Nova Evropa, 26. 07. 1934., S. 34

pjesmu, ne bi kritičaru bilo ni od kakve koristi, jer Kranjčevićeva pjesma ima svoju pjesničku vrijednost samo po onome što je čisto pjesnikovo, Isto je i s Van Tigemovim prenošenjem stila, versilfikacije, osjećaja, Stil i versifikacija nijesu drugšo do pjesnikova osjećajnost koja izrazu dava lični akcenat, U stilu Geteovu odražavaju se pjesnikovi duševni pokreti, sa svim unutrašnjim prelijevima, i on je različit od stilova svih drugih pisaca, dok Danteov jedanaesterac, krepak i mjedeno zvučam, nije muzikalno harmonični jedanaesterac Arijostov, ni melanholično sladostrasni jedamaesterac Tasov (Tasso). Nepojmljivo je kako Van Tigem može da dovori o prenošenju osjećaj4! Kako se može da prenese ono danteovsko, šekspirsko, i Seteovsko, u čemu je i prava pjesnička vrijednost djela Dantea, Šekspira, i Getea? Osjećanja davaju pjesniku imdividualnu Недјобпопији, а individualna fizijočnomija je baš ono što se ne prenosi.

Što se tiče »ideja«, one mogu da se prenose, ali se prenose u svojoj apstraktnosti, lišene poetskih elemenata. Ideje u poeziji postoje na drugi način nedo u nepoeziji. Ivrdnja, da književna djela izviru iz osjećajnog života pisaca, ne znači još da književnici prestaju da budu misaona bića pri stvaranju, Dante je unio u svoju poeziju i svoja filozofska i svoja teološka uvjerenja. Kad u »Raju« prikazuje Beatriču, kako da kori što se je odviše zagšledao u njene oči:

Vincendo me col lume wd un 5огт1о, ella mi disse: »Volgiti ed ascolta, chč non pur mei miei occhi č paradiso,«

(Svladavajući me зјајет једлоб smiješka, ona mi reče: »Okreni se i slušaj, jer u mojim očima nije raj.)

On, u ovim stihovima, očituje i svoja osvjedočenja u postojanje Boga i raja {a ova su kod Dantea počivala na filozofskoj osnovi); ali filozofija je apsorbirana pjesničkim ushitom nad Beatričinom ljepotom iz kojedđa izranja njen lik, živ i danteovski konkretan, s onim »sjajem jednog smiješka« i s dobrodušnovragolastom opaskom, da u njenim očima nije raj. Ili još Jedan uvjerljiviji primjer: Gete je u »PFaustu« besumnje i mislilac, ukoliko da muči jedan čvrsto saznajni problem; nezadovoljam suhom shematičnošću racijonalizma, koji je tada vladao u Njemačkoj, naslućuje on jedan adekvatan, unutrašnji, način saznavanja, Ali on ne rješava problem, kako su to radili romantički filozofi, ne6o ostaje u nedoumici izmedju ova dva stava, iz čeda se radja tjeskobna atmoslera {dakle čisto osjećajno stanje) lutanja i traženja {osobito u prvom dijelu »Fausta«), koja se kondenzira u ličnosti cinički racijonalističkos Mefista i nemirnog Fausta. Problem »faustizma« — o kojem govori G, Hergešić nije književni problem, ukoliko je svaki takav lik determiniran

292