Nova Evropa

sjetku {[>invenzioncella«) ili kakovu sličicu: izgledalo je to dotovo djelom nekog čarobnjaka koji poznaje najprisnije i najskrovitije dijelove književne istorije, ili policajca koji poznaje tajne podvale i omih osoba koje javno mišljenje, nedovoljno obaviješteno, okružuje poštovanjem, Da kažem istinu, kultura i oštroumnost imaju važnijih manifestacija od posjedovanja ovakovih sitnih poznavanja, koja — sigurno — nijesu uzaludna, jer nijedna istina nije uzaludna, ali im je vrijednost vrlo ograničena,« Isti Kroče, pišući o djelu Artura Farinelija (Farinelli) »Dante e la Francia dall' eta media al secolo di Voltaire« (1908), ovako misli o »komparativnoj MKmjiževnosti«: »Ujedno s ovom predrasudom o umjetničkom obliku djelovao je, u kompoziciji Farinelijeva djela, i ostatak jedne predrasude o visokom dostojanstvu koje izgleda da uživaju takozvana: istraživanja КогарагаНупе književnosti, „Polazeći s principa .,. estetskog idealizma, nema nikakove potrebe da se ratuje (piše još Renier na citiranom mjestu) ni protiv takozvane književnosti izvora, niti protiv istorijskog istraživanja utjecaja, samo uz uslov da ovi radovi dobiju različito značenje i različitu vrijednost od onoda značenja i od one vrijednosti koje su, slučajno, imali nekada, Vrlo dobro, Samo treba da: se uistimu pripiše pomenutim istraživanjima različito značenje i različitu vrijednost od one koja im se u prošlosti pripisivala; i zato ih treba prikazivati kao katalog a ne kao istorijsko prikazivanje, kao bibliografiju a ne kao poemu, kao miz excursus-a a ne kao organsku lmjigu.« Ova sumnja u važnost »komparaftivne književnosti« potpuno je opravdana, jer je ovaj metod proučavanja književnosti, ukoliko drži da proučava zbilja književnost, ponikao na potpuno pogrešnom shvatanju Kkmjiževnog8 stvaranja, Ako je istina — Као što jest — da je bitno u književnosti ono po čemu se književnici medjusobno razlikuju, a ne ono po čemu su jednaki ili slični (kako kaže Aleksandar Blok), onda je jasno da su elementi koji se »prenose« iz jedne književnosti u drugu samo pogrešno shvaćeni kao književni elementi, Već je banalna istina, da književno djelo bez osjećajnog ličnog pečata stvaraoca nije nikakvo Kknjiževno djelo, I G, Deanoviću je to poznato, On sam, u pomenutoj recemziji, ovako shvata pjesnika: »Jer pjesnik je doista i u času stvaranja živ čovjek sa svim svojim osobinama i ujedno, svijesni ili mesvijesni, predstavnik izvjesne sredine; ali je on ipak u tom momentu iznad sveđa umjetnik koji, zanesen svojom fantazijom, pretvara sve u pjesničke slike«, I sam G. Hergešić (»Poredbena ili komparativna književnost«) priznaje, iako ponešto nesigurno, neintelektualnu mprirodu Lmjiževnosti: »Ideja u tom slučaju nije sušta misao ili pojam, nego živa cjelina različitih misaonih i čuvstvenih faktor4, neka duševna atmosfera, nastrojenje«, Famtazijske slike, nastrojenje, — sve su to sinonimi jednog osjećajno8 stava,

289