom, u čijoj je sredini odrastao, a od koša je uspio da se potpuno duhovno odvoji za vrijeme svoga školovanja, te zapada u čitav niz mučnih konflikata sa plemićskim društvom u kojem se kreće. I Bazarov gine naprasnom i besmislenom smrću, od trovanja krvi, povodom seciranja Jednog tifusnog leša, seciranja u koje se upleo bez ikakve potrebe, jedimo radi toga što mora stalno da glumi pa ma i sam pred sobom, — Eto bogatoga plemića Lavreckoga, sina staroga pristaše Volterovih ideja, koji je cijeli svoj život proveo u inostranstvu, i svoga sina odgojio u istome duhu uz pomoć stranih instruktora po zapadnim uzorima, Svu svoju mladost i znatan dio zrelih godina proveo je Lavrecki u zapadnoj Evropi kao besposličar i vjerni satelit jedne lakomislene kokete; i tek kad je saznao za njeno nevjerstvo, potpuno razočaran, skrhama srca i volje, vraća se u Rusiju — bog-zna zbog čega kao slovenofil —, u lijepoj namjeri da se oduži svojim seljacima, na čiji Je račun toliko godina vodio svoj bezbrižni život, time što će postati dobar gazda na svome imanju, — da »ore zemlju«, kako se sim izražava s izvjesnom afektacijom, Iz zadnjih stranica romana vidimo, da ni oranje zemlje nije donijelo ovome junaku potrebnu utjehu i zadovoljstvo, Uz njega, u istome romanu, nalazimo Panšina, mlada petrogradskog činovnika, па dobrome glasu kod pretpostavljenih, Rkarijeristu i zapadnjaka,

koji — u svojoj petrogradskoj odvojenosti od ruskoga narodnog Života, i u svome birokratskom samozadovoljstvu i zaslijepljenosti — najivno vjeruje u svemoć cirkular4a, ukaza, nma-

redaba, držeći da se ovakvim kancelarijskim radom može ostvariti progres u narodnom životu, Ovaj Pamnšin je, rekli bismo, pravi duhovni predak mmogih današnjih boljševičkih eksperimentatora na žiyome narodnom tijelu, — Eto, napokon, i Neždanova, vanbračna sina jednoga aristokrate, i Маткејоуа, šuraka Sipjagina, »kamerhera« i budućegš ministra, koji su se nahvattali socijalističkih ideja iz propagandističkih brošurA, te

·

pokušavaju nevješto i budalasto da bune seljaštvo protivu

453