Nova Evropa

nije »tirjanstvo«, kao što mije tirjanstvo kada stlignele na putu iznemoglu staricu pod iteškim bremenmom kuluka pa joj to breme uzmete i na svojim da ledjima prinesete cilju,

Poslije Njegoševa »Gorskog vijenca«, za nas Ničeovo tumačenje legende o Dobrom, Lijepom, i Istinitom, nije nikakva novost, Ničeova tvrdnja, da »faktično mjerilo svih religijskih, Н10zolskih, moralnih, i uopće životnih vrijednosti jeste sila«, imade potvrdu u Njegoševu djelu; Njeđoš je ovu istmu prije njeda otkrio, i činio je sve da njegov socijalno-politički i filozofski rad ne bude uzaludan zboš toda što bi je idnorirao.,

IV

Smisao Njegoševa »Gorskog vijenca« je u budjenju i jačanju sile u Crnogorcima, tim malim gorskim potočićima, da bi ta probudjena, združena i upotrijebljena njihova sila poslala velikim i najvećim рофоКота, — izvorom prava i slobode njihove, On znade, da »djeistvija naprežu duhove«, da duhovna sila, dakle, izvire iz materijalne, iz »djeistvija«, i da zatim pokreće čovjeka na nova »djeistvija«, pa zato jedan njegov junak dovori: »I bez toga ovo vam je slava na koju se vrsni momci kupe, sposobnosti svoje da ikušaju, silu mišca i brzinu nogah; strijeljanjem da se nadmašuju i sječenjem u opkladu plećah,; da slušaju božju liturdjiju i da vode kolo oko crkve; da viteštvom prsa nabrecaju, To je tamjan sveti junacima, to Svozdeni srca u momcima«, Vojvoda Milija isto tako raspaljuje skupštimu па borbu, za cijedjenje i upotrebu i poslednje čestice sile: »I imaju razlog Crnogorci na nas dići prokletu gomilu: ne smijemo mišta započeti što bi narod k viteštvu zažedlo, što bi svete kosti pradjedovske ogramulo da u grob igraju, a ka guske sve nešto ćukamo, Udri vrađa, ne ostav mu traga, ali Subi obadva svijeta,« Smisao ovih prekornih riječi jeste ujedno i smisao čita“оба »Gorskoda vijenca« kao cjelme, Slijepi Iguman Stefan dolazi medju Crnogorce kao da pripomošne vojvodi Miliji, da se učini ono »što bi narod k viteštvu zažeglo«; priča: »Ja sam mnoša zažedč4 kandjela na oltaru crkve pravoslavne; pa sam slijep doša medju vama, da podžežem koliko uzmošu i vaš oganj sveti na oltaru, na oltaru cnkve i poštenja«.

Sili koja se ovako raspaljuje, da se razbukti do grandijoznih dimenzija, suprotstavlja se sila većeS potoka, sila turske carevine, u koju bi trebala crnogorska da se utopi kao »manji potok«. Njegoš »Gorskim vijencem« sažima svoje kamenje, ne bi li iz njega iscijedio koju ap, više, da nadjača tursku bujicu, »Veći potok« nema živa izvora, njegova je voda izlivema iz zalutalih oblaka i brzo će se rasplinuti, mada će ostaviti za sobom pustoš, Turke nosi njihova fizička sila, koja nije za njih orgamski srasla, jer nije izavrela iz njih pod snažnim životnim

550

у