Nova Evropa

0 ти је Боб дао уеби зПи пебо да ји тоге зуџда бајебод шпа prilike upotrijebiti, Njegoš se bori protivu takve upotrebe sile suprotstavljajući njenim nosiocima junake sa silom i etikom Мика Mićunovića,

Neko ko posjeduje moćno sredstvo, ne treba još da smatra da može i treba sve što se njim daje postići i učiniti, Osraničenje u upotirebi sile Njegoš je dao u čojstvu. »Ne trebuje carstvo neljudima, nako da se pred svijetom ruže«, Što će sila omome koga ne krasi vrlina čojstva, Protivu zloupotrebe sile vodi se u »Gorskom vijencu« borba na taj načm, što se toj zloupotrebljenoj suprotstavlja živa, organska, ljudska sila, junačka snaga i čojsko viteštvo, »Divlju pamet a ćud otrovanu divlji vepar шта, а пе čovjek«, otpisuje vladika Danilo Turcima, potsjećajući ih na to da sila nije za to da se njom učini sve što dopušta »divlja pamet a ćud otrovana«, Tipični primjer junaka, koji imade granica u upotrebi svoje sile, jeste Vuk Mićunović, Ta markantna Нбита 17 бајепје Мјебобемћ јипака !гобо 5е pridržava etike čojstva, koja mije dogmadička, ali koja se u datom momentu odredjuje njegovom savješću i uvidjavnošću. Njemu je Njegoš ukazao najveće povjerenje oslanjajući se na njega samoša, da svoju silu upotrijebi samo u okviru dopuštenja jedne gorštačke пепогпштапе (»оуе боге пе (гре гебше«) etike, kojoj je sam i prorok i poslušnik, Govoreći o podgoričkom veziru, Mićunović pravi razliku izmedju njegove i svoje hajdučije: »Zar obadva nijesmo hajduci? Om je hajduk roblja svezano8ša, on je bolji e više ugrabi; ja sam hajduk |фе бопти hajduke, glasnija je moja hajdučija. Ja ne pržim zemlje i narode, ama mnogi Srdni mučitelji na nož su se preda mnom poboli.« Mićunović je siguran u тога оз! зуоба hajdukovanja, on prije učinka ne traži savjet i odobrenje neke druše, recimo nebeske, sile, nedo svojom silom i ma svoju odgovornost vrši ono što treba i hoće, Tek kada izvrši svoje djelo doći će omaj ko је »шпоба zažegA kandjela ma oltaru crkve pravoslavne«, Iguman Stefan, da ih pričesti i bez ispovijesti mičući odgovornost za njihova djela na svoju dušu. Njedoševi junaci nose u sebi svijest o ograničenju upotrebe sile, a Mažuranićevi, naprimjer, traže prethodno blašoslov i okrepljenje s neba, prvo se pričešćuju pa tek onda idu da vrše »bog što sudi s neba«. Njegoševi junaci su sami počinitelji svojih djela, dok su Mažuranićevi samo orudje u rukama njihova božanstva. Sa djelima Njegoševih junaka božanstvo ima da se jednostavno složi bez робоуога, јет ба oni ne priznaju iz straha ili iz kakve obaveze, nedo od dobre volje i potpuno bezobavezno. Kod ovakova роvjerenja Što ga imade Njegoš u svoša čovjeka-junaka bilo bi nelogično da mu pretpostavlja neku silu, koja bi аичбоуаја пјеgovim djelima spolja. :

%

554