Nova Evropa

I zbilja, je li potrebno dokazivati, da su Dante, Šekspir, i Gete, pjesnici po onom čisto danteovskom, šekspirskom, ! беteovskom u njihovim djelima? Što se tu onda ima uporedjivati, čemu se imaju tražiti izvori, što se prenosi iz jedne književnosti u drugu, i što jedan pjesnik uzima od drugoga? Odakle moralni revolt Danteov i njegovi uzleti u spiritualne visine, odakle kozmički sukobi izmedju dobra i zla što tutnje u Šekspirovim tragedijama, odakle staloženost i harmoničnost u Geteovoj poeziji? Svi oni elementi koje »komparativna književnost« drži bitnim u pjesničkim djelima: utjecaji, ideje, spoljašnji oblik, itd., nemaju nikakova književnog značenja po sebi, nedo treba da prodju kroz radionicu pjesnikova duha, da se rastale na plamenu pjesnikovih osjećaja, i da se ponovo plazmiraju, primajući intimni Žig pjesnikove ličnosti,

Ovdje treba da nešto naglasim, Tvrdnja da je književnost osjećajnog karaktera često se simplicistički interpretira u smislu dosadne sentimentalnosti plačljivih pjesnika ili, bolje, nepjesnika, Otuda traženje »ozbiljnih« sadržina u idejama (Каrakterističan Je u ovom pogledu postupak G. Hergešića, koji svome »nastrojenju« pridaje naziv »ideja«; a osim toda ova je i vrlo podesna za »prenos«), u socijalno-ekonomskim i sličnim elementima. Ne, tu se ne radi ni o kakovoj sentimentalnosti, ni o proizvoljnoj ličnoj ćudljivost, nego o vječnoj semzibilnosti ljudskoj, o sferi ljepote koja je urodjena ljudskom дићи. Тако je ova lične prirode, ona je opće ljudska; što je pjesnik više pjesnik, on je individualniji, i po tom čovječniji. Zar je dosadna sentimentalnost Danteova muževna strastvenost, Šekspirova samilost mad žrtvama pakosti, Geteova liričnost pod kojom se osjeća bujan ali ukroćen pasijonalni život? ...

Iz jedne neadekvatne, uopćavajuće perspektive, individualne značajke u književnim djelima blijede i hlade se u apstraktne općenite elemente. I tako nastaju oni mučni nesporazumci koji imaju uzrok u izvjesnim intelektualistički nastrojenim tempera-– mentima, nepristupačnim adekvatnom doživljavanju poezije. Izvori, ideje, književni rodovi, versifikacija, itd., postoje; ali postoje kao što Kranjčevićeva suza postoji, hemijski, kao »voda, klornatrije, i fosfati«. Medjutim je Kranjčevićeva majka bila potpuno u pravu što je »po odaji mrko hodala« na ovu učenu definiciju suze od strane svođa učenoda sina. Ona je, u potsvijesti, naslućivala jednu veliku filozofsku astinu, istinu lojest da je realnost suze samo u onom individualnom slučaju bola koji ju je izazvao (individualnom, ali ujedno i univerzalnom, kao što je univerzalna i ljudska bol), i da se suza ne možerazumjekti, ni adekvatno doživjeti preko apstraktnih hemijskih formula, nego saosjećajnim doživljavanjem konkretne psihičke situacije. Iz ovakova intelektualističko-pozitivističkog mentaliteta potekla je i predrasuda »komparativne književnosti« kao posebne nauke.

290