Nova Evropa

Prva, najupečatljivija i osebujna priča »Lažov« impresijonira beznadno, kao što je monoton i beznadan ladjarski živci uvijek isti; uvijek jednako sitan, sladan, i čemeran: mali matroz koji je u grad doskitao iz južnih brda, prognat iz rodmo8 mjesta fantomom svoje rječitosti i fantazije radi koje ga krstiše »lažcvom«, koje da pogrdno ime nije nikada ostavljalo, kao sjena, bori se časno za svoj hljeb i bar malo ljubavi i prijateljstva medju drugovima, ali nailazi svadje na prezir, omalovažavanje, i zvjersku mržnju, Pošiba kao samoubica. Dalje protiče koritima voda, prolaze remorkeri, ladjari se opijaju, povraćaju, рзији, koliu noževima, a sunce peče brončane vratove, i vjetar zvižd: medju žicama izazovno, kao divlja ruka kad surovo udari Hi disciplinirane žice na harfi. Mala ribarska ladjica je začas skrhana medju santama, Otac, sa sinom na rukama, skače u posljednji čas iz nje na led, Putuju tako ispod mosta u večernju studen i maglu, a besposličari se na mostu radoznalo čude kriveći vratove (»Posljednje putovanje«), Još dvije priče Žive čitave na vodi: u jednoj, pijani, propali student prokocka svoje zadnje trijezne dane, u vječnoj borbi, da li da se opije i ropski služi, ili da kolje kanibalski {radi žene i ponižema ljudskog dostojanstva u sebi); druga (»Zvrnkapa«) nije uvjerljiva u svom glorificiranom, potenciranom nacijonalizmu koji, u konzekvencama do kojih ga dovodi autor, postaje bespredmetan i fantastičan, u najmanju ruku, — Ne razumijem samo zašto su u ovu Ктј16 и, punu sumraka i pečali, uvrštene dvije posljednje feljtonske, zabavne novele, kad strše i ispadaju neukusno iz cjelokupna mozajika?

Stil Mladena Gjuričića je sasvim adekvatan materijalu koji obradjuje. Tvrde, ćoškaste rečenice, kao od kamenoloma odvaljene, otsutnost običajne sentimentalnost: i bolećivosti koja је redovna kad se Šovori o nama, o sirotinji i malim ljudima, Ooštrina izražavanja, jezik bogat folkloristički, pun ladjarskih i ribarskih termin4, novih u literaturi, poznavanje savskih obala i čitave okolice, — sve to svjedoči o solidnom radu i sve to spada u pozitivne karakteristike ove knjige. Priče žive autohtono svojim speciličnim životom, kakav već када bio. Zbirka se dojima svježe, simpatično, a ono malo izvjesne egszolike koju autor, radi pitoresknosti i interesa, unosi, ne može da nahudi općem dojmu nenamještenosti i spontanosti, Odmata se iako radnja kroz ovu knjigu, kao što se život odmata niz vode, požuri Sdjekada, često tradičan, pa i radnja požuri, i ona tragična, a onda se opet sve smiri, kao talasi koji nastanu kad bacimo kamen u vodu,

Ipak, držim da naslovna stranica akademskog slikara M. Petrova, u svom jasno plavom tonu i u svojoj simbolici, ne odgovara idejno sadržaju, što budi spomenuto samo uz8šred,

1. Kozarčanin.

52